To je jedna od stvari koje mi najviše mogu dići živac. I to u sekundi. Samo planem i osjetim kako me preplavljuje bijes. Pretpostavljam da se i zacrvenim. Naravno, gotovo uvijek to progutam, i samo šizim u sebi i kasnije mi treba sat vremena da se smirim.
Konkretno mislim na divne ljude u tramvajima. One koji stoje na vratima, sredina tramvaja prazna, vani hrpa ljudi koji žele ući, a ti krasni likovi ih gledaju ko tele šarena vrata i pitaju se valjda u svojim pametnim glavama ta što te budale žele od njih. I onda ode poluprazan (dobro, ne baš poluprazan, ali ne niti do kraja popunjen) tramvaj, a na stanici ostane hrpa jadnika koji nisu uspjeli ući. Jer netko voli stajati tamo gdje stoji, i zašto bi se pomakao.
Nadalje, obožavam one obzirne koji se držeći se za gornju šipku ugodno naslanjaju na moju glavu. I one koji gurnu ruku tako da mi je lice zariveno u njihov rukav. A od tih likova koji se vole gore držati, posebno su mi dragi oni koji su se zadnji put okupali prije tjedan dana. Čisti užitak!
Onda, genijalci koji još uvijek nisu shvatili da oni austrijski ili čiji već tramvaji stvarno ne mogu krenuti ako se stoji na vratima, i da to nije hir vozača da ne želi krenuti. I koji se naravno jako uvrijede kad im to netko kaže. Pa bolje da nitko ne stigne na vrijeme na posao jer tramvaj zbog njihove genijalnosti stoji 15 minuta, nego da izađu i pričekaju drugi. Sviđa mi se to geslo: Ako ja moram kasniti, e onda će još barem 100 ljudi sa mnom!
Posebno u jutro volim ljude koji ne peru zube ili su se dobro napucali luka. Dajte dišite na nos, ne morate dahtati drugima u lice!
Ima još - tinejdžeri koji u prepunom tramvaju gurnu noge praktički do suprotnog reda sjedala. Sve u redu kad tramvaj prazan, ali kad su svi oko njih sardinirani, a njima nekomforno nogice staviti ispred svog sjedala....
A dragi su mi i penzići koji u jutarnjoj špici idu na plac. Pa se jadni ljute što ih stišću i guraju. Pa kako ljudi nemaju razumijevanja da oni moraju biti na placu u 8.00? Tko zna što bi propustili da dođu sat vremena kasnije?!?
Eto, sad sam ispala pravi namčor, ali stvarno me to oduševljava. Svako jutro barem jedna od ovih divota. Danas sam imala lika na vratima koji mi je, nakon što sam se na njegovo očito negodovanje uspjela progurati kraj njega u manje komprimirani dio tramvaja, uredno držao ruku malo na glavi, malo pred licem. A klincu koji je ispod sjedio je očito bilo jako fora što, kad god bi me netko gurnuo u pokušaju da se probije do vrata, bih završila s nogama oko njegovih ispruženih ispred mene. Alternativa mi je bila da padnem na njega, pa mi se ovo činilo ipak manje posramljujućim. A dobro, barem se on zabavljao.
Evo, sad mi je lakše. Pisanje je definitivno dobar lijek za razna stanja. Očito i za rješavanje negativnih emocija.
Post je objavljen 11.03.2005. u 09:42 sati.