Avanture u kuhinji i šire https://blog.dnevnik.hr/gurwoman
ponedjeljak, 30.07.2007.
Uglavnom isprazno blebetanje s 2 recepta
Odbrojavanje do godišnjeg: još 12 dana. Oko 280 sati. Od kojih trećinu spavam, tako da je to zapravo 90 i kusur sati...
Evo za početak malo bolja slika nove kuhinjice, ovu bi joj već dala da joj stoji u osobnoj.
Sve je divno, ali nemojte nikad uzeti svijetlu boju podnih pločica. Teži zajeb. Svaka dlaka se vidi. Tako se dobro vidi da sa svoje alfovske visine odmah mogu reći jel Filipova ili moja, i s kojeg dijela tijela. Treba ga čistiti svaki drugi dan. Od nevinog hodanja u šlapicama nakon dva dana poznaju se fleke ko da sam sipe čistila na podu. Ali zato boja daje svježinu prostoru i kuhinja dobiva na volumenu.
Malo su se napokon pojačale i kuhinjske aktivnosti pa kad već nemam bogat društveno-intelektualni životni sadržaj za podijeliti s javnošću, evo mali izbor recentno spravljenih jela.
Exhibit A: Komiška pogača.
To je u sklopu priprema za godišnji. Iako je planiram raditi već godinama pa nikako. Zapravo jednostavno, ali poučak je: manje slanih srdela, više paradajza. Recepata ima po guglu kolko hoćeš.
Exhibit B: Kolač od šljiva
Napraviti tijesto od 16 dkg brašna, 9 dkg putra, žutanjka, 2 žlice štaubšećera, 1 žlice limuna i malo soli (izgovoreno onim glasom Šilje u legendarnoj sceni s Pajom kad su zaglavili u čamčiću nasred mora žedni i jadni pa ide piti čašu mora, ali je prvo posoli). Staviti ga u okrugli kalup, rubove prema gore. Pola kile šljiva očistiti i prepoloviti, poslagati po tijestu. Pomiješati 2 deci kiselog vrhnja s 2 jaja i 9 dkg šećera i preliti šljive. 200 stupnjeva, 45 min.
Ovaj put mi je tijesto ispalo preprhko pa se raspada na svaki dodir. Mislim da sam zajebala nešto s brašnom. Ili mu je jednostavno istekao rok. Sram me je priznati to, a nazivam se gurwomankom, ali nikako da pohvatam razlike oštro/glatko brašno. Kao i razlika benzinac/diesel, može mi se objasniti 670 puta, opet ću zaboraviti.
Radio se i gazpacho, ali neka ostane samo na tome. Ako borovnice u fridžu nisu fermentirale, navečer ću premijerno raditi mafine od njih.
Nego, evo ideje za izletić. U nedjelju smo se htjeli maknuti iz Zagreba i okupati, ali bio je onaj stravični vikend seobe turista i najezde Talijana pa nismo htjeli riskirati da vožnja do Krka i natrag postane cjelodnevna karavana. Uputili se na sjever pa kud nas Hrvatske ceste odvezu. Išli najminornijom cestom, a koordinate su otprilike uključivale Bistru, Zlatar Bistricu, Stubicu, Mariju Bistricu, Novi Marof. Primijetila sam da je sve manje lokala koji se zovu "Kod Štefa", "Crni vol" i slično, a sve više modernih tvorevina neprirodno nakalamljenih u svoj okoliš, kao što su "Nirvana", "Indian bar" i sl. Ali svaka čast "Črlenom lajbeku", neka se i dalje ponosno drži, iako se ne sjećam gdje je točno.
Elem, stali u Stubičkim toplicama da vidimo situaciju. Koma. Tisuće baba-bova i dječurlije nagurano u bazenčiće. Pičimo dalje prema toplicama Sveti Martin, kadli usred predgrađa nekog seoceta nekih 20 km ispred Varaždina uz cestu ugledamo bazen s natpisom "Topolčica" u kojem je bilo i više nego dovoljno mjesta za plivanje. Stanemo, platimo 20 kn za upad frajeru koji ima Bejvoč uniformicu s natpisom Spasilac, a izgleda kao malo mišićavija verzija Dudeka iz Gruntovčana. Bacimo se u bazen i ugodno plivamo, a poslije se zalegnemo na travu. Dakle, nisu toplice, samo jedan jedini veliki ograđeni bazen s ravnim toboganom kao iz socijalističkih novozagrebačkih parkova, uz cestu, nema website, nemam pojma gdje je, ima nešto ljudi, mahom klinaca i zagorskih galebova koji bare okolne koke u pripijenim badićima, ali mogla sam skakati i nesmetano plivati od jednog ruba do drugog! Meni je to epohalno postignuće. Jedino je bilo bizarno kad smo poslije ležali u hladu na travi, ja čak dočekala nadahnuće i počela nabadati skicu skice sinopsisa za magisterij, kad li me iz umovanja prene hrpetina glasnih tinejdžera koji su se počeli stacionirati svuda oko nas. Nerezumljiv jezik, ali bit će neki teži lokalni dijalekt, mislim si ja. Ali ne, bio je to francuski, a nas je okupirala oveća skupina francuskih tinejdžera koji su došli busom od tko zna kuda, iz tko zna kojeg razloga. Možda fulali more pa ugledali vodu i rekli šoferu "Tu stani".
