Glasovi ispod površine

Govorili smo dugo, on u meni, ja u njemu, o svemu što smo mogli jedno u drugome reći jedno smo drugome rekli... o snovima, ljubavi, ratovima, sjaju, bijedi i o strasti, govorili smo kao dva bića koja će sutra umrijeti, i koja imaju samo jednu noć da daju maksimum sebe, maksimum svojih mogućnosti. Prenijeti sebe u drugoga i biti jedno, bila je to potreba jača od razuma, od strasti, od površnosti, od ljudskog nepovjerenja.

To je bila potreba sjedinjena iz vrta svemira u nas, naglo zasađena lukovica koja je bujala u nama poput cvijeta koji će samo jednom propupati i dati svoju ljepotu na ogled, u toj noći samo nama.

Poljubili smo se kao što to čine bića koja su oduvijek zajedno i koja se ljube cijelim zajedništvom, vrijeme ionako nije bilo bitno, jer smo bili epicentar tog vremena, ono je u nama započinjalo i s nama se gasilo, oboje smo uskladili svoje vrijeme, koje smo dobili rođenjem i koje ćemo predati planeti Zemlji svojom smrću, da bismo bili nakon toga obilježeni vječnošću.

Oboje smo osjetili poriv biti dar jedno drugom, dar koji nema cijene, osjetili smo biti dar koji se daje bezuvjetno, ljubav u kojoj svijet biva stvoren, bila je to ta prvobitna ljubav koja stvara, a ne razara, koja nadahnjuje, a ne rastužuje, ljubav koja postoji, a ne umire.

S prvim jutarnjim suncem u nama se nastanila sreća koja se tek obraća kad se osjeti kraj jednog perioda koji mora nastupiti, da bi se tek osjetila prava svrha susreta... je li to bio samo san, sanjamo li još uvijek ovako budni ili je to tek san koji je postao stvaran i eto ga sada ovdje?!

Bezimeni čovjek i bezimena žena, dvoje na obali kraj mora, kraj velikog plavetnog diva u koji bi uronili kao što su do maločas uranjali jedno u drugog.

More se našalilo svojom hladnoćom i samo smo zajedno umočili stopala govoreći naizmjence neke nove stihove kojim smo se zaogrnuli umjesto pokrivača, naša tijela su bila jedino fizičko što smo imali, bila su tako jedino oruđe kojim smo mogli i dodirnuti samu ljubav, ona je tada bila skrivena u koži, pod prstima, ispod jagodične kosti, u koljenu, na svakom živućem mjestu u kojem se duša nastanila, a ona je ispunjavala cijelo odijelo, kako smo si tepali - ti si dušino odijelo!

Ne govoreći više ništa u podne smo se otisli na vlastite pučine, on na jednu, ja na drugu stranu, bez ikakvih obećanja ili obaveza, samo njegova srebrna narukvica na mojoj ruci, i moje nalivpero iz torbice u njegovom džepu, jedino što nas je moglo izdati pred nama samima, u samotnim trenucima.

Rekla sam mu: tako ćeš moći uvijek pisati sa mnom u ruci! Ne progovorivši ništa, samo utisnuvši mi zadnji poljubac u zapešće, okrenuo se s vjetrom onako neizrecivo lijep i utonuo u modrinu.

Modrina je bila jedino što pretjerano pamtim... i osmijeh koji sam imala još dugo na licima svih novih gradova u kojima sam se rađala ispočetka, da bih mogla još jednom osjetiti vlastitu snagu bića.

Danas se i ne pitam hoću li ga sresti, jer ne moraju se sresti oni što znaju rasti u tuđem srcu kao u vlastitom.