Glasovi ispod površine

Govorili smo dugo, on u meni, ja u njemu, o svemu što smo mogli jedno u drugome reći jedno smo drugome rekli... o snovima, ljubavi, ratovima, sjaju, bijedi i o strasti, govorili smo kao dva bića koja će sutra umrijeti, i koja imaju samo jednu noć da daju maksimum sebe, maksimum svojih mogućnosti. Prenijeti sebe u drugoga i biti jedno, bila je to potreba jača od razuma, od strasti, od površnosti, od ljudskog nepovjerenja.

To je bila potreba sjedinjena iz vrta svemira u nas, naglo zasađena lukovica koja je bujala u nama poput cvijeta koji će samo jednom propupati i dati svoju ljepotu na ogled, u toj noći samo nama.

Poljubili smo se kao što to čine bića koja su oduvijek zajedno i koja se ljube cijelim zajedništvom, vrijeme ionako nije bilo bitno, jer smo bili epicentar tog vremena, ono je u nama započinjalo i s nama se gasilo, oboje smo uskladili svoje vrijeme, koje smo dobili rođenjem i koje ćemo predati planeti Zemlji svojom smrću, da bismo bili nakon toga obilježeni vječnošću.

Oboje smo osjetili poriv biti dar jedno drugom, dar koji nema cijene, osjetili smo biti dar koji se daje bezuvjetno, ljubav u kojoj svijet biva stvoren, bila je to ta prvobitna ljubav koja stvara, a ne razara, koja nadahnjuje, a ne rastužuje, ljubav koja postoji, a ne umire.

S prvim jutarnjim suncem u nama se nastanila sreća koja se tek obraća kad se osjeti kraj jednog perioda koji mora nastupiti, da bi se tek osjetila prava svrha susreta... je li to bio samo san, sanjamo li još uvijek ovako budni ili je to tek san koji je postao stvaran i eto ga sada ovdje?!

Bezimeni čovjek i bezimena žena, dvoje na obali kraj mora, kraj velikog plavetnog diva u koji bi uronili kao što su do maločas uranjali jedno u drugog.

More se našalilo svojom hladnoćom i samo smo zajedno umočili stopala govoreći naizmjence neke nove stihove kojim smo se zaogrnuli umjesto pokrivača, naša tijela su bila jedino fizičko što smo imali, bila su tako jedino oruđe kojim smo mogli i dodirnuti samu ljubav, ona je tada bila skrivena u koži, pod prstima, ispod jagodične kosti, u koljenu, na svakom živućem mjestu u kojem se duša nastanila, a ona je ispunjavala cijelo odijelo, kako smo si tepali - ti si dušino odijelo!

Ne govoreći više ništa u podne smo se otisli na vlastite pučine, on na jednu, ja na drugu stranu, bez ikakvih obećanja ili obaveza, samo njegova srebrna narukvica na mojoj ruci, i moje nalivpero iz torbice u njegovom džepu, jedino što nas je moglo izdati pred nama samima, u samotnim trenucima.

Rekla sam mu: tako ćeš moći uvijek pisati sa mnom u ruci! Ne progovorivši ništa, samo utisnuvši mi zadnji poljubac u zapešće, okrenuo se s vjetrom onako neizrecivo lijep i utonuo u modrinu.

Modrina je bila jedino što pretjerano pamtim... i osmijeh koji sam imala još dugo na licima svih novih gradova u kojima sam se rađala ispočetka, da bih mogla još jednom osjetiti vlastitu snagu bića.

Danas se i ne pitam hoću li ga sresti, jer ne moraju se sresti oni što znaju rasti u tuđem srcu kao u vlastitom.

Večer i ja stigle smo u novi grad. Nije to bio razvikani bučni grad, dapače rekla bih da je to bio najmirniji grad na svijetu, malen, a dovoljno velik da se u njemu mogu izgubiti, onako potonuti, kao što mala djeca tonu u veliki mekani krevet. Doista sam voljela osjetiti tu mekoću grada na leđima, milovao me kao uspavanka prije sna, uspavanka koju je bezbrižno odnijelo neko prošlo vrijeme, u nepovrat.

Ili možda ne, možda ipak ne? To sigurno ne! Moja je uspavanka samo zamijenila pozornicu, ona još uvijek uspavljuje onu malenu djevojčicu koja, eto, i u ovom trenutku živi u meni, i koja svojim rukama grli novu adresu na kojoj protežem ruke, lijeno poput mačke, graciozne životinjske vrste, uvijek željne nježnih dodira i češkanja! Doista, ponekad sam se i sama osjećala kao žena mačka, divlja, nestalna, no ipak umiljata.

