vještičja kuhinja

31.03.2005., četvrtak

I pak sem tu

Samo da se javim - živa sam, zdrava sam, a razlozi što nisam duže pisala su:
1. puno posla prošli tjedan
2. bila sam na moru ovaj produženi vikend, hihihihihi svima koji su sjedili kod kuće ;)))
3. potpuni nedostatak energije jučer i prekjučer, smlavila me ona sparina...

Danas sam zato opet ona stara, energija samo pršti, jedino ću je prvo usmjeriti na posao. A onda ako/kad stignem, napišem možda i koju kako je na moru.
E da, izlegle su se bebe grličice, nismo ih još dobro vidjeli jer ih mama Perka i tata Pero stalno griju ali ono što smo vidjeli je prekriveno žutim paperjem i cijelo vrijeme se trese od kucanja srca - preslatko. Zovu se Lolek i Bolek.
Sad idem biti kreativna!
- 09:04 - Komentari (1) - Isprintaj - #

17.03.2005., četvrtak

Svakidašnja jadikovka

Posla previše,
energije premalo -
dug je radni dan.

:(((((
- 15:24 - Komentari (13) - Isprintaj - #

16.03.2005., srijeda

Buđenje

Proljetno jutro;
još zgužvana su krila
prvog leptira.
- 11:50 - Komentari (5) - Isprintaj - #

15.03.2005., utorak

Proljeće na moje rame slijeće

Napokon se i to desilo! Krasna je zima, krasan je snijeg, ali stvarno ih je već bilo dosta.
Tako se veselim ovom suncu i toplini!
Inače, imala sam ovaj zadnji vikend stvarno dostojan oproštaj od zime – (na)učila sam skijati!
Inače me skijanje baš ne privlači kao ideja – prvo jer ne volim gužvu, drugo jer mi je malo besmislen taj princip: nešto me vuče gore pa se ja spuštam dole i tako 100 puta isto, treće ne volim ne imati čvrsto tlo pod nogama. Ali dobro – tko voli nek mu bude. Mene je mužić dugo nagovarao da probam jer je on u skupini onih koji vole pa sam napokon popustila.
Sreća pa je u subotu bilo hladno, oblačno i vjetrovito pa je bilo stvarno malo ljudi. U nedjelju kad je bilo krasno sunčano i više ljudi nisam više bila toliko paranoična da ću se zaletiti u nekoga. A napadala sam se na sve moguće načine. Divno čudo, bez posljedica. Jedine modrice koje imam su od nagužvanih tajica ispod pancerice i krasan podljev na bedru od sidra, to mi stvarno nije jasno kako se desilo.
Rezultat: ne padam sa sidra i mogu se spustiti niz bejbi stazu.
Osjećaj: dobar, najviše sreća što sam probila jedan strah koji sam imala (od neimanja čvrstog tla pod nogama).
Budućnost: probati skijaško trčanje, to mi se čini puno više u mom stilu.
I tako je zima završila.

A počelo je proljeće.
Grlica mi je u tegli na prozoru snjela 2 krasna bijela jajeta i sada sjedi na njima, uopće se ne obazirući na moje prolaženje, paljenje i gašenje svjetla u sobi, muziku... Tako je mirna i strpljiva. Tek tu i tamo prhne, kada joj dođe «grlac», valjda da zajedno protegnu krila, no već nakon 15-ak sekundi se vraća na jaja. Nešto nevjerovatno prekrasno. Jedva čekam da se izlegu bebe grličice! Nikada nisam mislila da ću tako nešto moći gledati na vlastitom prozoru. Pogotovo što živim u neboderu, na 6. katu i svo drveće je ispod nas. Oko mog prozora nema grana ni lišća, samo zrak.
A krenule su i proljetnice. Jučer sam u jednom školskom dvorištu vidjela bijele šafrane, kasnije u jednom zapuštenom vrtu punom smeća par sramežljivih visibaba. A jutros su i jaglaci počeli otvarati pupoljke i naziru se prve šarene latice. Najljepše mi je možda kod proljeća baš to što, prolazeći svaki dan kraj istih mjesta, uvijek vidim nešto novo. Sve se tako brzo mijenja, lišće, cvijeće i trava naočigled rastu i bujaju, sve je tako puno života i energije. Cijele dane bih najradije provodila vani, u šetnji, u prirodi, na svježem zraku, uz cvrkut ptičica... Uh, jedva čekam vikend!
- 09:39 - Komentari (3) - Isprintaj - #

11.03.2005., petak

A što volim bezobzirne ljude!

