Napokon se i to desilo! Krasna je zima, krasan je snijeg, ali stvarno ih je već bilo dosta.
Tako se veselim ovom suncu i toplini!
Inače, imala sam ovaj zadnji vikend stvarno dostojan oproštaj od zime – (na)učila sam skijati!
Inače me skijanje baš ne privlači kao ideja – prvo jer ne volim gužvu, drugo jer mi je malo besmislen taj princip: nešto me vuče gore pa se ja spuštam dole i tako 100 puta isto, treće ne volim ne imati čvrsto tlo pod nogama. Ali dobro – tko voli nek mu bude. Mene je mužić dugo nagovarao da probam jer je on u skupini onih koji vole pa sam napokon popustila.
Sreća pa je u subotu bilo hladno, oblačno i vjetrovito pa je bilo stvarno malo ljudi. U nedjelju kad je bilo krasno sunčano i više ljudi nisam više bila toliko paranoična da ću se zaletiti u nekoga. A napadala sam se na sve moguće načine. Divno čudo, bez posljedica. Jedine modrice koje imam su od nagužvanih tajica ispod pancerice i krasan podljev na bedru od sidra, to mi stvarno nije jasno kako se desilo.
Rezultat: ne padam sa sidra i mogu se spustiti niz bejbi stazu.
Osjećaj: dobar, najviše sreća što sam probila jedan strah koji sam imala (od neimanja čvrstog tla pod nogama).
Budućnost: probati skijaško trčanje, to mi se čini puno više u mom stilu.
I tako je zima završila.
A počelo je proljeće.
Grlica mi je u tegli na prozoru snjela 2 krasna bijela jajeta i sada sjedi na njima, uopće se ne obazirući na moje prolaženje, paljenje i gašenje svjetla u sobi, muziku... Tako je mirna i strpljiva. Tek tu i tamo prhne, kada joj dođe «grlac», valjda da zajedno protegnu krila, no već nakon 15-ak sekundi se vraća na jaja. Nešto nevjerovatno prekrasno. Jedva čekam da se izlegu bebe grličice! Nikada nisam mislila da ću tako nešto moći gledati na vlastitom prozoru. Pogotovo što živim u neboderu, na 6. katu i svo drveće je ispod nas. Oko mog prozora nema grana ni lišća, samo zrak.
A krenule su i proljetnice. Jučer sam u jednom školskom dvorištu vidjela bijele šafrane, kasnije u jednom zapuštenom vrtu punom smeća par sramežljivih visibaba. A jutros su i jaglaci počeli otvarati pupoljke i naziru se prve šarene latice. Najljepše mi je možda kod proljeća baš to što, prolazeći svaki dan kraj istih mjesta, uvijek vidim nešto novo. Sve se tako brzo mijenja, lišće, cvijeće i trava naočigled rastu i bujaju, sve je tako puno života i energije. Cijele dane bih najradije provodila vani, u šetnji, u prirodi, na svježem zraku, uz cvrkut ptičica... Uh, jedva čekam vikend!
Post je objavljen 15.03.2005. u 09:39 sati.