Produžili za Čakovec i našli se sa starom fakultetskm kolegicom i polovicom joj. U Čakovcu čovjek može u birtiji popiti točeni O'Hara's. Ogladnjeli, potegnuli do seoskog domaćinstva Goričanec onkraj Svetog Martina na Muri, što je i domorocima bio prvi posjet spomenutom lokalitetu. Zgodno, veliko i usred prirode. Sjediš vani i gledaš u ovo:
Gostiona priprosta, ali lokalni kolorit, mir, egzotika i neskupa obilna hrana to stostruko nadoknađuju. Kako se nismo najavili unaprijed, mogli smo birati samo između gotovih jela. Ja: porcija janjetine i krumpira, salata od zelja, 2 deci vina i negazirana voda (teta me krivo shvatila i donijela sve to u jednoj velikoj čaši); Svinjska Polovica: porcija pečene puretine, mlinci, zelena salata, mineralna; dvoje domorodaca: sir i vrhnje (upamtiti: u Međimurju stavljaju bučino ulje na sir i vrhnje), dva piva. Velike količine, rijetka pojava leftoversa. Okružje gostione uključuje poligon za konje, staje, nogometni teren, teniski teren, malonogometni teren, bungalove, etnološku zbirku starih seoskih aparatura. A tu je i obavezna sala za svadbe. Ako želite organizirati svadbu na konjima s nogometnom utakmicom Mladenkini vs. Mladoženjini te pritom dobro pojesti, a na medeni mjesec se uputiti čamcem putem Mure, evo pravog mjesta.
Inače, Međimurje ima više smeđe signalizacje nego cijeli Zagreb, zadnja metropola na svijetu koja ju je dobila.
U počast Međimurju završit ćemo prigodnim glazbenim brojem meni dragih Cinkuša, koje preporučujem konzumirati uživo.
petak, 20.07.2007.
Imamo kuhinju!!!
Evo je!!! Kuinjica moja nova! Zlato moje! Hrame moj!
Još treba malo to pospremiti, dati fajnal tač, urediti, ali, u grubim crtama, evo je.
Ovo je brzinski slikano s idiotom pa ne mogu obuhvatiti svu raskoš, ali sljedeći put.
Zanimljivo, prvi dan s kuhinjom nakon 3 tjedna i baš me danas napusti apetit. Tako da sam premijerno preko volje napravila salatu od hobotnice, light verzija, bez krumpira. Muž je sad u Vrutku u potrazi za pitkim te osvježavajućim roseom ili bijelim vinom, nadam se da će me to vratiti u život.
Nego, što je to zbog čega odnedavno svaki petak ujutro unatoč poslu sjedam u auto, vozim s do grada, psujem i želim smrt ostalim sudionicima prometa, ulazim u garažu Langić i plaćam 8 kuna za do sat vremena parkinga te jurim nazad doma? Suši koji se petkom nudi u onom baru sa frapeima i sokovima dolje u prolazu između Radićeve i Tkalče. Svaka čast! Poživjeli te motali alge na vijeke vjekova! Nema boljeg gableca. Dobre su im i juhe te wrapovi (po domaći: smotuljci).
I neka mi netko objasni zašto Beckhamovi u Americi izazivaju masovnu euforiju i histeriju usporedivu s dolaskom Beatlesa kad svega 1,2% stanovnika uopće zna što je nogomet i čime se to David bavi, a zgodnijih i uhranjenijih teta od Victorije u Eleju imaju na svakom koraku?
Sad idem postavljati brtvilo na balkonska vrata. Tko me ne bi poželio tako svestranu?
ponedjeljak, 16.07.2007.
Bauštela song
Evo je! Našla sam!
U predzadnjem postu gdje žalopojim o gradilištu na mjestu kuhinje htjela sam staviti prigodnu pjesmicu, ali tek je sad iskopah na jubito.