To je jedna od stvari koje mi najviše mogu dići živac. I to u sekundi. Samo planem i osjetim kako me preplavljuje bijes. Pretpostavljam da se i zacrvenim. Naravno, gotovo uvijek to progutam, i samo šizim u sebi i kasnije mi treba sat vremena da se smirim.
Konkretno mislim na divne ljude u tramvajima. One koji stoje na vratima, sredina tramvaja prazna, vani hrpa ljudi koji žele ući, a ti krasni likovi ih gledaju ko tele šarena vrata i pitaju se valjda u svojim pametnim glavama ta što te budale žele od njih. I onda ode poluprazan (dobro, ne baš poluprazan, ali ne niti do kraja popunjen) tramvaj, a na stanici ostane hrpa jadnika koji nisu uspjeli ući. Jer netko voli stajati tamo gdje stoji, i zašto bi se pomakao.
Nadalje, obožavam one obzirne koji se držeći se za gornju šipku ugodno naslanjaju na moju glavu. I one koji gurnu ruku tako da mi je lice zariveno u njihov rukav. A od tih likova koji se vole gore držati, posebno su mi dragi oni koji su se zadnji put okupali prije tjedan dana. Čisti užitak!
Onda, genijalci koji još uvijek nisu shvatili da oni austrijski ili čiji već tramvaji stvarno ne mogu krenuti ako se stoji na vratima, i da to nije hir vozača da ne želi krenuti. I koji se naravno jako uvrijede kad im to netko kaže. Pa bolje da nitko ne stigne na vrijeme na posao jer tramvaj zbog njihove genijalnosti stoji 15 minuta, nego da izađu i pričekaju drugi. Sviđa mi se to geslo: Ako ja moram kasniti, e onda će još barem 100 ljudi sa mnom!
Posebno u jutro volim ljude koji ne peru zube ili su se dobro napucali luka. Dajte dišite na nos, ne morate dahtati drugima u lice!
Ima još - tinejdžeri koji u prepunom tramvaju gurnu noge praktički do suprotnog reda sjedala. Sve u redu kad tramvaj prazan, ali kad su svi oko njih sardinirani, a njima nekomforno nogice staviti ispred svog sjedala....
A dragi su mi i penzići koji u jutarnjoj špici idu na plac. Pa se jadni ljute što ih stišću i guraju. Pa kako ljudi nemaju razumijevanja da oni moraju biti na placu u 8.00? Tko zna što bi propustili da dođu sat vremena kasnije?!?
Eto, sad sam ispala pravi namčor, ali stvarno me to oduševljava. Svako jutro barem jedna od ovih divota. Danas sam imala lika na vratima koji mi je, nakon što sam se na njegovo očito negodovanje uspjela progurati kraj njega u manje komprimirani dio tramvaja, uredno držao ruku malo na glavi, malo pred licem. A klincu koji je ispod sjedio je očito bilo jako fora što, kad god bi me netko gurnuo u pokušaju da se probije do vrata, bih završila s nogama oko njegovih ispruženih ispred mene. Alternativa mi je bila da padnem na njega, pa mi se ovo činilo ipak manje posramljujućim. A dobro, barem se on zabavljao.
Evo, sad mi je lakše. Pisanje je definitivno dobar lijek za razna stanja. Očito i za rješavanje negativnih emocija.
- 09:42 - Komentari (5) - Isprintaj - #

07.03.2005., ponedjeljak

I još snijega ;)

