hmldns

27.07.2005., srijeda

sonja

Rekao sam joj da Sonja može značiti i 'sanjalica', ali zapravo, Rusi tako najčešće odmilja zovu Sofije. Vjerojatno je zbog toga pristala otići sa mnom na kavu.
Zvao sam je Sofija jer je bila starija od mene, a mudrost i iskustvo su zračili iz svake njezine kretnje. Doduše, možda mi se tada – u svom mom neiskustvu – tako samo činilo.
Svaki naš susret, svaki izlazak izazivao bi sveopću pozornost. Malo mjesto. Usidjelica i student. Možete i pretpostaviti. Ispočetka nam je oboma bilo neugodno, ali nismo to htjeli priznati ni sami sebi, a kamoli jedno drugom. Nasreću, nakon nekoliko dana pojavio se novi trač, a mi smo pali u zaborav.
Pozvao sam je na proslavu svog rođendana. Ne, neće doći; bit će joj neugodno u mladom društvu, dosadno jer nikoga ne poznaje, večer će nam oboma biti upropaštena. Uvjerio sam je da već poznaje većinu društva – doći će tek moji bliski prijatelji i njihove djevojke. Ušutjela je – i pristala.
S vremena na vrijeme bih je pogledao tek da se uvjerim kako joj je drago što je ipak došla. Uvijek bi mi vratila pogled i nasmijala se. Na kraju mi je na postavljeno pitanje odgovorila tek jednom rečenicom. Bilo je zanimljivo. Nasmiješila se.
Ohrabren alkoholom u sebi i osmjehom na njoj, počeo sam govoriti. Što god bi mi palo na pamet. Bojažljiva pitanja i vesela otkrića, sramežljiva priznanja i otvorene ponude. Prekinula me. Ne možemo sada o tome razgovarati.
Ustala je i otišla.
Poželio sam krenuti za njom, ali nisam znao što bih joj rekao. Ostao sam razmišljati o onome što je rekla. Što bi to trebalo značiti?! Mlad sam, premlad za nju. Ne, tada ne bi ništa ni počinjala sa mnom. Nešto sam rekao ili učinio. Ne, odmah bi mi pokazala da sam je bilo čime povrijedio. Netko od mojih prijatelja joj je nešto rekao. Ne, to joj ništa ne bi značilo. Bio sam vidljivo pripit i mislila je da govorim ono što zapravo ne mislim. Ne, morala je znati zašto je želim vidjeti svaki dan. Ne znam. Reći će mi sama.
Vidio sam je već sutradan. Nasmiješio sam se i pozdravio je. I ona se nasmiješila. Pogledala me kao da želi nastaviti prekinuti razgovor – ili mi se tako, u svom mom neiskustvu, samo činilo.
Okrenuo sam se i otišao. Nikada neću znati što je to trebalo značiti.

- 17:30 - Komentari (8) - Isprintaj - #

26.07.2005., utorak

pitanja i odgovori

Moj je blog moja igra, igračka i igraonica. Ali, kad bi samo mogao govoriti, on bi to isto rekao za mene. Jedan bez drugoga ne postojimo. A tako ni naša igra.
Kroz igru se on i ja bolje upoznajemo, a usput susrećemo nove zanimljive ljude i njihove igračke. Sretni smo kad se u tu igru uključe novi prijatelji; to nam daje poticaj da nastavimo. Ipak, koliko god uživamo u novim poznanstvima, najdraža nam je anonimnost, koju nam pruža nepregledno mnoštvo oko nas. Najlakše se izgubiti u masi. Zato je Internet bogomdano igralište.
U našoj igri sve je dopušteno. Nema pravila. Odnosno, stvaramo ih usput. Igru mogu igrati svi – bez obzira na spol, godine, nacionalnost, vjeroispovijest, boju kože, seksualnu opredijeljenost,… I ne samo to – te se nevažne sitnice tijekom igre mogu mijenjati.
Još nismo odlučili što u igri nije dopušteno; zasad je dopušteno sve! Pa čak i pokušati narušiti načelo anonimnosti.
Da, taj je dugi uvod napisan samo zato da napokon odgovorim na nekoliko pitanja postavljenih ovdje i u dobivenoj elektroničkoj pošti. Nakon duga razmišljanja odlučio sam ispuniti želje mnogih igrača i barem malo udovoljiti njihovoj znatiželji. Brojna pitanja shvatio sam kao kompliment (ovo je ujedno i zahvala, iako možda tako ne zvuči!) pa smatram da se na neki način moram odužiti.
Dakle, autor ovoga bloga je osoba muškog spola. Taj muškarac je svakim danom sve dalji od dvadeset pete i sve bliži tridesetoj godini. Živi u jednom od gradova Zagrebačke županije, koji nikako da napokon postane gradom. Prisiljen je raditi da bi preživio, ali, na svu sreću, uživa u svom poslu i voli to što radi. Ponekad bježi od stvarnosti, ali mu se stvarnost uvijek vrati. U posljednje vrijeme otkrio je novu zabavu – pisanje bloga.

