U škrgama, ili u mozgu, ili negdje još dublje čuo sam zov: - Zdeslave! Zdeslaveee...
Mrak je bio pomiješan s mjesečinom. U nadvodnoj vlazi ni mrak ni hladne mjesečeve zrake nisu bili čisti. Pomalo rasplesano zrake su se zaplitale o tešku vlagu tame. Zov je dolazio iz vode. Ne s obale. No ni zov nije dolazio iz određenog jezerskog ljeska. I on se spleo i preplitao kroz slapovlje tamnog mjesečevog srebra ili kroz bešumno srebro zublji tame.
Ništa se nije moglo točno odrediti.
Bacio sam pogled na Tomeka, ali on nije pokazivao nikakav znak da išta čuje. Nije ni primijetio da sam zastao. Žurio je za Ilirkom. Da, shvatio sam, njega je vukla gravitacija njene nadmoći. Tomek je jednostavno bio psić koji je slijedio svaki mig moćne gazdarice.
Iz vodene mjesečevine međutim jasno se čuo zov: - Zdeslave, Zdeslaveee, budi miran, dolazim, evo ti ruka, Zdeslave!
Evo ti ruka!
Shvatio sam tko kome želi pružiti ruku. Nisam samo bio siguran nije li i zov i ruku pokrenula moja želja da pronađem Danielu.
Jezero Orešje nastajalo je postupno iz šljunčara koje su ovdje naveliko nicale hraneći grad nepresušnom građom s tisućama kubika šljunka. Kad se u blizini počelo graditi višetračne ceste i raskršća prema Sloveniji i Zagorju a ujedno prilazne ceste gradu s nadvožnjacima i podvožnjacima činilo se da tim golemim raljama šljunak služi kao kitovima plankton: gutali su ga u zastrašujućim količinama. Jezero se širilo tako da je sada šetnja oko njega zahtijevala ozbiljnu kondiciju.
U jednoj od tadašnjih šljunčara utopio se Zdeslav.
Kada je Daniela bila na pragu prve menstruacije njen mlađi desetgodišnji brat Zdesko odjurio je s frendovima na jezerce koje su prisvojili, uredili, opremili kojekakvim sitnicama, a i skrovištem gdje bi predvečer, prije odlaska, pospremali vrjednije stvarčice. Skriven u šašu i žbunju ovaj ostavljeni iskop šljunka bio je već svojom lokacijom malo kome poznat. Klapa je uživala zamišljajući da su djeca džungle i slobode. Pripadali su sve rjeđoj vrsti urbanih urođenika. Malo tko je mogao imati tako veliko bogatstvo što su im ga pružali uređeni gradski lokaliteti i divlji vodeni rezervat. Curama je bio pristup zabranjen. Daniela nije imala ni približnu predodžbu gdje bi se carstvo iz njihovih priča moglo nalaziti.
Vijest o utopljeniku, njenom bratu Zdeslavu, udar koji joj je zaledio tijelo kad je vidjela njegov modri leš, nevjerica i šok koji je osjetila kad ga je svojim toplim dlanovima pokušala vratiti u život – zavitlali su u njenoj svijesti dramatične lomove. Menstruacija se povukla da bi se pojavila tek četiri godine kasnije, u njenoj sedamnaestoj godini.
U Danieli sve se izmijenilo. Zdeslav je gotovo nagonski, punom strašću volio kolače. U dodiru s ledenim lešom u Danieli je zavladala odluka da će raditi najbolje kolače na svijetu. Njene proteinske molekule i vizije zacijelo su stvorene već tada kad je osjetila da istodobno udiše i smrt i život.
U mnogočemu iznenadni odlazak u vječnost desetgodišnjeg dječaka unio je u Danielinu genetsku mapu složena i velika preslagivanja. Daniela se ponovno začela i rodila.
Tomek je obujmio Ilirku oko pasa. Bilo je jasno da ni njen vrhunski sluh nije registrirao zov koji sam čuo tako jasno kao da je samo koji metar dalje od mene.
Post je objavljen 19.04.2008. u 22:35 sati.