Glasovi ispod površine

Zdeslavova smrt ubila je neke najvažnije dijelove u Danieli. Opustošila ju je. Daniela je prazninu popunila bratovim životom. Htjela se pretvoriti u njega, dječaka. Održati ga na životu ma u kojem obliku. Makar bio skutren i stiješnjen u njoj – svejedno! Presudno je bilo da bude na bilo koji način i dalje živ.

U početku se raspolutila u njih dvoje. Njegova muškost koja se bila tek pokrenula, lutala kroz njega, tražila tragove budućeg muškarca - preobražavala se u Danieli u njenu ženskost. Ponekad nije znala tko je tko u njoj. Bili su jedno, ali i nijedno. Nije joj bilo lako.

Zaustavio sam Ilirku i Tomeka. Znao sam da im sada ne trebam otvarati priču o Danielinoj tajni, ali nisam se mogao svladati da najsavršenije uho u Hrvatskoj, a možda i u svijetu, senzibilnu Ilirku, ne pitam čuje li išta od onoga što u meni odzvanja s povećim brojem decibela.

Ilirka je dala Tomeku znak da šuti, a meni rekla da kad budem čuo zov okrenem glavu prema mjestu odakle zov dolazi.

Nisam trebao dugo čekati. Odjekivalo je cijelim prostranstvom jezera: Zdeslave, Zdeslaveee, odmah sam kraj tebe, odmah, ne miči se!

Okrenuo sam se prema sredini jezera misleći da je tako najpametnije. Iako je zvuk stizao odasvud, nisam htio Ilirku zbunjivati općim svugdinskim izvorom zova. Još uvijek nisam prepoznavao glas koji je zvao Zdeslava.

Pažljivo je slušala. I Tomek i ja nagonski smo zaustavili disanje. Čuo sam kako mi srce udara.

- Budi siguran da nema nikakvog glasa kilometrima odavde. Ne čuje se baš ništa! – odlučno je ustvrdila Ilirka.

Bilo mi je na vrhu jezika da im objasnim o čemu se radi. Ali, njih dvoje samo su moji likovi. Kako da ljudima iz mašte govorim nešto što je samo moja stvarnost. Moje umijeće da taj zov bude i njihova stvarnost potpuno je zakazalo. I Tomek i Ilirka poznavali su obje Daniele, i Danielu kao moj lik i Danielu kao stvarnu osobu koja zajedno sa mnom piše priču o njima, o nama, o tko zna čemu sve ne.

U škrgama, ili u mozgu, ili negdje još dublje čuo sam zov: - Zdeslave! Zdeslaveee...

Mrak je bio pomiješan s mjesečinom. U nadvodnoj vlazi ni mrak ni hladne mjesečeve zrake nisu bili čisti. Pomalo rasplesano zrake su se zaplitale o tešku vlagu tame. Zov je dolazio iz vode. Ne s obale. No ni zov nije dolazio iz određenog jezerskog ljeska. I on se spleo i preplitao kroz slapovlje tamnog mjesečevog srebra ili kroz bešumno srebro zublji tame.

Ništa se nije moglo točno odrediti.

Bacio sam pogled na Tomeka, ali on nije pokazivao nikakav znak da išta čuje. Nije ni primijetio da sam zastao. Žurio je za Ilirkom. Da, shvatio sam, njega je vukla gravitacija njene nadmoći. Tomek je jednostavno bio psić koji je slijedio svaki mig moćne gazdarice.

Iz vodene mjesečevine međutim jasno se čuo zov: - Zdeslave, Zdeslaveee, budi miran, dolazim, evo ti ruka, Zdeslave!

Evo ti ruka!

Shvatio sam tko kome želi pružiti ruku. Nisam samo bio siguran nije li i zov i ruku pokrenula moja želja da pronađem Danielu.

Jezero Orešje nastajalo je postupno iz šljunčara koje su ovdje naveliko nicale hraneći grad nepresušnom građom s tisućama kubika šljunka. Kad se u blizini počelo graditi višetračne ceste i raskršća prema Sloveniji i Zagorju a ujedno prilazne ceste gradu s nadvožnjacima i podvožnjacima činilo se da tim golemim raljama šljunak služi kao kitovima plankton: gutali su ga u zastrašujućim količinama. Jezero se širilo tako da je sada šetnja oko njega zahtijevala ozbiljnu kondiciju.

