Jeste li ikad razmišljali kako su nastale poštapalice, pozdravi, uzrečice? Netko je morao biti prvi, zar ne? Kako je taj netko uspio ukorijeniti u svakidašnji govor nešto tako bezvremensko? Baš fascinira razmišljati o tome, ali na kraju ispadne kao i kad razmišljamo o bespućima svemira, uvijek je nešto nejasno.
I dok ste sad svi pomislili tko li je prvi rekao "dobar dan", a tko "kaj ima" ili tko je ukorijenio univerzalnu riječ "brijanje" meni je napamet palo nešto mnogo sirovije, nešto što budi niske strasti u ljudima. Psovka. Točnije, "jebem ti mater". Grubo zvuči, znam. I treba jer majka je nešto sveto svima - većinom. No, tko je to prvi rekao, kako je to moglo izgledati? Kome je napamet palo tako nekoga uvrijediti i kako li se to samo uvriježilo?
Već vidim...
Bilo je to u vrijeme kralja Zvonimira, 11. stoljeće, Hrvati pod Hrvatom, budućnost je izgledala tako divna, a građani su bili zadovoljni. Barem na prvi pogled, a na drugi... Mladi su se bunili, željeli su srušiti monarhiju i uspostaviti republiku. Buntovnici bez razloga, ako ih gledaju stariji, a s razlogom ako gledaju mlađi. Jedan od njih bio je i mladi Davor, kojem je otac Ladislav dao ime po poganskom slavenskom bogu rata.
Mladića nije zanimalo kako da ore zemlju i ide u lov, te se natječe s ocem i njegovim prijateljima u tome tko će ubiti više fazana i zečeva. Zanimao ga je latinski, zanimalo ga je pisanje, zanimalo ga je čitanje.
- Ti si pičkica, kome treba čitanje i pisanje?! Budi muško i postani najbolji lovac na veprove u regiji, obori rekord u vađenju njihova srca nožem i rukama! Budi jednom na ponos svom ocu, a ne da me stalno sramotiš... Čitanje, pisanje (zviiiz)
Ladislav nije bio zadovoljan svojim sinom, a vjerojatno bi ga nazvao i pederom da su tada znali što je to. Umjesto toga, nedostatak vokabulara nadopunio je pokojom šamarčinom.
Davor je patio u sebi, ali nije se dao smesti, marljivo se bavio onime što ga zanima, a usput je pokušavao loviti veprove... I redovito zaradio ozljede jer nije mu to išlo. Čak nije niti volio jesti meso te divlje životinje. Umjesto na toplu riječ oca zaradio bi ekstra udarac i uvredu, a kad bi mu majka pružila nježnost kakvu samo majka pružiti zna otac bi pretukao i nju. Zato je Davor odbijao da ga majka tješi, trpio je i trpio.
S vremenom je postao veći, naučio se na grubosti, a utjehu je pronalazio u umjetnosti. Otac je digao ruke od njega i propio se jer nakon Davora njegova majka Buga više nije mogla imati djece tako da se Ladislav osjećao grozno i poraženo jer nije prenio na sina sve što zna, sve što želi.
I tako su prolazili dani, Ladislav ih je sve maltretirao, a Davor je skupljao gnjev... Jedne večeri, nakon što ga je par puta udario, otac se zaputio u sobu na spavanje i bio je miran, nekako čudno miran. Da bi nakon nekog vremena čuo majku kako teško diše. Bio je uvjeren da ju otac guši i poludio je, srušio je vrata i kad je vidio oca na majci poludio je do kraja, iz njega je izišlo svo dugogodišnje maltretiranje.
- Što to radiš?!
- A što misliš da radim? Jebem ti mater! Gubi se van!
Davor nije znao što je jebanje, ali kad je vidio majku da maše rukom neka izađe shvatio je da to nije nešto strašno po nju. Osjećao se posramljeno jer uz silne stvari koje je čitao nikad nije otkrio što je to. Tako je ispričao prijatelju Tomislavu u povjerenju što je bilo, a on je umro od smijeha. Naravno, priča se proširila i cijelo selo Davora je sprdalo riječima 'jebem ti mater, jebem ti mater'.
To se toliko uvuklo pod kožu žitelja Davorova sela da su u nedostatku Davorova prisustva počeli isto to vikati jedni drugima, pa su shvatili koliko je uvredljivo... Tad su to počeli vikati kad bi se razljutili, kako bi iskreno uvrijedili željenu metu. Naravno, to se proširilo ovim prostorima kao virus i živi dan danas, tisuću godina u budućnosti. Ta psovka je zapravo određivala identitet ovih prostora kroz povijest. Zato nas silni Mađari, Turci, Tatari, ovi, oni, nisu uspjeli pokoriti do kraja. Uvijek bi se našao netko tko bi opsovao majku i probudio nacionalni ponos u drugima.
Naravno, nastajale su i druge psovke kroz povijest, ali u odnosu na ovu, univerzalnu, zaista su smiješne i ne toliko uvredljive.
Svinja - (naj)inteligentnija životinja.
Muškarac - životinja.
Ovo dvoje je trebalo posebno navoditi jer nije bez razloga često upotrebljavan termin 'muška svinjo' u trenucima kad žena želi svu raskoš muškog talenta ukalupiti u jednu sofisticiranu i najprimjereniju uvredu u datom trenutku. Dakle, svinje nisu nužno loše, ali muške svinje jesu.
Životinja, prljavština, neodgovornost i lijenost. Sve to nas krasi od pamtivijeka. I ponosni smo! Jesmo? Ne, samo se ne želimo promijeniti jer toliko je lijepo biti životinja, prljav, neodgovoran i lijen. Posebno kad netko drugi brine da se to toliko ne primijeti.
Ne kaže se bez razloga da iza svakog uspješnog muškarca stoji žena. A uspješnost nije otkriće lijeka za rak nego pokretanje lijenog i prljavog mamlaza da pristojan korača svijetom. No, moderno nam je vrijeme donijelo toliko drastične promjene, bezobrazne - preko noći!
Još se naši stari sjećaju jako dobro da bi ih nakon posla uvijek dočekala fina papica, sjećaju se da su uvijek mogli poentirati rečenicama tipa 'tko hrani i oblači ovu familiju - tko plaća račune'. Žena tog vremena samo je kimala glavom, a u sebi zadržavala odgovor 'ja budalo jedna, i hranim i oblačim, a i plaćam račune, ni ne znaš di je banka'.
Eto, naši stari zato pate u današnje vrijeme. Sve što se nekad prešućivalo danas se govori jasno i glasno. A uz to ni nema fine papice kad dođeš s posla, nema ni poentiranja rečenicama onog tipa jer i one rade. Čak i idu na izbore, a zaokružuju što žele!
Malo smo se povukli i čekamo svoju novu priliku, ali neke navike čak i sad dok nas tjeraju da prljave čarape podignemo s poda ne možemo ostaviti. Tiču se hrane, da, da. Ona je naš mir u koji žena ne želi grubo penetrirati kao u sve ostalo što toliko volimo, a njih ljuti jer to ne razumiju.
Jedemo puno i jedemo brzo, a one nam ne smetaju. Zašto? Ako bi ušle u raspravu o tome što je zdravo, a što nije, što se smije jesti, a što ne, te kako se što smije jesti onda bi ogladnile. U prvoj prilici bi poput ovisnika žderale neki fini kolač, a to si ne mogu dozvoliti - samokontrola je u masiranju mozga vašeg muškarca najbitnija stvar!
Koliko puta ste čuli 'joj kad te vidim kako s guštom jedeš odmah moram i ja'? Vi ste samo izgovor, pokraj vas se ne primijeti koliko pojedu. A i što vas briga? Ako odete skupa na ćevape nagovorite je da uzme velike i onda joj pojedete pola čim zakuka prvi put da joj je puno. Dobitak! Zapravo se dok jedete najbolje slažete sa ženama, zar ne?
Fascinantno je i kako se ne gase, a opet nikad ne pričaju punim ustima. Jednom zastanite dok musavi komadate mesinu ispred sebe i rokate po pivi. Ne morate je poslušati, ali je promatrajte. Ako jede nešto za što su potrebni nož i vilica rezat će sitne komadiće, jedva vidljive i stavljati ih u usta. Tako izbjegne dojam da se prežderava, stigne razgovarati duže nego za vrijeme kave i usput ne pljuje hranu okolo kad priča.
Ako pak jedete burek zajedno, za što su potrebne ruke, vidjet ćete da čupkaju polako svoju hranu. Vi naravno u miru zagrizete jednom, ne progutate, a već ide drugi ugriz, a majstori znaju i bez gutanja napraviti i treći. Ona je dotle počupala tri puta komadić, elegantno.
Ljubav ide kroz želudac, a i održava se kroz želudac. Ne debljamo se u vezama bez razloga - hrana je ono što nas spaja. Jednima prilika da budu ono iskonsko, a drugima da grade kvalitetan odnos - i prepričaju cijeli svoj dan bez ometanja.
Nastavak (kompletan tekst možete skinuti OVDJE)
... Razočaranje u okolinu i sugrađane...
Poglavlje šesto
Napisao je najgorljivije pjesme koje je mogao, izlazile su iz njega. Marcel i Patrick su mu preko Udruge pomogli da napravi koncert, svoj prvi pravi. Bili su pozvani svi Hrvati u obližnjim mjestima.
Pip ih je sve dodatno privukao jer je obznanio čiji je unuk, a dodao je i koliko je ponosan na djeda te koliko je švicarska Vlada licemjerna. Napalilo je to Hrvate tamošnje i broj ljudi koji se očekivao bio je ogroman. Naravno, vlasti su se pripremile, 'švicarski Thompson', kako su ga nazvali, bio je pod prismotrom, ali nisu mu mogli ništa braniti unaprijed, ipak je u neku ruku njihov.
I stigao je taj trenutak. Pip se popeo na pozornicu, omotan hrvatskom zastavom, u ruci je držao mač, a na glavi mu je ponosno stajala kapa. Ljudi su podivljali prije nego je i zapjevao, a on je shvatio da se ne dive njegovu stvaralaštvu već onome što bi trebao predstavljati. Nisu shvatili ništa.
- Za dom!
Započeo je koncert u stilu svog djeda. Samo, nije niti stigao kazati 'krenimo', aludirajući da se odsele iz Švicarske, a svi su vikali 'spremni, spremni'... Pokušao je objasniti, ali nije imalo smisla, zapjevao je.
Prije, tijekom i poslije koncerta zbili su se brojni incidenti, slike svega su obišle dobar dio svijeta, potpora Hrvata iz svih dijelova bila je neviđena, a Pip je bio prazan. Njihove strasti bile su niske, i dalje se pale na nešto otprije stotinu godina, ne zanimaju ih pjesme već pojava onoga kroz koga mogu izraziti sve čega ih je strast.
- Isti su kao oni ćelavci koji me maltretiraju čitav život, boje se pokrenuti, boje se probati. Vole Hrvatsku, a ne žele u nju, baš kao što ovi žele čistu Švicarsku, a napadaju apsolutno čiste Švicarce. Jebeni zatvoreni krug, podvuć ću crtu i ciao bella, odoh!
Nije trebao to sam odlučiti jer Švicarska ga je odlučila deportirati, bez obzira što nije imao dvojno državljanstvo, bez obzira što je bio Švicarac. Deportaciju su osudile tamošnje udruge za ljudska prava, ali nije bilo pomoći.
- Svejedno, ionako sam mislio otići sam, želim u Hrvatsku. Svi koji se pozivaju na Hrvatsku neka odu u Hrvatsku, svi koji se pozivaju na Srbiju neka odu u Srbiju...
Dao je intervju Pip i krenuo...
Nikad nije stigao do Hrvatske, zabranili su mu prilaz s objašnjenjem da propagira fašizam i da je protivnik civilizirane Europe, što u Hrvatskoj ne žele. Pozivali su se na slike s koncerata i neke ustaške pjesme koje je pjevao dok je bio klinac. Svi ti silni intelektualci koji su mu se protivili kao da su odjednom pronašli smisao svog života u napadima na njega. Ponovno je bio stranac, ponovno žrtva modernog fašizma, čovjek bez zemlje.
- Svi ste vi robovi izmišljena svijeta. Divni ste i krasni izvana, a tako truli iznutra, toliko prestrašeni, toliko besmisleni... Zato i napadate umjetne vam suprotnosti, zato i ne shvaćate ništa. Zauvijek ćete ostati zarobljeni. Umjesto da to istjerate iz sebe vi tjerate mene, bojite se što vidite u sebi dok me slušate.
Bile su posljednje riječi upućene javnosti. Pip je s nepune 23 pokrenuo nešto veliko i otišao živjeti u Indiju, mirno i nesputano, daleko od svega. Svijet kakav je ostavio bio je prošlost, pokret koji je nastao bio je izniman, nova generacija je shvatila što znači gledati prema naprijed i biti svjestan sebe, što treba odbaciti kako bi čovjek bio čovjeku - čovjek.
* Inspiriran kolumnom jednog od uzora, Ante Tomića, u kojoj autor piše na kraju kako je Europa u kojoj želi živjeti ona gdje se Thompsonu brani ulaz u određenu zemlju. Moje prvo neslaganje s uzorom jer Europa koja brani Thompsona dopušta Wildersa, neonacističke udruge, profašističke stranke i stranke pedofila - jer oni imaju pravo na izražavanje mišljenja. To pravo moraju imati svi, slagali se mi s njima ili ne, jer jedino tako ljudi mogu shvatiti s čime su suočeni. Zabrane su kontraproduktivne i čine više štete nego koristi. Švicarskim ustašama Thompson je samo zlatno tele, nije on poticaj za ustaštvo u njihovim glavama niti je zabrana njegova dolaska način na koji se to ustaštvo iz njihovih glava može izbiti.
Nastavak (kompletan tekst možete skinuti OVDJE)
... Pip uči o Thompsonu...
Poglavlje peto
Otac nije imao snage razgovarati, samo je otišao po kutije i bacio ih pred Philippea. U njima su bili albumi sa slikama, glazba Marka Perkovića Thompsona, zastava, kapa i mač.
Preslušao je po stoti put albume i konstantno mu se vrtilo po glavi pitanje zašto su mu to sve prešutili. Objašnjenja o tome kako je njegov djed bio protivnik različitog i kako nije mogao podnijeti da mu sin radi u jednoj srpskoj firmi te da se ženi nekime tko je srpskog porijekla, nisu mu bila dovoljna. Pip nije uspio shvatiti da bi netko njegova oca proglasio izdajicom zbog tako nečega.
- Slušaj sine.
U sobu su mu došli majka i otac, po prvi puta s namjerom da mu sve kažu.
- Tvoj djed je bio stavova koji nisu odgovarali modernom dobu, a kad je otkrio da je Dunjin otac Srbin odlučio mi je zabraniti da je oženim. Nisam to mogao, bila mi je sve. Kako se nikada nisam s njime slagao, najblaže rečeno, to je bila kap koja je prelila čašu i uzviknuo je da me se odriče. Samo, nije bilo tako jednostavno, njegovi zagriženi fanovi su mi uništavali život, maltretirali Dunju...
Morao se pribrati Petar jer dugo nije o tome pričao niti razmišljao...
- Znaš, tvog su djeda iz Švicarske protjerali, nešto ranije i iz Nizozemske, a taj primjer slijedile su i sve druge zemlje osim susjednih nam. Zato je svoje stvaralaštvo okrenuo u tom smjeru i rekao da ako žele ustašu dobit će ga. Imao je mnogo fanova i cijelo vrijeme je bio ogorčen, kao da mu je nešto ukradeno.
Pričali su i pričali, nikad toliko...
- Ipak, njegovo ponašanje nema opravdanja, on nikako nije mogao podnijeti da ne mogu za njega vrijediti jednaka pravila kao i za ljude iz zemalja gdje nastupa. Oni su mogu dozvoliti nacionalizam, ali ne mogu dozvoliti val nacionalizma manjina u zemlji. Zato je postao tvrđi, otvoreno je počeo mrziti, gušio se u mržnji.
Pip je na to malo poskočio...
- Shvaćate li vi da uz sve mene, vas.. Sve nas tretiraju kao da smo stranci?! Prošlo je skoro pola stoljeća otkad je protjeran, ali ništa se nije promijenilo, Hrvati su isti kao i prije, čvrsti u desnim stavovima...Ali neće doma, nitko neće doma, ovo im je dom. Oni bi ga preokrenuli, žele i ovce i novce! Kad im pjevam nose ustaške odore i ovakve kape...
Pokazao je rukom na kapu koju mu je poklonio Mate.
- Shvaćamo to, ali to je samo u takvim sredinama, gdje se sve miješa, drugdje je bolje.
Uvjeravali su ga roditelji.
- Ma gdje?! Zašto se nešto mora miješati?! To je fašizam, ista stvar! Samo im se treba zaprijetiti deportacijom i odbacit će hrvatstvo. Sve je to gluma, svi to shvaćaju, ali nekome odgovara da se tu i tamo prolomi ustaštvo, pa na to slijedi reakcija... Kako ne shvaćate sve ovo?!
Istrčao je iz sobe, daleko na ulicu i kroz glavu mu je prolazilo sve što je otkrio. Djed, roditelji, Hrvatska, Švicarska, Zapad, Balkan, ustaše, nacionalizam... I odlučio je, htio je na švicarski način pokazati Švicarskoj kakva je, a Hrvatima iz dijaspore koliki su Hrvati.
* Nastavak slijedi
Nastavak (kompletan tekst možete skinuti OVDJE)
... Pip se razočarao u Hrvatima...
Poglavlje četvrto
- Hrvatsku? Kako da odemo tamo, tu nam je život, prijatelji...
- Misliš da našim roditeljima nije bio? Pa oni su došli ovdje jer im je nešto toliko smetalo u domovini. Nije li bez veze biti gdje nas ne žele? Zašto bi bili Hrvati ovdje gdje to nekome smeta i guši našu svijest kad to možemo bit u Hrvatskoj. Možemo im tamo govoriti o Zapadu, o gadostima!
- Ma pukao si Pip, to je neizvedivo...
Marcel se nasmijao, potapšao prijatelja i otišao. Pip je gledao i nije mogao vjerovati da svi veliki govornici i toliki Hrvati na spomen povratka u zemlju koju toliko žive ovdje u Švicarskoj odmahnu rukom i to ne postave kao opciju.
- Sve glumci, sve lažnjaci, svi su kao moji roditelji!
Vratio se doma s tim mislima i posvađao po tko zna koji put s roditeljima, rasplakao majku i razbjesnio oca. Po prvi puta ga je čuo da psuje na hrvatskom. Pip jednostavno više nije mogao podnijeti život u nekoliko svjetova. Zato se vratio glazbi, pisao je o Hrvatskoj, drugo ga nije zanimalo.
Nastavio se družiti s tamošnjom dijasporom, u udrugama je mogao svoje pjesme promovirati, imao je kakav takav dojam o tome koliko se to sve ljudima sviđa. A sviđalo im se, stalno bi podivljali na pjesme o tome kako su Hrvati sputani, kako su građani drugog reda... Ipak, činilo mu se kao da ga ne doživljavaju na jednak način. Ali, nije ga bilo briga, njegov je cilj vratiti se u pradomovinu, pokazati pjesmama kakva je Švicarska, kakvo je to famozno civilizirano društvo.
- Mali, zvučiš kao slavni Thompson, kojeg su otjerali prije četrdesetak godina odavde.
- Tko je Thomspon? Zašto su ga otjerali?
- Pjevao je domoljubne pjesme, a ovdje su ga okarakterizirali kao ustašu, fašista... Podsjećaš me na njega.
- Hvala... Valjda.
Otišao je kući i sjeo s ocem, htio je čuti o Thompsonu. Nije bez razloga ponovno došao ocu, znao je da će mu njegov izraz lica sve otkriti. Nikad nije vidio da je tako problijedio.
- Pričaj sa mnom, vidim na tebi da nešto znaš!
* Nastavak slijedi
Nastavak (kompletan tekst možete skinuti OVDJE)
Pip ubrzano uči hrvatski jezik...
Poglavlje treće
Pip je neviđeno brzo učio jezik, zbog toga je i zapostavio pjevanje, sviranje i nogomet. Samo je čitao, dopisivao se s Hrvatima i u manje od dvije godine razumio je hrvatski potpuno. Usput se spojio s ljudima iz dijaspore, koji su mu ispričali svoje verzije pojma ustaša, a uz to su i dodali partizane i četnike.
Gutao je sve te priče, sve se više družio s ljudima s kojima je mogao o tome razgovarati. Na internetu je pronašao razne forume i otkrivao svijet, sam... Roditelji su izbjegavali uopće pričati na hrvatskom, a kamoli da kažu nešto više o svojoj povijesti. Znatiželjnog dječaka to je samo dodatno guralo prema naprijed, ali i od roditelja. I tad se dogodilo...
Za vrijeme sastanka u jednoj od hrvatskih udruga doletio je kamen kroz prozor.
- Evo ih opet, mater im jebem četničku.
- Ne Marcel, ovo su domaći, njihovi nacionalisti, oni debili iz Pokreta za čistu Švicarsku.
Pip je samo slušao razgovor Marcela i Patricka, ali nije razumio što se događa, zašto ih se napada. Policija je ubrzo stigla i vremena za razgovor nije bilo. Pip je bio zbunjen, uplašen i ljut. Nije znao što se događa, a roditelji mu nisu davali konkretna objašnjenja, samo su mu zabranili da odlazi u te udruge.
Ali, internet, njegov najbolji prijatelj, ponudio mu je odgovor. Pokret za čistu Švicarsku se razvijao dugi niz godina uz blagoslov tamošnje vlade jer demokracija dopušta pravo izražavanja mišljenja i slobodu govora, posebno ako većina takav određeni način razmišljanja i govora odobrava. To što neki u ime tog pokreta maltertiraju ostale nije bilo u njihovoj domeni, sve je bilo legalno.
Po prvi put se osjetio kao stranac, nije mu bilo jasno zašto se dopuštaju takve udruge, kad im očito cilj nije prosperitet i blagostanje sviju već samo onih koji su jednakiji od drugih. Nakupljao se taj bijes, a nije njegovu smirivanju pomoglo to što su mu roditelji bili stranci, što je u školi konstantno imao problema sa švicarskim Srbima i švicarskim ultranacionalistima. Ni kriv ni dužan, krivo je bilo to što su mu roditelji rođeni gdje jesu. Nije im bilo bitno što su njegovi roditelji čišći Švicarci od sviju po ponašanju...
- Tako ti je to Pip ovdje, navikni se... Žalosno da te roditelji nisu pripremili na sve te gadosti. Ovo društvo je čisto izvana, ali iznutra je trulo. Vladu nije briga, bitno im je samo da se stvara dojam skladnog društva. A nas jebu, mi smo građani drugog reda i ne gledaju nas kao svoje. I imaju pravo, nismo njihovi!
Marcel je zapaljeo govorio, a Pip je s oduševljenjem slušao.
- Kako misliš, nismo njihovi?
- Pa lijepo, mi smo Hrvati, a oni Švicarci. Koliko god se trudili biti kao oni uvijek nas podsjete da to nismo. Konstantno nam brane fešte, zastave... I ne samo nama, sad brane svima da podsjećaju na svoje porijeklo, posebno otkad je desnica preuzela kontrolu. A mi bi trebali bit kao naši starci, ili šutjet ili si pričat u bradu. Nema smisla.
- Tako je Marcel, nema, trebali bi otići u Hrvatsku!
Prijatelj ga je pogledao u čudu.
* Nastavak slijedi
Nastavak (kompletan tekst možete skinuti OVDJE)
Pip je pokazao zanimanje za pradomovinu...
Poglavlje drugo
Jedva je suzdržavao suze Petar dok je uplakanoj supruzi govorio kako će sinu zabraniti sviranje. Oboje su odrasli u obiteljima gdje je riječ zabrana bila uobičajena, zbog čega su uostalom i pobjegli. Previše je bilo granica za njihov slobodni duh.
- Ne Petre, ti si isti kao on!
Odgovorila mu je i probudila neviđeni bijes u inače mirnom Petru... Spavali su odvojeno te večeri, odnosno probdjeli su noć odvojeno. Bio je svjestan kako čini jednake poteze, ali smatrao je da mora Philippea odvući s puta koji vodi u jednakom pravcu.
Dunja je pak bila iznimno ljuta što Petar na glazbu gleda kao na zlo i što si je dopustio da zaboravi kako se zlo ili dobro stvaraju ljudskom rukom, svjesno.
- Ne dolazi to samo od sebe.
Razmišljala je Dunja i odlučila Philippea potajice voditi na satove pjevanja te sviranja gitare i klavira. Malcu je to objasnila time da otac želi mir i da mu je to preskupo pa da zato ne smije ništa znati o svemu.
Kao dijete od nepunih deset godina Philippe je sve to činio bezpogovorno, bavio se on i nogometom, ali pitanja upućenih ocu bilo je sve više. