Marketing
Uglavnom isprazno blebetanje s 2 recepta
Odbrojavanje do godišnjeg: još 12 dana. Oko 280 sati. Od kojih trećinu spavam, tako da je to zapravo 90 i kusur sati...
Evo za početak malo bolja slika nove kuhinjice, ovu bi joj već dala da joj stoji u osobnoj.
Sve je divno, ali nemojte nikad uzeti svijetlu boju podnih pločica. Teži zajeb. Svaka dlaka se vidi. Tako se dobro vidi da sa svoje alfovske visine odmah mogu reći jel Filipova ili moja, i s kojeg dijela tijela. Treba ga čistiti svaki drugi dan. Od nevinog hodanja u šlapicama nakon dva dana poznaju se fleke ko da sam sipe čistila na podu. Ali zato boja daje svježinu prostoru i kuhinja dobiva na volumenu.
Malo su se napokon pojačale i kuhinjske aktivnosti pa kad već nemam bogat društveno-intelektualni životni sadržaj za podijeliti s javnošću, evo mali izbor recentno spravljenih jela.
Exhibit A: Komiška pogača.
To je u sklopu priprema za godišnji. Iako je planiram raditi već godinama pa nikako. Zapravo jednostavno, ali poučak je: manje slanih srdela, više paradajza. Recepata ima po guglu kolko hoćeš.
Exhibit B: Kolač od šljiva
Napraviti tijesto od 16 dkg brašna, 9 dkg putra, žutanjka, 2 žlice štaubšećera, 1 žlice limuna i malo soli (izgovoreno onim glasom Šilje u legendarnoj sceni s Pajom kad su zaglavili u čamčiću nasred mora žedni i jadni pa ide piti čašu mora, ali je prvo posoli). Staviti ga u okrugli kalup, rubove prema gore. Pola kile šljiva očistiti i prepoloviti, poslagati po tijestu. Pomiješati 2 deci kiselog vrhnja s 2 jaja i 9 dkg šećera i preliti šljive. 200 stupnjeva, 45 min.
Ovaj put mi je tijesto ispalo preprhko pa se raspada na svaki dodir. Mislim da sam zajebala nešto s brašnom. Ili mu je jednostavno istekao rok. Sram me je priznati to, a nazivam se gurwomankom, ali nikako da pohvatam razlike oštro/glatko brašno. Kao i razlika benzinac/diesel, može mi se objasniti 670 puta, opet ću zaboraviti.
Radio se i gazpacho, ali neka ostane samo na tome. Ako borovnice u fridžu nisu fermentirale, navečer ću premijerno raditi mafine od njih.
Nego, evo ideje za izletić. U nedjelju smo se htjeli maknuti iz Zagreba i okupati, ali bio je onaj stravični vikend seobe turista i najezde Talijana pa nismo htjeli riskirati da vožnja do Krka i natrag postane cjelodnevna karavana. Uputili se na sjever pa kud nas Hrvatske ceste odvezu. Išli najminornijom cestom, a koordinate su otprilike uključivale Bistru, Zlatar Bistricu, Stubicu, Mariju Bistricu, Novi Marof. Primijetila sam da je sve manje lokala koji se zovu "Kod Štefa", "Crni vol" i slično, a sve više modernih tvorevina neprirodno nakalamljenih u svoj okoliš, kao što su "Nirvana", "Indian bar" i sl. Ali svaka čast "Črlenom lajbeku", neka se i dalje ponosno drži, iako se ne sjećam gdje je točno.
Elem, stali u Stubičkim toplicama da vidimo situaciju. Koma. Tisuće baba-bova i dječurlije nagurano u bazenčiće. Pičimo dalje prema toplicama Sveti Martin, kadli usred predgrađa nekog seoceta nekih 20 km ispred Varaždina uz cestu ugledamo bazen s natpisom "Topolčica" u kojem je bilo i više nego dovoljno mjesta za plivanje. Stanemo, platimo 20 kn za upad frajeru koji ima Bejvoč uniformicu s natpisom Spasilac, a izgleda kao malo mišićavija verzija Dudeka iz Gruntovčana. Bacimo se u bazen i ugodno plivamo, a poslije se zalegnemo na travu. Dakle, nisu toplice, samo jedan jedini veliki ograđeni bazen s ravnim toboganom kao iz socijalističkih novozagrebačkih parkova, uz cestu, nema website, nemam pojma gdje je, ima nešto ljudi, mahom klinaca i zagorskih galebova koji bare okolne koke u pripijenim badićima, ali mogla sam skakati i nesmetano plivati od jednog ruba do drugog! Meni je to epohalno postignuće. Jedino je bilo bizarno kad smo poslije ležali u hladu na travi, ja čak dočekala nadahnuće i počela nabadati skicu skice sinopsisa za magisterij, kad li me iz umovanja prene hrpetina glasnih tinejdžera koji su se počeli stacionirati svuda oko nas. Nerezumljiv jezik, ali bit će neki teži lokalni dijalekt, mislim si ja. Ali ne, bio je to francuski, a nas je okupirala oveća skupina francuskih tinejdžera koji su došli busom od tko zna kuda, iz tko zna kojeg razloga. Možda fulali more pa ugledali vodu i rekli šoferu "Tu stani".
Produžili za Čakovec i našli se sa starom fakultetskm kolegicom i polovicom joj. U Čakovcu čovjek može u birtiji popiti točeni O'Hara's. Ogladnjeli, potegnuli do seoskog domaćinstva Goričanec onkraj Svetog Martina na Muri, što je i domorocima bio prvi posjet spomenutom lokalitetu. Zgodno, veliko i usred prirode. Sjediš vani i gledaš u ovo:
Gostiona priprosta, ali lokalni kolorit, mir, egzotika i neskupa obilna hrana to stostruko nadoknađuju. Kako se nismo najavili unaprijed, mogli smo birati samo između gotovih jela. Ja: porcija janjetine i krumpira, salata od zelja, 2 deci vina i negazirana voda (teta me krivo shvatila i donijela sve to u jednoj velikoj čaši); Svinjska Polovica: porcija pečene puretine, mlinci, zelena salata, mineralna; dvoje domorodaca: sir i vrhnje (upamtiti: u Međimurju stavljaju bučino ulje na sir i vrhnje), dva piva. Velike količine, rijetka pojava leftoversa. Okružje gostione uključuje poligon za konje, staje, nogometni teren, teniski teren, malonogometni teren, bungalove, etnološku zbirku starih seoskih aparatura. A tu je i obavezna sala za svadbe. Ako želite organizirati svadbu na konjima s nogometnom utakmicom Mladenkini vs. Mladoženjini te pritom dobro pojesti, a na medeni mjesec se uputiti čamcem putem Mure, evo pravog mjesta.
Inače, Međimurje ima više smeđe signalizacje nego cijeli Zagreb, zadnja metropola na svijetu koja ju je dobila.
U počast Međimurju završit ćemo prigodnim glazbenim brojem meni dragih Cinkuša, koje preporučujem konzumirati uživo.
Post je objavljen 30.07.2007. u 11:00 sati.