Ova lijena poslijepodneva uglavnom provodim ležeći na krevetu. Da bih našao nekoliko novih načina za prekraćivanje preduga vremena, ponovno sam se primio omiljelog mi Oblomova.
No, moj dragi otac pazi da se sasvim ne prepustim oblomovštini pa se svako malo nagleda u moju sobu i zada mi novi zadatak. Jučer me ljubazno zamolio da napokon pokosim dvorište. Budući da već nekoliko dana koristim isti izgovor (svaki će čas početi kiša), a ništa mi pametnije nije padalo na pamet, bijesno sam zakovitlao Oblomova u kut (naravno, tak nakon što je otac izišao) i histerično se preobukao.
Moje dvorište nije preveliko, ali je zahtjevno za košnju. Otac i majka nisu pobornici francuskog nego engleskog načina uređenja vrta pa mi treba dobrih dva i nešto sata da sve dovedem u kakav-takav red. Na početku s mukom pokosim područje oko ukrasnog bilja, a zatim uživam u laganoj šetnji za kosilicom na neobraslom dijelu. Naravno, na laganu se šetnju odnosi tek trećina vremena, a za zahtjevniji mi je dio potrebno dvostruko više.
Na zvuk kosilice obično se jave svi psi u susjedstvu, na što im odgovore mačke, a komarci iz živice (kako sam vidio u jednom dokumentarcu) izlijeću čim osjete njezine vibracije.
Ne znam što manje volim: bijesni lavež pasa, razmažene mačje urlike, nekontrolirane napade komaraca, zapinjanje kosilice na neravnu terenu, ili to što ja kosim, a Oblomov i dalje leži, i to u mojoj sobi.
Odlučio sam biti nemaran kako samo ja znam i uništiti sve bilje koje mi se ne sviđa. Razdraženo sam gurao kosilicu po dvorištu, namjerno ignorirajući onu ručku koja je pretvara u samohodnu. Nisu me mogli smiriti čak ni brojni poljupci gospođa komarica.
Kad sam napokon završio, znojan i prljav sjeo sam u sjenicu i zapalio cigaretu. Ponosno sam gledao svojih ruku djelo i nesvjesno udarao nepostojeće komarce na sebi.
Pod tušem sam se smirio. Hladna voda milovala je moje premoreno izgriženo tijelo. Obrijao sam se, obukao i otišao na cugu s dečkima.
Zavidio sam im na tome što žive u stanovima i ne moraju razmišljati o košnji i sličnim glupostima. Oni su pak zavidjeli meni. Navodno je kuća ipak bolja od stana, a košnja je vrlo muževna; toga se nisam sjetio.
Došao sam kući i iscrpljen legao u krevet. Uživao sam u umoru prouzrokovanom radom. Prstima sam napipao nekoliko bolnih mjesta što su mi za kratku uspomenu ostavili komarci. Bio sam ponosan na te otekline kao na ožiljke iz borbe.
Oblomov je i dalje, zaboravljen, ležao u kutu sobe.
Post je objavljen 22.07.2005. u 17:55 sati.