Okupili smo se kod Baza na kavi. Pod balkonom njegova stana je igralište, pa su nam vesela djeca onemogućavala da u potpunosti uživamo u Natali i Razgovoru (veliko početno slovo je, zapravo, pogreška, ali sam - ne bez mrvice autoironije - shvatio da smo svi mi jako pametni pa je logično da tu riječ pišem tako).
S vremenom smo odustali od pružanja svakog otpora i prepustili se vriski, glasnom smijehu, lopti,... Razgovor je zamro i svatko je utonuo u svoje misli; svima je na usnama titrao osmijeh: ne tako davno i mi smo "ometali" druge.
Lopta se uzdizala do trećega kata pa smo je gotovo mogli ugrabiti. U jednom sam trenutku pomislio da će Hana zakoračiti preko ograde i uhvatiti loptu, a zatim je spustiti na nevidljiv oslonac u zraku i ispucati prema igračima koji bi je začuđeno gledali. Ili bismo svi mogli prekoračiti ogradu i nastaviti igrati s ukradenom loptom nekoliko metara iznad zemlje.
Među vesele krikove odjednom se umiješao jedan bolan uzvik. Sve su se glavice skupile u krug, ostavljajući dovoljno mjesta da vidimo kako dječačić leži na tlu s neprirodno iskrivljenom nogom. Osmijesi su nam se rastopili i samo smo šutjeli.
Krug stvoren od zabrinutih glavica počeo se rastvarati da propusti još jednu osobu u svoje središte. Hana je već trčala prema ozlijeđenom i upućivala mu tihe i nama jedva razumljive riječi utjehe i ohrabrenja.
Mi smo šutke gledali s balkona; svi smo ponovno bili zabavljeni svojim mislima. Šutnju je prekinuo Baz, hrapavim glasom pokušavši nastaviti Razgovor. Svi su to jedva dočekali i okrenuli leđa prizoru ispod nas.
Nisam mogao odvojiti oči od sve više ljudi koji su se skupili na igralištu. Zamuckujući razgovor oko mene bio je sve tiši, a otkucaji srca sve glasniji. Kroz gužvu misli i rečenica razabirao sam tek jednu: "Volim je!"
Post je objavljen 01.07.2005. u 12:24 sati.