Moj je blog moja igra, igračka i igraonica. Ali, kad bi samo mogao govoriti, on bi to isto rekao za mene. Jedan bez drugoga ne postojimo. A tako ni naša igra.
Kroz igru se on i ja bolje upoznajemo, a usput susrećemo nove zanimljive ljude i njihove igračke. Sretni smo kad se u tu igru uključe novi prijatelji; to nam daje poticaj da nastavimo. Ipak, koliko god uživamo u novim poznanstvima, najdraža nam je anonimnost, koju nam pruža nepregledno mnoštvo oko nas. Najlakše se izgubiti u masi. Zato je Internet bogomdano igralište.
U našoj igri sve je dopušteno. Nema pravila. Odnosno, stvaramo ih usput. Igru mogu igrati svi – bez obzira na spol, godine, nacionalnost, vjeroispovijest, boju kože, seksualnu opredijeljenost,… I ne samo to – te se nevažne sitnice tijekom igre mogu mijenjati.
Još nismo odlučili što u igri nije dopušteno; zasad je dopušteno sve! Pa čak i pokušati narušiti načelo anonimnosti.
Da, taj je dugi uvod napisan samo zato da napokon odgovorim na nekoliko pitanja postavljenih ovdje i u dobivenoj elektroničkoj pošti. Nakon duga razmišljanja odlučio sam ispuniti želje mnogih igrača i barem malo udovoljiti njihovoj znatiželji. Brojna pitanja shvatio sam kao kompliment (ovo je ujedno i zahvala, iako možda tako ne zvuči!) pa smatram da se na neki način moram odužiti.
Dakle, autor ovoga bloga je osoba muškog spola. Taj muškarac je svakim danom sve dalji od dvadeset pete i sve bliži tridesetoj godini. Živi u jednom od gradova Zagrebačke županije, koji nikako da napokon postane gradom. Prisiljen je raditi da bi preživio, ali, na svu sreću, uživa u svom poslu i voli to što radi. Ponekad bježi od stvarnosti, ali mu se stvarnost uvijek vrati. U posljednje vrijeme otkrio je novu zabavu – pisanje bloga.
Post je objavljen 26.07.2005. u 17:20 sati.