Noć nošena vjetrom ušla mi je u kosu, poigrala sam se s njom onako kao što to obično činim, dopustila sam joj da me zanese i sama ne znajući daje li moć ona meni ili ja njoj, što je ionako bilo nebitno. Jedino u čemu sam željela sudjelovati bio je novi san, san zbog kojeg srce ludo udara i zbog kojeg ljudsko biće postoji. Da nema sna ljudsko bi srce utonulo u samo sebe i prestalo bi osjećati, iščezlo bi kao kakva ugrožena vrsta. Srećom moje je srce još uvijek znalo slušati snove, ta spoznaja me učinila važnom, da, bila sam važna sama sebi.

Noć je već bila dobrano zasukala rukave i povela me do mora, miris borova i smokvi dao je poseban čar osjetilima, poželjela sam letjeti i zaspati u tim mirisima kao boginja.

U tom sam trenutku primijetila čudnu pojavu.

Nepoznat čovjek, od krvi i mesa baš kao i ja, sjedeći u bijelim lanenim hlačama i laganoj bijeloj majici činio se poput kakvog modom zavedenog znalca, nasmijalo me to, bio je ono što sam ja zaboravila biti, bio je ono što sam ja napustila da bih otkrila neku novu strast, odjeća mi više nije predstavljala mnogo toga, ne onda i ne više kada sam je iskoristila u svojoj ekscentričnosti, elegantnosti i izazovnosti, kada sam otkrila da je nešto drugo u meni mnogo dalekosežnije od strasti i hrabrosti prema šokiranju ljudi odijevanjem... on je doista bio u tom trenutku podsjetnik moje prošlosti. Prošlosti koju sam čuvala duboko u ladici svoje duše, trenutačno je zaključavši.

U početku me nije zamijetio, nije ni mogao, sjela sam daleko iza njega, dok je on bio tik do mora. Mašta mi se tek bila zaigrala i u sebi sam se nadala da će on ostati dovoljno dugo dok u sebi stvaram novu igru. Ne igru s kojom bi on bio upoznat, dapače, bila je to igra u kojoj sam ja ta koja odlučuje.

Sjedila sam tako neko vrijeme, i u svoj sam um uvela sve mogućnosti, u njemu je on bio divan muškarac, modrih očiju, slikar ili pjesnik, dovoljno drzak, samouvjeren, pomalo tašt, ali blag, vedar i spreman krenuti sa mnom gdje god ga odlučim povesti.

Sjedili smo oboje, on bliže moru, ja iza njega, stvarajući u sebi novu sliku o neznancu i istodobno plašeći se da će me zamijetiti i da bi se misli mogle i ostvariti. Ljudsko je srce ponekad plaho.

U jednom se trenutku okrenuo, kao da je cijelo vrijeme osjećao da sam tu, ali kao da me nije htio omesti u mojoj igri, pogledao me dugim pomalo hladnim pogledom, činilo se da posjeduje svojevrsnu magiju. Pogled me naježio i zadrhtala sam cijelim bićem, no nisam ustuknula ni milimetar, iako sam svratila pogled hineći da me se on uopće i ne tiče. Bio je to jedini razuman čin u tom trenutku, i drhtanje, silno drhtanje koje nije prestajalo.

Tonula sam u more, dugo sam tonula u more...

Osjetila sam kako se noć nastanila u mojim očima, to je bio san koji mi se prišuljao, zadrijemala sam na trenutak nesvjesna stranca, sebe, obale i straha... da, straha koji je počivao na mojim ramenima u slučaju da me zaskoči i povede daleko od nepoznanice koja mi se u početku tako svidjela.

Ubrzo sam se stresla osjetivši nečiju blizinu. Stranac je bio tik do mene, doticao mi je ruku. Nije govorio. U suludom trenutku pomislila sam da je manijak i drugom rukom tražila kamen ili neki predmet koji bi mi pomogao u obrani, ali kada je nježno izustio - stani, znala sam da će sve biti u redu, moje se srce osjećalo slobodnije no ikada ranije.

Bila je to moć nove ljubavi koja se rodila tako brzo u svoj svojoj neodoljivosti.