- 17:20 - Komentari (3) - Isprintaj - #

25.07.2005., ponedjeljak

muka po čovjeku

Sjedim za računalom i pišem o tebi. Brišem o tebi. Ne uspijevam pronaći riječi koje bi uhvatile barem djelić tebe.
Netko je potrubio na ulici. To si ti! Izlijećem na terasu, ali ispred kuće nema tvog auta. Razočarano se vraćam pred ekran i nastavljam svoju muku.
Ali… kroz otvoren prozor čujem korake na cesti. Da, to si ipak ti! Dolaziš mi!
Izlazim pred tebe, ali tebe opet nema. Tek još jedan nepoznati prolaznik.

- 20:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #

24.07.2005., nedjelja

"nedjeljom popodne svijet se tako sporo okreće"

Da. Doći ću. Ionako nemam pametnijeg posla. I ne znaš koliko se tome radujem – ti i ja sami.
Zašto mi sada pričaš o svojim problemima? Zašto mi govoriš o stvarima koje te muče? Te iste stvari muče i mene. Ne mogu ti ništa pametno savjetovati; mogu ti samo ponoviti fraze koje su ponavljali meni. Bojim se istih strahova, nadam se istim ishodima.
Zašto mi sada govoriš o najdražim knjigama? I meni su baš te najdraže iz potpuno istih razloga. Ne želim čuti tvoje mišljenje o njima jer znam da si u pravu. Ne želim te slušati i svakom izgovorenom riječju sve više ponirati u tebe.
Zašto mi puštaš svoje omiljene pjesme? Čuh ih već bezbroj puta; i meni su iste drage. A one koje čujem prvi put zavolim odmah, samo zato što ih voliš ti. Ne pružaj mi ruke baš kad Ripper pjeva: "Ja sanjajući uvijek idem k tebi…" Da samo znaš koliko puta odlučim krenuti prema tebi, koliko te puta poželim dodirnuti, koliko čeznem da se naši prsti isprepletu,...
Šutiš. Dišeš.
"O, da li sam ja tako davan da zaboravljaš i da li je on toliko hrabar da te otima?"
Pitaš li me to ili samo šapućeš tekst pjesme? Što da ti odgovorim?
Šutim. Dišem. I prvi mi put šutnja nije neugodna.

- 16:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #

22.07.2005., petak

priroda i ja smo jedno

Ova lijena poslijepodneva uglavnom provodim ležeći na krevetu. Da bih našao nekoliko novih načina za prekraćivanje preduga vremena, ponovno sam se primio omiljelog mi Oblomova.
No, moj dragi otac pazi da se sasvim ne prepustim oblomovštini pa se svako malo nagleda u moju sobu i zada mi novi zadatak. Jučer me ljubazno zamolio da napokon pokosim dvorište. Budući da već nekoliko dana koristim isti izgovor (svaki će čas početi kiša), a ništa mi pametnije nije padalo na pamet, bijesno sam zakovitlao Oblomova u kut (naravno, tak nakon što je otac izišao) i histerično se preobukao.
Moje dvorište nije preveliko, ali je zahtjevno za košnju. Otac i majka nisu pobornici francuskog nego engleskog načina uređenja vrta pa mi treba dobrih dva i nešto sata da sve dovedem u kakav-takav red. Na početku s mukom pokosim područje oko ukrasnog bilja, a zatim uživam u laganoj šetnji za kosilicom na neobraslom dijelu. Naravno, na laganu se šetnju odnosi tek trećina vremena, a za zahtjevniji mi je dio potrebno dvostruko više.
Na zvuk kosilice obično se jave svi psi u susjedstvu, na što im odgovore mačke, a komarci iz živice (kako sam vidio u jednom dokumentarcu) izlijeću čim osjete njezine vibracije.
Ne znam što manje volim: bijesni lavež pasa, razmažene mačje urlike, nekontrolirane napade komaraca, zapinjanje kosilice na neravnu terenu, ili to što ja kosim, a Oblomov i dalje leži, i to u mojoj sobi.
Odlučio sam biti nemaran kako samo ja znam i uništiti sve bilje koje mi se ne sviđa. Razdraženo sam gurao kosilicu po dvorištu, namjerno ignorirajući onu ručku koja je pretvara u samohodnu. Nisu me mogli smiriti čak ni brojni poljupci gospođa komarica.
Kad sam napokon završio, znojan i prljav sjeo sam u sjenicu i zapalio cigaretu. Ponosno sam gledao svojih ruku djelo i nesvjesno udarao nepostojeće komarce na sebi.
Pod tušem sam se smirio. Hladna voda milovala je moje premoreno izgriženo tijelo. Obrijao sam se, obukao i otišao na cugu s dečkima.
Zavidio sam im na tome što žive u stanovima i ne moraju razmišljati o košnji i sličnim glupostima. Oni su pak zavidjeli meni. Navodno je kuća ipak bolja od stana, a košnja je vrlo muževna; toga se nisam sjetio.
Došao sam kući i iscrpljen legao u krevet. Uživao sam u umoru prouzrokovanom radom. Prstima sam napipao nekoliko bolnih mjesta što su mi za kratku uspomenu ostavili komarci. Bio sam ponosan na te otekline kao na ožiljke iz borbe.
Oblomov je i dalje, zaboravljen, ležao u kutu sobe.