Skupilo se u nedjelju nas petero veselih kojima nije dosta ovaj zagrebački snijeg i pravac Sljeme. Krenuli smo laganini rutom od Šestinskog Lagvića preko Kraljičinog zdenca. Cilj: Grafičar.
Jutro je bilo pomalo tmurno, ne previše stimulativno, dobro smo se zabundali u mnoštvo slojeva odjeće i polagano krenuli. U neko doba nakon Kraljičinog počelo se pomalo pojavljivati sunce, mi smo se već fino zagrijali i s temperaturom je poraslo i naša želja za avanturom. Pa smo odlučili umjesto do nakrcanog Grafičara otići do Risnjaka. U planu nas nije pokolebala niti činjenica da stazom kojom smo odlučili ići prije nas nitko nije prošao. Odluka bez puno dvoumljenja je glasila: Nema veze, prtiti ćemo! Nas 3 imamo gamaše, znamo pratiti marke, nema problema. I krenuli.
I bilo savršenstvo. Kao da nismo na Sljemenu nego na nekoj "pravijoj" planini. Mir, tišina, osim nas nigdje nikoga, samo poneki dašak vjetra tu i tamo strese s kojeg drveta napadali snijeg. Sve ostalo mirno, sunce svjetluca na nedirnutom snijegu, gole grane crtaju izdužene sjene. I mi vesela kolona patuljaka uporno gazimo. A bome smo se i nagazili. Snijeg je u prosjeku bio dubine do koljena, a ne tako rijetko smo propadali i do polovice bedara. A kroz takav snijeg se nije baš lako probijati, pogotovo prvome. Par puta smo i gubili marku jer su stvarno rijetke, ali uspješno smo se našli svaki put. U par navrata smo i po nekom potočiću gacali. Ma milina!
Do Risnjaka smo došli nakon dobrih sat vremena prćenja. Pa presvalačenje mokre odjeće u ledenom zahodu i onda čaj, i grah, i štrudle...
Super je Risnjak, najsličniji pravom planinarskom domu od svega na Sljemenu. Nije toliko popularan među izletnicima tako da su gotovo svi u njemu pravi planinari (a sada su bili stvarno svi jer cesta nije očišćena pa se niti ne može doći autima), većinom starija ekipa u kariranim košuljama, imam osjećaj da se svi međusobno poznaju. Jako simpatično.
Nakon što smo se fino napapali i odmorili, krenuli smo dolje. Odlučili smo da nećemo natrag svojom prtinom nego lijepo utabanom cestom prema Grafičaru. I onda Omladinskom stazom prema dolje, trčeći i skližući se. Malo skretanje na Medvedgrad, da vidimo i taj užas kojega sam do sada uredno ignorirala (s punim pravom) pa dalje trk do Lagvića.
I za kraj, hrpa finih pljesnjivih sireva kod prijatelja koji je donio cijelu kolekciju iz Njemačke. Kaže da tamo ništa ne koštaju, za razliku od ovdje. Dakle, cijeli stan mu je tako smrdio, ko da mu hrpa klošara unutra spava danima. Ali ubrzo smo se navikli, a sirevi su bili mljac, mljac. A i vino je pasalo.
Za kraj večeri mirisna kupka, šalica čaja i u krevet.
Milina od dana!
- 15:52 - Komentari (7) - Isprintaj - #

04.03.2005., petak

Volim, volim, volim snijeg!

Mislila sam da mi je dosta zime i snijega, ali ovo danas - to je savršenstvo! Najljepši snijeg ove godine! Tako suh, sipak, škriputav, tako bijel i čist. Takav bi snijeg uvijek trebao biti, a ne ono mokro čudo koje je ove godine najčešće padalo i topilo se čim bi dotaklo tlo, ostavljajući ružne sivo-smeđe polutekuće nakupine prljavštine.

Jutros sam se smijala dok su mi sitne suhe pahulje ulazile u oči. Da li su to bile suze od smijeha ili otopljene pahulje što su stvorile bazenčiće u kutevima mojih očiju? Cijeli svijet ispunjen sitnim bijelim mušicama što mi slijeću na obraze, peckaju me i škakljaju. Nije li to razlog za smijeh?
Postoji samo ovdje i sada, ti sitni bijeli rojevi i njihov ples. Sve dalje je zamagljeno, skrivenom tim stalno pokretnim bijelim velom. A ovdje i sada su prekrasni!
Hodam kroz neprćeni snijeg, nogama razbacujem prhku bjelinu, oko mene vrtlog pahulja. Padaju s neba, podižem ih s tla. Ovuda kuda gazim danas još nitko nije prošao, ovaj snijeg je samo moj, čakao me da na njemu ispišem svoju priču. Kraj mene utabana staza. Ja hodam nedirnutom bjelinom.