U jednoj od tadašnjih šljunčara utopio se Zdeslav.

Kada je Daniela bila na pragu prve menstruacije njen mlađi desetgodišnji brat Zdesko odjurio je s frendovima na jezerce koje su prisvojili, uredili, opremili kojekakvim sitnicama, a i skrovištem gdje bi predvečer, prije odlaska, pospremali vrjednije stvarčice. Skriven u šašu i žbunju ovaj ostavljeni iskop šljunka bio je već svojom lokacijom malo kome poznat. Klapa je uživala zamišljajući da su djeca džungle i slobode. Pripadali su sve rjeđoj vrsti urbanih urođenika. Malo tko je mogao imati tako veliko bogatstvo što su im ga pružali uređeni gradski lokaliteti i divlji vodeni rezervat. Curama je bio pristup zabranjen. Daniela nije imala ni približnu predodžbu gdje bi se carstvo iz njihovih priča moglo nalaziti.

Vijest o utopljeniku, njenom bratu Zdeslavu, udar koji joj je zaledio tijelo kad je vidjela njegov modri leš, nevjerica i šok koji je osjetila kad ga je svojim toplim dlanovima pokušala vratiti u život – zavitlali su u njenoj svijesti dramatične lomove. Menstruacija se povukla da bi se pojavila tek četiri godine kasnije, u njenoj sedamnaestoj godini.

U Danieli sve se izmijenilo. Zdeslav je gotovo nagonski, punom strašću volio kolače. U dodiru s ledenim lešom u Danieli je zavladala odluka da će raditi najbolje kolače na svijetu. Njene proteinske molekule i vizije zacijelo su stvorene već tada kad je osjetila da istodobno udiše i smrt i život.

U mnogočemu iznenadni odlazak u vječnost desetgodišnjeg dječaka unio je u Danielinu genetsku mapu složena i velika preslagivanja. Daniela se ponovno začela i rodila.

Tomek je obujmio Ilirku oko pasa. Bilo je jasno da ni njen vrhunski sluh nije registrirao zov koji sam čuo tako jasno kao da je samo koji metar dalje od mene.

U prostoriji strujao je ne više onaj fini, rafinirani okus, nego gotovo suprotni: bez okusni i bez mirisni, više s gorkim primislima nego s valerima široke skale čulnih simfonija, prožet prije svega pitanjem: što sad bez Daniele?

Autorski podmuklo ja sam marljivo šutio napikavajući slova na tipkovnici. Njih dvoje, kad bi bacili pogled prema meni, zacijelo su pomišljali da pišem povijesnu deklaraciju o uzrocima raspada teškopočivše pokojne države ili možda kakav sudbinski manifest o neophodnosti snažnijeg istraživanja novih farmakogenerativnih sastojaka za širenje i jačanje demokracije. U trenutku kad je pomislila da ne prekida moje umne vratolomije Ilirka čista glasa ispuni svaki ugao i zakutak ureda:

- Ne znaš gdje je Daniela? Dobro, idemo na jezero!

Žene su doista došle s Venere! Kakvo sad jezero!? Usred noći. Jezero!? Uostalom – koje jezero? Lago di Bundek? Lake Yarun? Maksimirskije ozjera?

Vještica mi je čitala misli: - Odmah tu, jezero Orešje!

- Odmah tu?

- Da, niti dvjesto metara odavde. Možeš birati hoćeš li razgovarati s amurima, šaranima, štukama, smuđevima a ako želiš možeš se i pohrvati sa somovima!

Zvonki Ilirkin glas pretvorio se u praporce (pre)veselog smijeha. – Ona bi razgovarala s ribetinama!? – letjelo mi je kroz prazne podrume uma, dok je Tomek samo pažljivo kimao glavom. – Jasno, ona bi proučavala kako se čuje kad se ništa ne čuje! Uvijek i svuda ona je žena na putu do Nobelove nagrade.

- Dragi moji (likovi, to sam na vrijeme neizustio!), sa mnom, kao što i priliči, u potpunosti možete računati. I ja sam čovjek, i meni bi malo disanja na otvorenom dobro došlo.