- 17:55 - Komentari (2) - Isprintaj - #

21.07.2005., četvrtak

"što god učinite jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili."

Sretnem ti ja neki dan Borisa. Kak ne znaš kojeg Borisa? Onog preslatkog tipa s kojim nas je upoznao Siniša prošli tjedan; volontira u staračkom domu. Enivej, oni, kao, organiziraju neku feštu za starčeke pa im treba ispomoć i, kao, sjetio se mene. A znaš mene – mlada, ambiciozna i spremna pomoći svakome kome je pomoć potrebna!
I dođem ti ja tamo još oko podneva. Donosili su klopu i cugu, slagali razglas, a ja malo smetala i plela se oko Borisa. Tip je zakon! Svira u nekom novom bendu – imaju prvu gažu za krstitke Sanjine male, pa me pozvao da dođem i tamo. Tajnik je neke alternativne kulturne udruge, s njima organizira one čajanke u Domu kulture, i studira kiparstvo. Onak, kad god bi rekao nešto o sebi ostala bih bez teksta. Mislim si, gdje si se dosad skrivao?!
I tak, pokazao mi je što se od mene očekuje; trebala sam stajati kod šanka i točiti penzićima sokove. Niš posebno. Veli mi, nećeš biti sama, pomagat će ti Josip.
Navečer ti se ja sredila, došla petnaest minuta prije početka, a kad ono Boris za šankom. Zapravo, ne Boris. Samo izgleda kao on. Njegov brat blizanac! Da, Josip.
I pričamo mi. On studira novinarstvo, usput piše neke kolumne za neku Internet stranicu i bavi se fotografiranjem. I, naravno, volontira u tom domu. Cijelu je noć slikao mene i sve što se događalo. Osjećala sam se ko filmska zvijezda, jebote!
Sad sam tak sva zbunjena, al onak, pozitivno. I hepi. Moramo se nać ovdje na cugi. Kak tko? Pa nas troje!

- 17:40 - Komentari (6) - Isprintaj - #

20.07.2005., srijeda

zbogom

Liza je jedna od žena koje redovito susrećem. Ne bih išao tako daleko da je nazovem prijateljicom, ali izvrsno se slažemo. O nekim stvarima imamo navlas isto mišljenje, a o nekima potpuno suprotno i uvijek pokušavamo jedno drugo uvjeriti da je u krivu. Bez uspjeha.
Liza se uvijek smije. Kad joj pokušavam nešto objasniti, pažljivo me sasluša, a onda se glasno nasmije. Nakon što mi kaže što ona misli o tome, smije se ponovno. Čak glasnije nego prvi put.
Kad joj je ono bratov sin uništio skupocjenu vazu, bila je očajna, ali smijeh je bio jedino što je izlazilo iz nje. Jednom joj je poplava uništila tek preuređenu kuću. I tada je pucala od smijeha. Pričala mi je svojedobno o svom uzbudljivom putu po Africi; zamišljao sam je kako trči pred gladnim lavom i histerično se smije.
Na njezinu sprovodu skupilo se tek nekoliko ljudi. Svećenik je napamet govorio toliko puta izgovoren tekst, a okupljeni ljudi bili su zabavljeni svojim mislima. Možda su razmišljali o Lizi, a možda i o stvarima koje su taj dan još trebali učiniti.
Nezainteresirano sam gledao po ostalim grobovima i primijetio micanje u šarenu cvijeću. Pažljivije sam pogledao i shvatio da su to brojni miševi koji ulaze i izlaze iz mnogih podzemnih hodnika u grobu. Pitao sam se što bi Liza učinila da to može vidjeti.
Nasmijao sam se i krenuo s nezavršena obreda. Pratili su me zbunjeni i optužujući pogledi.
S nebesa se spuštao glasan smijeh.

