Ustala sam, svlačila poruku sa sna i svoje kože, pogledala se u ogledalu. Znala sam da sam opet pobjegla od svih da bih mogla primati poruke koje bi me vodile u moj fiktivni svijet. Samo je on za mene bio dovoljno životan.
Ovaj paralelni što su ga svi nazivali realnim životom, o ne, taj život željela sam zgužvati kao komad papira, progutati kao bljutav kavijar u restoranu, povratiti ga temeljito kao što se povraća poslije samoubilačkog pijanstva. Život ovdje bila je igra u kojoj sam sve znala.
Daniela, prokletnice, željo, jebi me i odvedi iz ovog mraka!
Tako je glasila konačna poruka sna.
Umila sam se i krenula dalje kao što se pali cigareta. Po navici obrisala sam još jednom ono što je te noći moj um ispisao na stranicama vječnosti.
Ilirka je bila tu u blizini, što mi je drugo trebalo?
Osim tog osjećaja da sam nekome potrebna, nekome tko nije mogao prodirati u moju vaginu.
Da, to je jedino za čime sam čeznula dok sam i sama gurala prste u svoju vlažnu nutrinu, i uzdisala. Željela sam biti povedena kao što nikada nisam bila povedena, ljubav mi je bila odbojna i nitko to nije mogao predvidjeti, baš nitko.
Tih sam dana voljela nestajati. Vuklo me želja za novim svijetom. Bilo je bitno da me nitko ne poznaje, nitko da mi ne zna ime, niti ono što ja jesam. To me tješilo i davalo dodatnu dozu slobode koja mi je bila važna.
Bio je to bijeg, bijeg od svega što me mučilo, od violine zapravo, a onda i od klavira, od pretjerane nužnosti za vježbanjem i usavršavanjem nečega što me više nije zadovoljavalo, ili ne u onoj mjeri koja bi me činila sretnom. Velika nada, nada koja je bila ispisana samo u velikoj knjizi... možda.
Naučila sam koristiti svoje možda u svim mogućim okolnostima, znala sam da je to možda pravo na moj izbor, možda da, možda ne, u svakom slučaju, mogla sam i postala sam neodlučna, i pritom nisam nikoga dovela u zabludu, moje je možda bilo čvršće od bilo kojeg da ili ne, jer čak i da ponekad sklizne, isto kao i ne, ali možda, možda nikada, ni u kom slučaju nije moglo skliznuti, jer je ono samo bilo upravo to sklizanje... i to me napokon zabavljalo.
Doduše, nije me jedino to zabavljalo, zabavljala me činjenica da ne znam kamo idem, nisam imala nikakvih planova, iako su mi često znali davati do znanja da je život bez planiranja loša navika. Meni je to bilo pomalo smiješno. Ionako su me više radovale stvari koje su se zbivale spontano. Svi izbori koje sam u hodu morala donositi bili su odluke koje su bile životno važne, no ja sam ih učinila laganim poput perca. Na kraju krajeva vjerovala sam da sve što čovjek učini ima svoje zato, samo što ga trenutno i ne moramo vidjeti. Bilo je olakšanje poput povjetarca u sparan ljetni dan.
Povjetarac je nosio tiho i nježno moje misli, moje buduće snove, o da, itekako sam ja sanjala, to je ono što me činilo življom, to i pomisao da će mi svijet dati svoju ruku. I doista je, svijet se igrao sa mnom kao poslušan dječak željan znanja, a mene je zabavljala činjenica da tako veliki Gospodin Svijet može počivati na mom malom dlanu, baš na mom.
Post je objavljen 17.05.2008. u 22:00 sati.