Ustala sam, svlačila poruku sa sna i svoje kože, pogledala se u ogledalu. Znala sam da sam opet pobjegla od svih da bih mogla primati poruke koje bi me vodile u moj fiktivni svijet. Samo je on za mene bio dovoljno životan.

Ovaj paralelni što su ga svi nazivali realnim životom, o ne, taj život željela sam zgužvati kao komad papira, progutati kao bljutav kavijar u restoranu, povratiti ga temeljito kao što se povraća poslije samoubilačkog pijanstva. Život ovdje bila je igra u kojoj sam sve znala.

Daniela, prokletnice, željo, jebi me i odvedi iz ovog mraka!

Tako je glasila konačna poruka sna.

Umila sam se i krenula dalje kao što se pali cigareta. Po navici obrisala sam još jednom ono što je te noći moj um ispisao na stranicama vječnosti.

Ilirka je bila tu u blizini, što mi je drugo trebalo?
Osim tog osjećaja da sam nekome potrebna, nekome tko nije mogao prodirati u moju vaginu.

Da, to je jedino za čime sam čeznula dok sam i sama gurala prste u svoju vlažnu nutrinu, i uzdisala. Željela sam biti povedena kao što nikada nisam bila povedena, ljubav mi je bila odbojna i nitko to nije mogao predvidjeti, baš nitko.

Tih sam dana voljela nestajati. Vuklo me želja za novim svijetom. Bilo je bitno da me nitko ne poznaje, nitko da mi ne zna ime, niti ono što ja jesam. To me tješilo i davalo dodatnu dozu slobode koja mi je bila važna.

Bio je to bijeg, bijeg od svega što me mučilo, od violine zapravo, a onda i od klavira, od pretjerane nužnosti za vježbanjem i usavršavanjem nečega što me više nije zadovoljavalo, ili ne u onoj mjeri koja bi me činila sretnom. Velika nada, nada koja je bila ispisana samo u velikoj knjizi... možda.

Naučila sam koristiti svoje možda u svim mogućim okolnostima, znala sam da je to možda pravo na moj izbor, možda da, možda ne, u svakom slučaju, mogla sam i postala sam neodlučna, i pritom nisam nikoga dovela u zabludu, moje je možda bilo čvršće od bilo kojeg da ili ne, jer čak i da ponekad sklizne, isto kao i ne, ali možda, možda nikada, ni u kom slučaju nije moglo skliznuti, jer je ono samo bilo upravo to sklizanje... i to me napokon zabavljalo.

Doduše, nije me jedino to zabavljalo, zabavljala me činjenica da ne znam kamo idem, nisam imala nikakvih planova, iako su mi često znali davati do znanja da je život bez planiranja loša navika. Meni je to bilo pomalo smiješno. Ionako su me više radovale stvari koje su se zbivale spontano. Svi izbori koje sam u hodu morala donositi bili su odluke koje su bile životno važne, no ja sam ih učinila laganim poput perca. Na kraju krajeva vjerovala sam da sve što čovjek učini ima svoje zato, samo što ga trenutno i ne moramo vidjeti. Bilo je olakšanje poput povjetarca u sparan ljetni dan.

Povjetarac je nosio tiho i nježno moje misli, moje buduće snove, o da, itekako sam ja sanjala, to je ono što me činilo življom, to i pomisao da će mi svijet dati svoju ruku. I doista je, svijet se igrao sa mnom kao poslušan dječak željan znanja, a mene je zabavljala činjenica da tako veliki Gospodin Svijet može počivati na mom malom dlanu, baš na mom.

Uspjela sam!
On misli da je ovo pisao on!
Jadan autor! Doista je jadan!

Odvela sam ga na jezero Orešje. Vrlo je poslušan. Krenuo je za našim likom Ilirkom bez da se išta upitao. Doista je jadan. Mogu ga odvesti kamo mi god padne na pamet. Autori su kao djeca. Njima stvarnost nikad neće biti jasna. Uvijek će ostati između gole stvarnosti i privida. S lakoćom ga mogu povući na bilo koju od ova dva lica pune stvarnosti a on, umišljeno autorsko stvorenje, uvijek će s jednom nogom biti u jednoj a s drugom nogom u drugoj stvarnosti.

Jesu li autori ludi?

Zbog čega uzimamo njihovu stvarnost s tolikim povjerenjem? Što ako su autori obični varalice ili, još gore, polulude ili čak posve lude osobe?