- 17:17 - Komentari (3) - Isprintaj - #

17.07.2005., nedjelja

nevažne sitnice

Djevojke su drukčije: one razgovaraju o odjeći. Kod nas toga nema. Da bilo tko od nas pita bilo kojeg od nas što obući na večerašnji koncert, ovaj bi ga udostojio samo jednog ozbiljnog pogleda, ali ne i odgovora.
Budući da sam odrastao sa trima starijim sestrama, to mi nedostaje. Kako ću znati zahtijeva li rođendanska zabava na koju mislimo upasti nešto svečaniju odjeću ili ne? Je li to neki šminkerski ili pankerski tulum? Trebam li obuti nove tenisice ili one stare i izlizane? Hoće li košulja biti previše, ili da ipak izvučem onu majicu s angažiranim natpisom? Mislim,… tenisice sigurno… ili možda cipele…?
U svakom slučaju, dogovor za koncert je postignut: nalazimo se u 21 sat u Mondenom okupljalištu; kad se skupimo, krećemo; voze Baz i Marko.
Otuširao sam se i otvorio ormar. Hm…
Dakle, ne mogu ići u novim japankama jer bi mi moglo biti hladno. Da mi ne bude hladno, moram obuti čarape i tenisice. Ako imam tenisice i čarape, moram imati duge hlače (ne volim nategnute čarape i kratke hlače). Ne smijem obući traperice jer su tek oprane i trebalo bi ih glačati (za to je ipak prevruće). Znači, one lagane zelene hlače. Odlično, one se slažu s tenisicama. Sad mogu obući i košulju i majicu jer će tenisice odagnati ukočenost dobivenu košuljom i dati mom rokerskom imidžu mrvicu intelektualnog elitizma. Ipak, majica. Pod košulju bih morao obući potkošulju (da se znoj ne vidi na košulji), a tako bi mi zbilja moglo biti prevruće. Ona smećkasta majica baš ima neki bijelo-plavo-zeleni natpis pa ujedinjuje cijelu kobinaciju.
Gledam se u ogledalo. Nije loše. Izgleda zapravo vrlo dobro: kao da sam otvorio ormar i uzeo prvo što mi je palo pod ruku. To zapravo šalje drugu podsvjesnu poruku: moj je ormar pun dobre odjeće. Relativno nenova, ali ne pretjerano nošena majica to potvrđuje.
Bilo kako bilo, skupili smo se oko 21:20. Svi smo bili u majicama osim Tibora. Njegova nova košulja ponosno je sjala na hrabrim prsima. Kad sam ga vidio, pomislio sam da sam pogriješio, ali me pogled na ostale utješio.
Sutradan smo ponovno išli na koncert. Odlučio sam obući košulju (ipak je subota, drugi i posljednji dan festivala, i tako dalje, i tako dalje,…)
Opet smo se skupili u Mondenom okupljalištu poslije 21 sata. Ovaj put smo svi bili u košuljama, samo je Tibor imao majicu.

- 18:42 - Komentari (4) - Isprintaj - #

16.07.2005., subota

"prva je ljubav došla tiho, nezvana, sama..."

Kad god Antonija dođe na igralište, ponašam se kao budala. Prošli tjedan sam fulao čistog zicera, a onda sam još i počeo mucati kad me pozdravila. Ne znam što mi se događa kad je ona u blizini. Zapravo, znam, ali nikome ne želim priznati.
Sad već svi moji frendovi znaju da sam u nju zaljubljen i zezaju me zbog toga. Glavna tema svakoga našeg razgovora više nisu ni nove igrice, ni razlog poraza u školskom finalu, nego njezine "divne pjegice i duge pletenice". Kad god to Josip piskutavo izgovori, svi rikavaju od smijeha, a meni se zgade i on, i pjegice, i pletenice.
– Zašto je jednostavno ne pitaš za hodanje? – upitao me Mario. – Tako ćeš znati na čemu si.
Dugo sam razmišljao o njegovu prijedlogu i shvatio da nemam što izgubiti. Ako pristane – dobro, ako ne – barem ću sve to ostaviti iza sebe.
U glavi sam sastavio rječit govor, koji ju je morao natjerati da pristane; u njemu navodim nekoliko svojih sportskih uspjeha, činjenicu da sam razred završio bez ijednog popravnog ispita, a ne zaboravljam spomenuti ni koliko bi dobila na popularnosti da prohoda sa mnom. Još je samo trebalo odabrati pravi trenutak da joj sve to kažem.
Prigoda za ostvarivanje savršenog plana pružila mi se već za nekoliko dana na proslavi Kristinina rođendana. Skupio se gotovo cijeli razred, a ja sam vrebao trenutak da nasamo pričam s Antonijom. Ona je pak stalno pričala sa svojim frendicama i nečemu se glasno smijala.
Nisam više mogao čekati ni trenutka. Stupio sam pred nju i prijateljice i prošaptao:
– Bok…
Sve su ušutjele i znatiželjno me pogledale, a ja sam se nakašljao ne bih li pročistio grlo. Srce mi je jako kucalo, frkalo me u želucu i mislio sam da ću se rasplakati. Zato sam pobjegao. Jer, muškarci ne plaču – bolje je pobjeći!
Sada ležim u krevetu i razmišljam o budućnosti. Znam kako će sve izgledati: prohodat ću s Antonijom, pobijedit ćemo na sljedećem školskom turniru, nagovorit ću starce da mi kupe kompjutor i sve će biti odlično.
Jedva čekam da prođe ta glupa sadašnjost! Kad će već jednom početi budućnost?!

