Glasovi ispod površine

U prostoriji strujao je ne više onaj fini, rafinirani okus, nego gotovo suprotni: bez okusni i bez mirisni, više s gorkim primislima nego s valerima široke skale čulnih simfonija, prožet prije svega pitanjem: što sad bez Daniele?

Autorski podmuklo ja sam marljivo šutio napikavajući slova na tipkovnici. Njih dvoje, kad bi bacili pogled prema meni, zacijelo su pomišljali da pišem povijesnu deklaraciju o uzrocima raspada teškopočivše pokojne države ili možda kakav sudbinski manifest o neophodnosti snažnijeg istraživanja novih farmakogenerativnih sastojaka za širenje i jačanje demokracije. U trenutku kad je pomislila da ne prekida moje umne vratolomije Ilirka čista glasa ispuni svaki ugao i zakutak ureda:

- Ne znaš gdje je Daniela? Dobro, idemo na jezero!

Žene su doista došle s Venere! Kakvo sad jezero!? Usred noći. Jezero!? Uostalom – koje jezero? Lago di Bundek? Lake Yarun? Maksimirskije ozjera?

Vještica mi je čitala misli: - Odmah tu, jezero Orešje!

- Odmah tu?

- Da, niti dvjesto metara odavde. Možeš birati hoćeš li razgovarati s amurima, šaranima, štukama, smuđevima a ako želiš možeš se i pohrvati sa somovima!

Zvonki Ilirkin glas pretvorio se u praporce (pre)veselog smijeha. – Ona bi razgovarala s ribetinama!? – letjelo mi je kroz prazne podrume uma, dok je Tomek samo pažljivo kimao glavom. – Jasno, ona bi proučavala kako se čuje kad se ništa ne čuje! Uvijek i svuda ona je žena na putu do Nobelove nagrade.

- Dragi moji (likovi, to sam na vrijeme neizustio!), sa mnom, kao što i priliči, u potpunosti možete računati. I ja sam čovjek, i meni bi malo disanja na otvorenom dobro došlo.

Tomek je sad još jače kimao glavom. Činilo se da želi istresti iz glave neke suvišne tvari, smeće, neke spamove koji su mu zapeli u moždanim vijugama.

Ilirka je već otvarala vrata. Bilo nam je poći!
Dolje na porti Goran se ljubazno osmjehivao. – Nisam vas htio smetati. Znao sam da ste tu... rekla mi je Silvija. Kaj se mene tiče samo vi još ostanite.
- Kamo je otišla Daniela? – nije se dalo raspravljati Ilirki.
- Otpeljao ju je neki košarkaš. Tip ima više od dva metra. Sandrov frend. Takve dugačke lojtre i ne pitam kaj tu traže, svi su oni gazdini športkolege...
- Dobro, s kojim autom?
- Neki športski dvosjed. Mercedes. Milina za oči!
- Znači, bili su sami?
- Neg` kaj! Kraj tog košarkaša naša Daniela jedva je ugurala guzicu.
- Nešto su rekli! Što su pričali?
- Ništ! Ni jednu riječ! Ko ribe tu u Orešju!

Ilirka je trkom krenula prema vodi. Nju je sluh vodio tamo gdje je najtiše.

Tomek i ja smo je slijedili trčkarajući na vršcima poletnih nožnih prstaca. Iako nismo bili vodenjaci pretvarali smo se u vodenkasta bića. Kroz naše škrge već je žuborio mirisni zrak sa Sljemena.