Zdeslavova smrt ubila je neke najvažnije dijelove u Danieli. Opustošila ju je. Daniela je prazninu popunila bratovim životom. Htjela se pretvoriti u njega, dječaka. Održati ga na životu ma u kojem obliku. Makar bio skutren i stiješnjen u njoj – svejedno! Presudno je bilo da bude na bilo koji način i dalje živ.
U početku se raspolutila u njih dvoje. Njegova muškost koja se bila tek pokrenula, lutala kroz njega, tražila tragove budućeg muškarca - preobražavala se u Danieli u njenu ženskost. Ponekad nije znala tko je tko u njoj. Bili su jedno, ali i nijedno. Nije joj bilo lako.
Zaustavio sam Ilirku i Tomeka. Znao sam da im sada ne trebam otvarati priču o Danielinoj tajni, ali nisam se mogao svladati da najsavršenije uho u Hrvatskoj, a možda i u svijetu, senzibilnu Ilirku, ne pitam čuje li išta od onoga što u meni odzvanja s povećim brojem decibela.
Ilirka je dala Tomeku znak da šuti, a meni rekla da kad budem čuo zov okrenem glavu prema mjestu odakle zov dolazi.
Nisam trebao dugo čekati. Odjekivalo je cijelim prostranstvom jezera: Zdeslave, Zdeslaveee, odmah sam kraj tebe, odmah, ne miči se!
Okrenuo sam se prema sredini jezera misleći da je tako najpametnije. Iako je zvuk stizao odasvud, nisam htio Ilirku zbunjivati općim svugdinskim izvorom zova. Još uvijek nisam prepoznavao glas koji je zvao Zdeslava.
Pažljivo je slušala. I Tomek i ja nagonski smo zaustavili disanje. Čuo sam kako mi srce udara.
- Budi siguran da nema nikakvog glasa kilometrima odavde. Ne čuje se baš ništa! – odlučno je ustvrdila Ilirka.
Bilo mi je na vrhu jezika da im objasnim o čemu se radi. Ali, njih dvoje samo su moji likovi. Kako da ljudima iz mašte govorim nešto što je samo moja stvarnost. Moje umijeće da taj zov bude i njihova stvarnost potpuno je zakazalo. I Tomek i Ilirka poznavali su obje Daniele, i Danielu kao moj lik i Danielu kao stvarnu osobu koja zajedno sa mnom piše priču o njima, o nama, o tko zna čemu sve ne.
Post je objavljen 24.04.2008. u 23:44 sati.