- 20:52 - Komentari (2) - Isprintaj - #

15.07.2005., petak

stvaralačka kriza

U posljednje se vrijeme uvijek nekako događalo da pišem napušen. Još kad sam uvlačio posljednji dim, u mojoj su se glavi rojile brojne osobe, događaji i priče koje je o njima trebalo ispričati.
Prestao sam pušiti jer nisam želio da me bilo što mijenja.
Otprilike u isto vrijeme prestao sam i pisati. Moju su glavu i dalje probijale brojne osobe i događaji, ali ne i priče koje je trebalo ispričati, ne i rečenice koje bi tu priču satkale.
Obilazio sam računalo u velikom luku i samo iz prikrajka ga promatrao. Kako da mu priđem bez riječi? Smijem li sjesti preda nj i samo šutjeti?
Danas sam primijetio da me čeznutljivo gleda. Nisam mogao odoljeti njegovu slatku nijemu pozivu; prišao sam mu i pogladio ga. Poskočio je od sreće i namignuo mi svojim velikim sjajnim okom. Njegovi su se četvrtasti zubi nasmijali, spremni za moje užurbane prste. Počeo je presti.
Sjeo sam preda nj i uzdahnuo; spustio sam prste i počeo pisati... najveću i najdužu priču ikad.

- 00:44 - Komentari (3) - Isprintaj - #

14.07.2005., četvrtak

mlada i uspješna

Uvijek sam se ponosila svojim školskim uspjesima. Nisam bila najbolja učenica u razredu, daleko sam od najbolje studentice na godini, ali iza svih mojih postignuća stoje rad i trud – ništa mi nije darovano. Zahvaljujući dobrim ocjenama i rektorovoj nagradi uspjela sam ostvariti i pravo na smještaj u najboljemu studentskom domu.
Uživala sam u životu u velikom gradu, nedostatku pretjerane roditeljske paske i mogućnosti da sama organiziram svoje vrijeme. I dalje sam sve stizala: kazališne predstave, izložbe, kinoprojekcije, demonstratura, seminari, ispiti,…
Da bih mogla pokrivati svoje uvećane troškove, počela sam lektorirati jednu internetsku stranicu i napokon upoznala samostalnost u svoj njezinoj ljepoti. U rodni sam grad odlazila sve rjeđe, tek kad bi majka u telefonskom razgovoru rekla da me se više i ne sjeća.
Za to je vrijeme moj mlađi brat živio i školovao se u sjemeništu. Zavidjela sam mu zbog toga što se nije morao opterećivati stvarima kojima se ja opterećujem, ali nikada se ne bih s njim mijenjala: cijenim red, rad i disciplinu, ali ne kad mi ih netko nameće. Uostalom, on je sve rješavao bez previše truda, prolazio je kroz život sa skromnim smiješkom i sklopljenim rukama; činilo se da uistinu uživa potporu nekoga višeg bića.
Moji su problemi počeli potkraj treće godine studiranja. Mučio me ispit s druge godine, koji nikako nisam mogla položiti. Sav uloženi trud i sve vrijeme potrošeno na nj nisu davali željene rezultate. Otac i majka su razloge za to vidjeli u mojoj "prevelikoj angažiranosti", ali im nisam davala za pravo. Brat me uvjeravao da ću, uz Božju pomoć, prijeći i tu prepreku. I ja sam vjerovala da ću kad-tad uspjeti.
Ipak, svaki izlazak na ispit sve me više obeshrabrivao. Počela sam gubiti vjeru u sebe bez obzira na ohrabrenja roditelja, brata, kolega,…
U jutro dekanskog roka probudila sam se sa strahom u mozgu, želucu i svim ostalim organima. Nervoza je prožela svaku moju stanicu i bila sam svjesna kako proždire i one dijelove tijela za koje nisam ni znala da imam. Sokolila sam samu sebe:
"Prošla si svu literaturu, nema toga što ne znaš, sve će biti u redu!"
Dugo čekanje u tamnu hodniku nije poboljšavalo moje stanje, baš naprotiv. Govorila sam si:
"Još nekoliko sati i sve će to biti prošlost."
Kad sam izašla iz profesorova ureda, naglo je granulo sunce. Sjela sam na prvi vlak i uputila se kući. Znala sam da roditelji nestrpljivo očekuju rezultate, ali htjela sam im to sama reći.
Ušla sam u kuću bez kucanja i prekinula majku u poslijepodnevnom odmoru. Skočila je brzo i zagrlila me.
"Zašto nisi javila da dolaziš? Kako si? Kako je bilo?"
"Prošla sam!"
"Aaaa! Znala sam. Ti si moja pametna curica."
Brat je, čuvši oduševljen majčin uzvik, došao iz svoje sobe i odmah shvatio što se dogodilo. Zagrlio me i rekao:
"Ponosim se tobom. Hvala Ti, Bože. I ne znaš koliko sam se molio za tebe…"
Uskoro su sve majčine susjede znale da je njezina vrijedna kći uspjela položiti najteži ispit i dati godinu. Sve su mi čestitale, onako iskreno kako samo svaka od njih zna.
Nakon večere u jedinom restoranu u gradu (otac je zaključio da tako bitan događaj zaslužuje takvo obilježavanje) i vesela razgovora do dugo u noć, napokon sam ušla u svoju sobu. Iscrpio me taj dan, umorilo me sve veselje oko mene.
Majka je još jednom ušla u sobu i poljubila me kao kad sam bila mala djevojčica.
"Nisam već dugo bila tako sretna. Volim te!"
"I ja tebe."
Izašla je i tiho zatvorila vrata. Ostala sam sama s mirisom čiste posteljine. Pogledala sam prema kičastom lusteru na stropu i pomislila:
"Ako ih je to tako razveselilo, trebala sam im slagati i prije."

