Glasovi ispod površine

Siegfried Zademack


Od poljupca između Ilirke i Daniele ostao je ugodni okus u cijeloj uredskoj prostoriji. Gdje god da staviš dlan iz svakog predmeta izlazi fin okus i odmah penetrira u kožu. Tomek i ja se valjda već po stoti put upitno i vedro glednemo – skoro da smo ovu veliku promjenu pripisali sebi u zaslugu. Možda bi dvije dame bez našeg katalizatorskog posredovanja djelovale vrlo obično da ne kažem banal...

Morala sam ga prekinuti. Što si umišlja taj glupi pisac!? Što!? Zbog čega? S kojim pravom? Date mu priliku da nešto kaže i eto što radi: odmah blati dame, a hvali kurčeviće kao da bez njih život ne bi imao ni smisla ni ljepote. Što je njemu? Što je jednome i drugome? Svima? Svi su isti! Svi! Ako se ne popravi neću mu dopustiti ni riječ više da kaže! Sramota!

Muškarci neke frekvencije uopće ne primaju. Dalje od libida njihov psihički svijet ne dopire. Dok je govorio o okusu što ga je naš poljubac širio prostorijom – sve je bilo točno. Ali, muškarci ne znaju što je samosvladavanje. Odmah je počeo grabiti zasluge za njih, dvojicu jadnih kurčevića. Njima ne dopire do svijesti da se žene mogu ljubiti u usta bez ikakvog spolnog uzbuđivanja ili neuzbuđivanja. Jednostavno naše ljubljenje nema nikakve veze sa spolnim glupostima. Slabo mi dođe kad se sjetim kako jadni kurčevići čim vide žensku odmah počinju uspoređivati koliko je više ili ne daj bože manje seksipilna od neke koju su minutu ranije procjenjivali. Njima život prolazi u neprekidnim odvagivanjima naše ženstvenosti. Svaku dlaku na pici stavljaju pod povećalo, svaki titraj oka teleskopima proučavaju i obrađuju u računalima. U glavama nose baze podataka o količini naše jebežljivosti.

Ilirka je prišla Tomeku i puna sreće da ga je konačno našla i da nije ni u kakvoj opasnosti pogladila ga je po užarenom obraščiću: - Ljubavi, nisam znala da si s Danielom tako dobar prijatelj.

Tomek se stresao kao da mu je u ruku gurnula neizolirani električni kabel.

- Meni je jako drago da si tako dobar s Danielom – nastavila je Ilirka medenom intonacijom tepanje njenom Tomeku. – Nisam ti stigla pričati koliko mi je Daniela pomogla u jednoj fazi života. Kad razmislim bez Daniele ne bi ni tebe bilo. Odnosno nas. To jest našeg spolnog života.

Tomek je vidljivo gubio orijentaciju. – Što? Daniela je dvostruka? Nikad ne bih rekao! – mucao je Tomek ne nalazeći objašnjenja kako je to Daniela razbuktala u Ilirki spolnu glad.

Nisam se htjela miješati. Morat ću otvoriti školu za edukaciju muškaraca o onim ljudskim odnosima koji nadilaze njihove jadne okvire optočene spolnom mehanikom.

Sigfried Zademack




Pogledi Ilirke i Daniele stopili su se u dvoplet. Zjenice dvaju žena bile su im zajedničke.

Ja, koji sam uvijek sumnjao u iskreno prijateljstvo među ženama, bio sam zgromljen snagom činjenice da među njima postoji neraskidivo prijateljstvo.

Bez obzira na golim očima vidljivu vezu Daniele s dvojicom muškaraca Ilirka nije ni jednim dijelom čela ni za milimetar trznula. Nije joj ni u podsvijesti preletjelo pitanje tko je tu što kome. Bilo joj je najvažnije da je tu njena djevojka ili djevojčica snova... ne samo snova, života, ne samo života, sudbine, svrhe postojanja. Djevojčice koja ju je rodila. Koja ju je odmah poslije rođenja odgojila u svega nekoliko sati u odraslu, samostalnu, sigurnu osobu. Bile su si više nego majka i kći.

Iako sam bio narogušen zbog podređenog položaja u kojem sam se od malo prije našao, izgubljen u sebi između autorstva i lika (čak nisam znao više ni čiji sam lik: svoj ili Danielin), nisam mogao da njihov zagrljaj ne osjetim kao dirljivo sverazumijevanje. Njih dvije jednostavno nisu znale što su niske strasti. Bile su uključene jedna u drugu.

Poslije nekoliko sekundi zbunjenosti - Tomek koji je sa mnom sve to promatrao i osjećao - osmjehnuo se i pogledao me:

- Čovječe, gdje sam ja to živio!? Je l` ti vidiš ovo!? One su kao stroj koji proizvodi goleme količine energije onako iz čista mira, ni od čega.

- Najbolje je da ih patentiraš! – uskliknuo sam veselo grijući se na toj zagonetnoj energiji.

- I hoću! Čim proniknem u nepoznatu fiziku ovog čuda!... Čovječe, gle, izgleda da se ljube u usta!

Skrenuo sam pogled s Tomeka prema damama i zapeo za računalo. Cijelo je vrijeme ono bilo tu, na Sandrovom stolu, ali prvi put sam ga uočio i odmah shvatio da bi mi ono moglo biti veza sa svijetom.

Ako Daniela ne bude baš opaka zbog čega bi joj smetalo da ja odavde, zarobljen u njenu (nekad našu) priču, šaljem mejlove kako mi već bude trebalo i odgovaralo!?

Ovo što sada čitate pisano je na uredskom računalu. Jasno, ne u stvarnom vremenu nego nešto kasnije kad se nas četvoro dovelo u red, to jest kad smo svi opušteni i sretni shvatili da ljubav nije lutka kojom bi itko od nas mogao upravljati.