Tomek je sad još jače kimao glavom. Činilo se da želi istresti iz glave neke suvišne tvari, smeće, neke spamove koji su mu zapeli u moždanim vijugama.

Ilirka je već otvarala vrata. Bilo nam je poći!
Dolje na porti Goran se ljubazno osmjehivao. – Nisam vas htio smetati. Znao sam da ste tu... rekla mi je Silvija. Kaj se mene tiče samo vi još ostanite.
- Kamo je otišla Daniela? – nije se dalo raspravljati Ilirki.
- Otpeljao ju je neki košarkaš. Tip ima više od dva metra. Sandrov frend. Takve dugačke lojtre i ne pitam kaj tu traže, svi su oni gazdini športkolege...
- Dobro, s kojim autom?
- Neki športski dvosjed. Mercedes. Milina za oči!
- Znači, bili su sami?
- Neg` kaj! Kraj tog košarkaša naša Daniela jedva je ugurala guzicu.
- Nešto su rekli! Što su pričali?
- Ništ! Ni jednu riječ! Ko ribe tu u Orešju!

Ilirka je trkom krenula prema vodi. Nju je sluh vodio tamo gdje je najtiše.

Tomek i ja smo je slijedili trčkarajući na vršcima poletnih nožnih prstaca. Iako nismo bili vodenjaci pretvarali smo se u vodenkasta bića. Kroz naše škrge već je žuborio mirisni zrak sa Sljemena.

Autor nema pravo na san. Mora biti budan sve dok ne izdahne. Neki put izdahne za života, a neki put zajedno s posljednjim tjelesnim izdahom. Kao u malo kojem zanimanju on je ovdje u neprocjenjivoj prednosti. Autor je povlašten: može umrijeti kad se njemu svidi da umre.

Nemojte se čuditi što sada pišem ja. Uskočio sam usred Danieline mudrolike priče a kad se već pitate kako mi je ona dopustila da veselo tandrčem po tipkovnici, e, tu je jednostavan odgovor: malo prije neki je tip ušao u naš ured, pojma nemam tko je i što, jedino što sam dobro vidio jest da se Daniela osmjehnula od uha do uha i ne skidajući smiješak potrčala prema njemu. Nisu se zagrlili. On je samo ispružio ručetinu dugačku nekoliko metara, povukao Danielu i rekao bih dio njenog duha i začas su zalupili vratima s vanjske strane.

Nitko ni riječ nije izgovorio.

U sveopćoj tišini i zbunjenosti odmah sam se prišuljao ovdje, do tipkovnice i već nečujno brbljam, vraćam si osjećanje da sam autor. To mi je jako nedostajalo, to osjećanje. Ne moram ja ništa pisati, danima ništa, ali taj osjećaj da mogu sjesti za tipkovnicu kad mi god padne na pamet, da, taj veličanstveni osjećaj nesputanosti vrijedi više nego vitrina vlastitih romančina!

Nije važno tko me sputava. U ovoj sada priči to je Daniela. Sutra može biti Irma, ili Mjesečeva Trepavica, može biti Anuška ili Woncha, svejedno je, potpuno svejedno.

Nekad u ranoj mladosti bila me država sjebala, oduzela mi mogućnost pisanja, otada pušem na hladno. Država je gadna jer sve što radi čini to u ime naroda. Tako je ispalo da me narod sputava u mojem spisateljskom nagonu. Jadan narod, a ni ja se nisam osjećao bolje.

Zbog iskustava iz Juge sada mi čak i simpa bića kao što su ženska stvorenja ne smiju sječi jezičinu. Bolje nešto drugo, ali nikako jezičinu!

Kako to da je Daniela bez objašnjenja napustila scenu?

Kad kažem da pojma nemam potkovaniji među čitateljima odmahnut će rukom: - Kakav si ti autor kad ne znaš kamo i s kime ti se likovi smucaju!?

Moram ih upozoriti da Daniela nije samo lik. Ona je – kao i ja! – također autor. Eto, sad smo se doveli do toga da niti ja znam kamo se ona smuca, a bogme ovog časa ona pojma nema da sam se dočepao tipkovnice i da predem li predem vunu u koloru!