- 21:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.07.2005., srijeda

happy birthday to me

GRGA: Blago onom tko knjigu života svojega srcem ispiše, radošću oslika, mirom poveže, u ljubav ukoriči i braći pokloni… Blago tebi… Sretan roćkas!

MATIJA: HAPPY BIRTHDAY! I neka ti se ostvari barem nekoliko velikih želja… ako već ne sve…

IRENA: Dragi Čovječe… Pa ti imaš tek 25 godina, to su najbolje godine…Zato, nemoj ih nikako pustiti :). Želim ti puno sretnih dana, dragih ljudi… toplih zagrljaja…pregršt zdravlja, novaca neka se uvijek nađe… I samo jednu pravu osobu za ljubav…Budi mi nasmijan, danas je tvoj dan… I ne pada kiša… To je dobar znak. Jupiii! Bog te blagoslovio na tvojim putima kroz život. Pusa.

ANTUN: Sretan rođendan, Čovječe! Pozdrav s Hvara od Frana, Davora, Renate i Antuna.

ANA: Sretan rođendan, Čovječiću! Šaljem puno pusa koje nose najbolje želje za tebe od mene!

ROĐO: Kako se zove osoba koja se brine o 7. mjesecu? Jul Briner! E pa, dragi rođače iz zemlje Rakova, neka ti je sretno rođenje! A želje… nek uzmu ritam ispunjavanja.

MARIJA: Sretan rođendan, srećo!

HELENA: Sretan ti rođendan. Želim ti zdravlja, ljubavi – koju ćeš primiti i dati – mira u tebi i oko tebe i obilje Božjeg blagoslova da te prati na tvom putu.

ZABA24: Na dan 12.07.05. stanje tekućeg računa broj ..... iznosi: -3035,38 kn.

- 15:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #

06.07.2005., srijeda

opasne veze

Bazova je obitelj otišla na more pa smo odlučili večer provesti kod njega. Tipično muško druženje: razgovor o ženama i nogometu, potoci alkohola, karte, i naravno – pljuge.
Ozren je baš došao s još jednog puta i donio najbolje što je mogao nabaviti. Nisam mu baš vjerovao jer je njemu svaka najbolja, ali već nakon prvog dima sam se razuvjerio.
Sjedio sam i ovlaš sudjelovao u razgovoru. Više sam slušao nego govorio, a to je za mene čudno; osobito kad sam high!
Preda mnom su promicale slike iz dosadašnjeg života, a poticale su ih riječi izgovorene u razgovoru za stolom. Što je bilo najčudnije, svi su prizori bili kronološki poredani, tako da sam mogao vidjeti svoj razvoj od povučenog dječaka preko iritantnog adolescenta do uobraženoga mladog muškarca.
Sve sam shvatio: koji su događaji i koje osobe utjecali na moj razvoj i kako. Napokon sam vidio sva svoja dobra i loša djela u pravom svjetlu. Kao da pred sobom imam samo meni vidljivu sliku Doriana Graya. Zapravo, sliku Čovjeka Koji Se Igra.
Gađenje koje sam osjetio prema sebi ponukalo me da odem kući i dobro se naspavam; nadao sam se da ću se ujutro probuditi bez svijesti o netom proživljenoj stravi.
Sjeo sam u auto i jedva došao do kuće. Mračne su me slike slijedile i nikako im nisam mogao uteći. Spas se nazirao tek u tamnoj samoći sobe i kreveta.
Još izdaleka vidio sam automobil pred kućom. O, ne! Gosti!
Polako sam krenuo prema ulazu, skupljajući raspršene atome samokontrole. U dnevnoj sobi dočekali su me smijeh i glasan razgovor. Nakon mnogo vremena posjetio nas je Ujak Iz Metropole. Morao sam ga barem pozdraviti.
"O, ujače! Dugo se nismo vidjeli! Kako si? Što ima novo u Odjelu za suzbijanje narkotika?"