I dalje je aktualna budući da kuhinje nema pa nema. Navodno u srijedu. Mislim da ću se raspametiti kad se to dogodi. Otvoriti najbolju kućnu butelju. Cjelivati radnu plohu i grliti gornje elemente. Tepati i dati ime svakoj zidnoj pločici ponaosob. Tu noć prespavati u novom sudoperu...
Samo sam to zasad htjela reći, sad moram ići nahraniti leglo aliena u želucu.
utorak, 10.07.2007.
Bezkuhinjska kriza i oleandri
Evo danas dva tjedna bez kuhinje. Poludit. Oće kuhati, sjeckati, jesti za stolom, piti pivo iz pivske, vino iz vinske, a ne sve iz iste čaše jedne jedine za sok. Već unaprijed u glavi imam 46 jela koje ću raditi kad se opet okuhinjim. Kako će kuhinja izgledati, nemam pojma. S glavnim i odgovornim stolarom smo nabrzaka morali odabrati materijal, dolje jedna boja, gore druga, radna ploha treća, kaže on. Kad sam pitala hoće li bočna strana elemenata, ona lijeva koja se vidi, biti u matičnoj boji elementa ili bijeloj (tako bijaše nekad), rekao je da će biti u murano boji jer je to bolje. Prvo, ne znam što je murano boja (znam samo za staklovinje), neka me netko prosvijetli, drugo, to je već četvrta boja, samo na elementima. Dodajmo tome još posebnu boju pločica i zida, posebnu podnih pločica i nimalo podudarajuću zelenu stolariju. Strepim kakvo će se to šareno čudovište na kraju izroditi.
Sad je u kuhinji malerov asistent (iako sam napisala nešto drugo u zadnjem postu, ipak smo se usrali i odlučili prepustiti gletanje i ličenje profesionalcima), a ja sam se skutrila u radnom kutku ko rahitični miš. Uvijek imam osjećaj nelagode kad mi majstor neznanac nešto prčka po stanu, iako sam ja na svom terenu, a on je gost. Nezgodno je i što popravlja i strop u kupaonici i ne miče se odonuda, a ja po običaju svakih 17 minuta moram urinirati. Japanci sigurno imaju neke slatke šarene robote s likom Hello Kitty umjesto naših sirovih, namrštenih vodoinstalatera, keramičara, malera i sličnih. To bih ja. Lijepo ga staviš na "on", isprogramiraš ga, on zuji i stručno obavi sve što treba po stanu, ne radi nered, niži je od tebe, a dok radi, istovremeno ga možeš koristiti i kao MP3 player.
Prisiljena jesti po vani, a suočena s dragom prijateljicom koja me htjela počastiti, jučer sam završila na vrlo mondenom i stajliš mjestu...
PATROLA OKUSNOG PUPOLJKA
objekt: Oleander terasa, hotel Esplanade
kako sam se ondje obrela: Miffy me izvela, da željne mira i lagane večerice iskusimo i ovo čudo.
pojele te popile: ja hladnu juhu od krastavaca (neko francusko ime na V) i tjesteninu s plodovima mora u saftu od paradajza i votke, čašu malvazije Polesina, kup od bobičastog voća, čašu Kozlovićevog muškata. Miffy gazpacho, mariniranu piletinu sa shitakeom na linguinima, sok, tiramisu.
ponuda: Jelovnik je na papiru genijalan. Dvije ljetne juhe, par hladnih predjela, izbor od nekih 6,7 rižota i tjestenine i nešto s roštilja, 4-5 deserata. Sve skupa nema ni 30 jela, a sve je ljetno i donekle lagano. No na tanjuru, ok, jestivo, fino, bolje nego u restorančiću tipa Boban, ali stvarno ništa posebno. Još je Miffy prvo greškom dobila krivo jelo. Ne znam čemu Butkijevo svršavanje na Oleander. Njemu su se valjda ekstra trudili, a i jeo je skuplja te reprezentativnija jela. Ništa od probanog ne mogu izdvojiti kao ekstra fino. U opisu deserta mi je pisalo "kup od bobičastog ljetnog voća s kremom chantilly", a došla mi je čašetina voća s malo šlaga (doduše sto put boljeg od onog kupovnog). Chantilly??? Mislim, voće je bilo izvrsno, osvježavajuće, obilno i sve pet, ali gdje je Chantilly, što god da to je? Možda ipak samo snobovsko ime za šlag. Što se vina tiče, tražila sam čašu malvazije i rekli su da imaju Benvenuti. Tu sam se jako poveselila jer je jedva čekam probati. A onda je jedsn od 94 konobara došao reći da je više nema i ponudio Polesinu koju sam popila preko volje. Teorija i praksa se ozbiljno tuku. 3
ambijent: To je i najbolji dio cijele priče. Kao što se vidi izvana, terasa je ogromna, ima hrpu stolova, posebno za bar, posebno restoran, još i mali stejdž i svašta. Sve je puno tegli s maslinama i oleandrom, stolovi su fino razaknuti i odijeljeni biljem i to je super. Dobar pogled, mir i tišina. Jedino puštaju neku neapetitlih mrtvu klasiku koja mi je zvučala kao dobar soundtrack za napad turske konjice u 15. stoljeću. Zbog toga minus. -5
posluga: Ipak je to Esplanade. Služila nas cijela vojska, svi su se redali, svi upicanjeni i toliko profesionalno fini da ti je stalno nelagodno. No spomenute grešake s vinom i krivim jelom koštat će ih bolje ocjene. 4
cijena: Dobro, svi će reći da je to manje od ostalih Esplanadinih cijena i da je za tu razinu usluge više nego prihvatljivo, ali jebiga, i dalje malo preskupo, posebno cuga i deserti. Dođite pojesti tjesteninu za 60 kn, a ostalo obavite negdje drugdje. 3
posljednji sud: Došla, vidjela, pojela. Klimavih -4. Nije ovo za svaki dan, vrijedi probati jednom kad ste za finjaka, ali daleko sam od oduševljenja kao Hrvatska od EU krajem 90-ih.