Sitne pahulje
tope se na usnama -
ljubi me zima.
- 09:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #

03.03.2005., četvrtak

3 jutarnje sličice

Bijeli snijeg
s nijansom crvenog -
izlazi sunce.

Valovi svjetla.
Na smrznutom snijegu
pleše trak sunca.

Gola i siva
zemlja bez snijega
čeka proljeće.

A sad idem raditi :)
- 08:58 - Komentari (3) - Isprintaj - #

02.03.2005., srijeda

Došlo doba

da se radi. Čini se da počinje ta faza. Kod mene je na poslu sve nekako u valovima. Ili je oseka i dugo nema ničega, ničega i ničega i moram izmišljati kako potrošiti tih 8 sati svaki dan, ili nemam vremena stati. Pa, do sad je bio niski vodostaj, tako sam se i zakačila na blogove. A sad je bome veliki val na pomolu, već me počeo nositi. Samo da ne ispadne tsunami. Evo, do sad nisam uopće stigla na net.
Ma dobro, nek se radi. Samo kad bi se barem malčice bolje taj posao rasporedio...
Idem doma! Jesti i spavati. Možda navečer malo zavirim što mi Simovi rade ;)
- 15:50 - Komentari (2) - Isprintaj - #

01.03.2005., utorak

Strast, strast, bogami strast!

Malo rjeđe pišem zadnjih dana a razlog je... pa nije baš pohvalan. Ovaaaj, imam novu strast! Zove se Sims 2 i oduzima mi puuuuuuuno vremena. Konkretno, već je uzela gotovo cijeli vikend i više popodneva nakon posla. Pa onda na poslu izbjegavam gledati u komp da koliko-toliko odmorim oči.
Znam, grozno. I sram me je. Evo čak se i crvenim. Al svejedno jedva čekam da dođem doma i vidim što će se dalje dešavati s mojom krasnom malom virtualnom obitelji.
Ma igra je totalno zarazna i ne preporučam da ju probate ako niste spremni žrtvovati sate i sate realnog života. Ako jeste - samo naprijed! Prva i totalno genijalna stvar je ta što se uz dovoljno truda (vremena) može liku napraviti gotovo svako lice koje zamisliš. Skoro svaka stvar se može podešavati, posebno čelo, obrve, oči, nos, usta, brada... Na primjer, samo za oči, može ih se smanjivati i povećavati (kontinuirani prijelazi), skratiti ili produžiti, uvrnuti rubove preme gore ili dolje, zaokrenuti ih cijele prema gore ili dolje, podići ih ili spustiti na licu, približiti ili razmaknuti... Vjerovatno sam nešto i zaboravila napisati. Nije moguće napraviti baš sve, ili barem ja nisam dovoljno vješta, ali može se puno puno toga.
A likovi mogu biti bebe, djeca, tinejdžeri, odrasli ili starci, svaki sa svojim potrebama, željama... I odrastaju, i stare, i umiru. I zaljube se, ljube (na stvarno puno maštovitih načina), rade djecu (hehe, ispod pokrivača), trudni su, imaju svoje bebe koje su izgledom mješavina izgleda roditelja... Ludnica!
Pa onda kako uče kuhati tako im se pojavljuju stalno nova jela koja mogu skuhati, i to prilično maštovita. I sve krasno izgleda, razrađeno do takvih detalja da se može praktički uzumirati u samo lice lika.
Pa onda stvarno jako, jako puno mogućnosti za namještanje kuće. Pa nepredviđene situacije na poslu koje, ovisno o donešenoj odluci mogu donjeti ekstra zaradu i napredovanje u karijeri ili pak puno problema.
I još hrpa stvari samo nemam više vremena za pisanje. Idem doma, moram odgajati bebu Sima ;)))))
- 15:35 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< ožujak, 2005 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Vrijedi posjetiti...

Nešto fino...

Malo smijeha...

Preporuke