- 19:57 - Komentari (4) - Isprintaj - #

05.07.2005., utorak

uvijek misli svojom glavom

Danas sam bio jako sretan i ponosan. Išao sam u školu po učeničku knjižicu. Osim knjižice učiteljica mi je dala i pohvalnicu jer imam sve petice. I čitam najbrže u razredu.
Mama i tata su isto bili jako sretni i ponosni. Cijelom susjedstvu pokazali su moju knjižicu i pohvalnicu. Svi su mi čestitali.
Učiteljica je svakome od nas dala i jedan papirić na kojem piše «Zaustavimo seksualno nasilje nad djecom». Ja znam što je to seksualno nasilje jer sam u novinama vidio što su crtala i pričala djeca koju su roditelji tukli i gurali im svašta u pišu i guzu. Ta djeca to ne vole i zbog toga plaču. Na papiriću piše da nam nitko ne smije govoriti ružne stvari i ružno nas dirati. Ako nam netko to učini, moramo reći mami, tati, učiteljici ili nekom drugom velikom kojem vjerujemo.
Ja najviše vjerujem svojem tati. Zato sam ga pitao je li ono što mi radimo isto seksualno nasilje. Rekao mi je da nije. Objasnio mi je da me on uvijek pita smije li mi dirati pimpeka. I nikad me ne tjera da ja primim njegovoga ako ja to neću. I kad me pita sviđa li mi se to, ja kažem da. I nikad mi ne gura pimpek u guzu jer bi me to boljelo. On meni nikada ne bi učinio nešto ružno jer me jako voli.
Tata je podrapao papirić koji mi je dala učiteljica. Rekao je da učitelji samo pune dječje glave glupostima.
Ja volim svojeg tatu. Zato sam podrapao pohvalnicu koju mi je dala učiteljica. Mama me je pitala zašto sam to učinio. Rekao sam da mi je učiteljica napunila glavu glupostima. Tata je rekao: «Bravo, sine! Uvijek misli svojom glavom!»

- 16:45 - Komentari (5) - Isprintaj - #

priča o hani (koja je prvotno zamišljena u nekoliko kompliciranih nastavaka, ali sam je uz golemu samokontrolu uspio svesti na tek jedan)

U malenom gradu kao što je moj gotovo svi poznaju gotovo sve. I znaju sve (pa i više!) o njima.
Obiteljska poznanstva, rodbinski, poslovni i ljubavnički odnosi obično pretvaraju pitome gradiće u jeftinu sapunicu. Ni moj grad u tome nije iznimka: onaj s onom, ova s mužem najbolje prijateljice, a taj tamo – bolje da i ne znate…
Hana je, kao i svaki došljak u grad, izazvala golemu pozornost. I ona i njezina krnja obitelj. Što ih je dovelo baš ovamo i što im se događalo prije? Je li razlog dolasku neka mračna tajna ili…?
Nakon deset godina života ovdje upoznala je gotovo sve i saznala sve (pa i više!) o njima. I neki detalji iz njezine prošlosti postali su znani svima. Nije bilo mračne tajne, tek još jedna tužna obiteljska priča.
Znao sam kako se zove, iako nas nikada nitko nije zvanično upoznao. Nismo pripadali istom društvu, ali kako svatko svakog poznaje, znali smo se susresti i izmijeniti pokoju riječ na brojnim tulumima još u srednjoj školi.
Prvog dana na faksu, još sav izbezumljen od velike zgrade, glavnoga grada i mnoštva ljudi, nabasao sam na nju ispred predavaonice u kojoj je trebalo biti održano uvodno predavanje za brucoše. Iskreno smo se razveselili jedno drugome i postali nerazdvojni. Zajedno smo bili na svim više ili manje zanimljivim predavanjima, zajedno smo provodili ukradene stanke za ručak, zajedno smo spremali i polagali ispite.
Svi su nas smatrali parom, osim nas samih.
U godinama koje su uslijedile oboje smo tražili idealnog partnera i pritom obilazili jedno drugo. Lagao bih kad bih rekao da nisam pokoji put pomislio i na nju kao na jedan od mogućih izbora, ali nikad se nisam previše bavio tom mišlju. Znam da je i ona pomišljala na mene.
Nekoliko smo puta pokušali i uspjeli ostvariti čak i strastveniji odnos od platonskog, ali drugi bismo dan nastavili po starom. Zašto točno – nisam siguran. Nevelik broj strastvenih izleta nije poremetio naše prijateljstvo, baš suprotno – kao da ga je učvrstio.
Dakle, Hana je osoba koju najbolje poznajem. Čini li je to mojom idealnom partnericom? S njom mogu razgovarati o svemu. Zar nas to čini srodnim dušama? Znam njezinu tužnu obiteljsku priču i ona zna sve moje mračne tajne. Znači li to da smo stvoreni jedno za drugo?
Mnogi kažu kako je prijateljstvo između muškarca i žene nemoguće jer će uvijek barem jedno poželjeti nešto više. Često sam se pitao (i još se pitam) što je to više. Je li vrhunac nekog odnosa ljubavna veza? Ili je ponekad dovoljan blagoslov tek imati takvu osobu pokraj sebe?

