priča o hani (koja je prvotno zamišljena u nekoliko kompliciranih nastavaka, ali sam je uz golemu samokontrolu uspio svesti na tek jedan)
|
U malenom gradu kao što je moj gotovo svi poznaju gotovo sve. I znaju sve (pa i više!) o njima. Obiteljska poznanstva, rodbinski, poslovni i ljubavnički odnosi obično pretvaraju pitome gradiće u jeftinu sapunicu. Ni moj grad u tome nije iznimka: onaj s onom, ova s mužem najbolje prijateljice, a taj tamo – bolje da i ne znate… Hana je, kao i svaki došljak u grad, izazvala golemu pozornost. I ona i njezina krnja obitelj. Što ih je dovelo baš ovamo i što im se događalo prije? Je li razlog dolasku neka mračna tajna ili…? Nakon deset godina života ovdje upoznala je gotovo sve i saznala sve (pa i više!) o njima. I neki detalji iz njezine prošlosti postali su znani svima. Nije bilo mračne tajne, tek još jedna tužna obiteljska priča. Znao sam kako se zove, iako nas nikada nitko nije zvanično upoznao. Nismo pripadali istom društvu, ali kako svatko svakog poznaje, znali smo se susresti i izmijeniti pokoju riječ na brojnim tulumima još u srednjoj školi. Prvog dana na faksu, još sav izbezumljen od velike zgrade, glavnoga grada i mnoštva ljudi, nabasao sam na nju ispred predavaonice u kojoj je trebalo biti održano uvodno predavanje za brucoše. Iskreno smo se razveselili jedno drugome i postali nerazdvojni. Zajedno smo bili na svim više ili manje zanimljivim predavanjima, zajedno smo provodili ukradene stanke za ručak, zajedno smo spremali i polagali ispite. Svi su nas smatrali parom, osim nas samih. U godinama koje su uslijedile oboje smo tražili idealnog partnera i pritom obilazili jedno drugo. Lagao bih kad bih rekao da nisam pokoji put pomislio i na nju kao na jedan od mogućih izbora, ali nikad se nisam previše bavio tom mišlju. Znam da je i ona pomišljala na mene. Nekoliko smo puta pokušali i uspjeli ostvariti čak i strastveniji odnos od platonskog, ali drugi bismo dan nastavili po starom. Zašto točno – nisam siguran. Nevelik broj strastvenih izleta nije poremetio naše prijateljstvo, baš suprotno – kao da ga je učvrstio. Dakle, Hana je osoba koju najbolje poznajem. Čini li je to mojom idealnom partnericom? S njom mogu razgovarati o svemu. Zar nas to čini srodnim dušama? Znam njezinu tužnu obiteljsku priču i ona zna sve moje mračne tajne. Znači li to da smo stvoreni jedno za drugo? Mnogi kažu kako je prijateljstvo između muškarca i žene nemoguće jer će uvijek barem jedno poželjeti nešto više. Često sam se pitao (i još se pitam) što je to više. Je li vrhunac nekog odnosa ljubavna veza? Ili je ponekad dovoljan blagoslov tek imati takvu osobu pokraj sebe? |