Uostalom, što je sa mnom?

U ovom trenutku neću se ni pitati koja sam, gdje sam i što radim. Za početak nadati mi se da se u meni nije Zdeslav probudio i da sam još uvijek samo žensko.

Mjesec se povukao iza Sljemena, iza rubova vidljivog svijeta. Jezero je tonulo u sve ledeniju tamu. Voda se pretakala u tišinu. Likovi i autori, voda i tama – ništa se više nije razlikovalo. Riječi su nestale u zastrašujućoj nijemoj tišini.

Te sam se noći našla u stvarnosti sna. U njemu se ništa nije slagalo onako kako to obično zamišljam. Nitko nije znao tko je sam, što želim i gdje mi je mjesto. Nitko nije znao u čemu sam – ako jesam - zaglibila. Te me noći snivao novi san.

Daniela, volim te, sve što sam ikada želio od tebe je čista esencija ljubavi, samo to bi me spasilo, uzdiglo nad smrti.

Dok sam bio tvoj, ti to nikada nisi priznala, nikada jasno, nikada živo, nikada dovoljno.
Stoga sam napustio ovaj svijet... jer život bez ljubavi i nije život, baš onako kako to zagovaraju svi pjesnici ovoga svijeta.

A ti?

Ti, pjesnikinja nad pjesnikinjama!, nikada nisi zagovarala ljubav, već samo život.

Priznajem skrušeno da sam bio ljubomoran na taj tvoj život. Prvi muškarac na svijetu koji je bio ljubomoran na život i koji bi te usmrtio tako da bi ga ti napokon mogla voljeti.
Preklinjem te, grešnice, zavoli me da nađem svoj mir.

Tako je glasila poruka koju sam dobila u snu.

Ilirka i Tomek vidjeli su stvarnost koja se događala njima, a ne meni, ili Danieli, ili bilo kome tko je izvan njihove stvarnosti. Vjerojatno sam trebao na vrijeme unijeti u njihovo pamćenje sudbinu Zdeslava. Donekle sam od toga odustajao pretpostavljajući da će to Daniela učiniti mnogo uvjerljivije. Osim toga postajala je vjerojatnost da je Daniela još u početku njihovog prijateljevanja ispričala Ilirki svoju ključnu tajnu.

Ali, nije. Jer Ilirka nikad nije čula za Zdeslava.

Godinama vjerujem u znanost. Recimo da sam vjernik znanosti. Ali, nema ga tko te neće izdati. Možda jedino literatura drži vodu i kad majstori odu. Možda se jedino literatura može i posthumno njegovati. Zamišljam je kao neku posebnu vrstu bršljana koji će se oplitati oko moje tipkovnice ili već nekog alata koji tada bude u trendu a ja ga i dalje budem uporno koristio zaboravljajući da sam po svim vanjskim znacima već odavno mrtav.

Od Ilirkine akustike, od sve njene znanosti o zvukovima, o svim tim interferencijama i plesu molekula što lupkaju o ljudske bubnjiće – sada samo tišina. Nije čula čak ni ono što sam ja potpuno jasno čuo. Nikome više neću vjerovati. Znam da Ilirka nema razloga da mi laže, znam da doista ništa nije čula, znam da bi mi rekla da je do nje dopro ma i najmanji šum, ali nikad više nikome ništa neću vjerovati. Stvorio sam i Ilirku i tog njenog mudronju, sanjao ih u svojim i Danielinim snovima, kao vampiri pili su nam krv – sada međutim kad vapim da pomognu oni su ništa, nema ih, oni su izvan, oni su nigdje.

Shvatio sam svu bespomoćnost autora. Ne mogu riješiti ovako očito pitanje koje bi trebalo odgovoriti na niz nesporazuma koji su nam se događali. Naivan kakav već jesam bio sam do maloprije siguran da bi moji likovi s iskrenim zadovoljstvom pomogli da nađem Danielu.

Njih se međutim Daniela sve manje ticala. Već su se držali za ruke i kratkim ljubaznim pogledom oprostili od mene. Njima se žurilo da raščiste kamen spoticanja koji se dogodio ove noći u tvorničkom uredu. Autor i autorica nisu bili njihov ni rod ni porod.

Jadan autor! Morat ću pripaziti da mi se i on ne smota u plesu izmaglice i mjesečine i da ne završi na bolno ledenom šljunčanom dnu.