Skupilo se u nedjelju nas petero veselih kojima nije dosta ovaj zagrebački snijeg i pravac Sljeme. Krenuli smo laganini rutom od Šestinskog Lagvića preko Kraljičinog zdenca. Cilj: Grafičar.
Jutro je bilo pomalo tmurno, ne previše stimulativno, dobro smo se zabundali u mnoštvo slojeva odjeće i polagano krenuli. U neko doba nakon Kraljičinog počelo se pomalo pojavljivati sunce, mi smo se već fino zagrijali i s temperaturom je poraslo i naša želja za avanturom. Pa smo odlučili umjesto do nakrcanog Grafičara otići do Risnjaka. U planu nas nije pokolebala niti činjenica da stazom kojom smo odlučili ići prije nas nitko nije prošao. Odluka bez puno dvoumljenja je glasila: Nema veze, prtiti ćemo! Nas 3 imamo gamaše, znamo pratiti marke, nema problema. I krenuli.
I bilo savršenstvo. Kao da nismo na Sljemenu nego na nekoj "pravijoj" planini. Mir, tišina, osim nas nigdje nikoga, samo poneki dašak vjetra tu i tamo strese s kojeg drveta napadali snijeg. Sve ostalo mirno, sunce svjetluca na nedirnutom snijegu, gole grane crtaju izdužene sjene. I mi vesela kolona patuljaka uporno gazimo. A bome smo se i nagazili. Snijeg je u prosjeku bio dubine do koljena, a ne tako rijetko smo propadali i do polovice bedara. A kroz takav snijeg se nije baš lako probijati, pogotovo prvome. Par puta smo i gubili marku jer su stvarno rijetke, ali uspješno smo se našli svaki put. U par navrata smo i po nekom potočiću gacali. Ma milina!
Do Risnjaka smo došli nakon dobrih sat vremena prćenja. Pa presvalačenje mokre odjeće u ledenom zahodu i onda čaj, i grah, i štrudle...
Super je Risnjak, najsličniji pravom planinarskom domu od svega na Sljemenu. Nije toliko popularan među izletnicima tako da su gotovo svi u njemu pravi planinari (a sada su bili stvarno svi jer cesta nije očišćena pa se niti ne može doći autima), većinom starija ekipa u kariranim košuljama, imam osjećaj da se svi međusobno poznaju. Jako simpatično.
Nakon što smo se fino napapali i odmorili, krenuli smo dolje. Odlučili smo da nećemo natrag svojom prtinom nego lijepo utabanom cestom prema Grafičaru. I onda Omladinskom stazom prema dolje, trčeći i skližući se. Malo skretanje na Medvedgrad, da vidimo i taj užas kojega sam do sada uredno ignorirala (s punim pravom) pa dalje trk do Lagvića.
I za kraj, hrpa finih pljesnjivih sireva kod prijatelja koji je donio cijelu kolekciju iz Njemačke. Kaže da tamo ništa ne koštaju, za razliku od ovdje. Dakle, cijeli stan mu je tako smrdio, ko da mu hrpa klošara unutra spava danima. Ali ubrzo smo se navikli, a sirevi su bili mljac, mljac. A i vino je pasalo.
Za kraj večeri mirisna kupka, šalica čaja i u krevet.
Milina od dana!
Post je objavljen 07.03.2005. u 15:52 sati.