srijeda, 04.07.2007.
Hvalospjevi Tori i žalopojka o kuhinji
Da, Tori je bila prije tjedan dana. I bila je divna i volim je.
Ljubljana, 130 i kusur kilometara, čak i imaju koji metar autoputa. Na brzaka kebab kod nekog masnog Srbina, mali oriđinal Zlatorog i pravac mala dvorana Tivolija. Tamo veliko razočaranje. Jedva 30% popunjeno, svi sjede, nitko nema ni čašicu piva (ali ni cigaretu, što je nevjerojatno i za to im svaka dala), a atmosfera je kao na predizbornom skupu Hrvatske stranke umirovljenika u Kaštel Kambelovcu. I još skužim da svaki drugi čovjek nije Slovenac. To me raspizdilo. Dođe im takva faca nakon napokon dobrog albuma, a oni valjda šparaju novce za veliku turneju Jasmina Stavrosa ili 4 asa.
Ali gnjev me prošao kad je gazdarica izašla na scenu. Malo se ipak popunilo, ljudi se razgalili i njihova ledena koprena je pala. Prvih par pjesama su bili neodlučni jel bi sjedili ili ne, ali to se brzo riješilo u korist stajanja. Tori je pičila koloplet pjesama iz svih faza karijere, s bendom, bez benda, i bacala u trans svojim glasom, prirodnošću i totalno neestradnom pojavom. Jest da je izgledala ko da joj je kostimografiju radila Matija Vuica, ali na bilo kome drugom to bi bilo nakaradno. Dobro, ponekad previše tuli i razvodni neke pjesme, pogotovo starije, ali koncert je bio doživljaj i srce mi je igralo. Evo malo podsjetnika i tu moji izljevi torifilije prestaju.
A sad o tuzi golemoj - već sam 8 dana bez svog prirodnog staništa, kuhinje! I bit ću još barem toliko. Naime, renoviramo je, od pločica pa do namještaja, sve. Čekali smo da Kvisko da pare i evo ga. A plac pun svega lijepoga i šarenoga. Čak sam se sad i naviknula dizati ranije pa bih mogla ujutro potegnuti do Dolca. Gledam Anu i Barbierija i gorke suze lijem. I jedem ko bauštelac na skeli.
faza 1:
faza 2:
faza 3:
Nastavak slijedi.
Sve će se to isplatiti kad kuhinjica uskrsne lijepa i nova. Majstora kvazikeramičara koji je već u godinama, popije po 4 piva dok radi i dalekovidan je danas sam napokon ispratila. Do ponedjeljka trebamo zidove išmirglati, pogletati, impregnirati i ofarbati. I počistiti stan, hram prašine. Avanturistički smo nastrojeni, a i ne da mi se više usklađivati majstore pa ćemo to sami. Sutra ću se prvi put u životu osobno susresti s gletanjem pa su svi savjeti dobrodošli.
Jučer sam gledala reprizu Mjenjačnice, onu legendarnu kad je Indira na baušteli i na kraju je bauštelska parodija na neki Colonijin megahit. Ovaj put mi je terminologija bila puno bliža, druženje s majstorom Jožom urodilo je plodom. Nisam pjesmicu uspjela naći na jubitou, ali sam naišla na još jedno Knjazovo nedjelo i prisjetila se koliko me to tad zabavljalo pa ne mogu odoljeti da ne priheftam na blog, iako nema veze s današnjom fabulom.