- 00:07 - Komentari (3) - Isprintaj - #

03.07.2005., nedjelja

"ako vjeruješ u sve što pročitaš, bolje ne čitaj"

Kad sam napušen, sve intenzivnije osjećam. Svaki okus i miris preuveličani su, najnježniji dodir doživljavam kao bolan udarac, pražnjenje mokraćovoda osjećam kao ejakulaciju,...
Baz je rekao da brijem. Marina je rekla da točno zna o čemu pričam.
Ona tu pojavu objašnjava ovako: osjetila se "rasprše" i primaju podražaje na puno većem području no inače. Ako je granica osjetila naša koža, u takvu stanju – kad je osjetilo "raspršeno" – raširene su i granice osjeta. Oko nas se stvara polje koje djeluje kao produžetak osjetila, svojevrsna osjetilna aura. Tada dodir, koji bismo inače osjetili tek kad strano tijelo dodirne našu kožu, osjetimo prije, čim to tijelo prijeđe granicu osjeta i uđe u naše osjetilno polje. Svaki je, dakle, osjećaj duži i intenzivniji nego inače.
Tu smo pojavu (prema početnim slovima naših prezimena) kao pravi znanstvenici nazvali: RR-efekt.

- 18:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

01.07.2005., petak

love is in the air

Okupili smo se kod Baza na kavi. Pod balkonom njegova stana je igralište, pa su nam vesela djeca onemogućavala da u potpunosti uživamo u Natali i Razgovoru (veliko početno slovo je, zapravo, pogreška, ali sam - ne bez mrvice autoironije - shvatio da smo svi mi jako pametni pa je logično da tu riječ pišem tako).
S vremenom smo odustali od pružanja svakog otpora i prepustili se vriski, glasnom smijehu, lopti,... Razgovor je zamro i svatko je utonuo u svoje misli; svima je na usnama titrao osmijeh: ne tako davno i mi smo "ometali" druge.
Lopta se uzdizala do trećega kata pa smo je gotovo mogli ugrabiti. U jednom sam trenutku pomislio da će Hana zakoračiti preko ograde i uhvatiti loptu, a zatim je spustiti na nevidljiv oslonac u zraku i ispucati prema igračima koji bi je začuđeno gledali. Ili bismo svi mogli prekoračiti ogradu i nastaviti igrati s ukradenom loptom nekoliko metara iznad zemlje.
Među vesele krikove odjednom se umiješao jedan bolan uzvik. Sve su se glavice skupile u krug, ostavljajući dovoljno mjesta da vidimo kako dječačić leži na tlu s neprirodno iskrivljenom nogom. Osmijesi su nam se rastopili i samo smo šutjeli.
Krug stvoren od zabrinutih glavica počeo se rastvarati da propusti još jednu osobu u svoje središte. Hana je već trčala prema ozlijeđenom i upućivala mu tihe i nama jedva razumljive riječi utjehe i ohrabrenja.
Mi smo šutke gledali s balkona; svi smo ponovno bili zabavljeni svojim mislima. Šutnju je prekinuo Baz, hrapavim glasom pokušavši nastaviti Razgovor. Svi su to jedva dočekali i okrenuli leđa prizoru ispod nas.
Nisam mogao odvojiti oči od sve više ljudi koji su se skupili na igralištu. Zamuckujući razgovor oko mene bio je sve tiši, a otkucaji srca sve glasniji. Kroz gužvu misli i rečenica razabirao sam tek jednu: "Volim je!"

- 12:24 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>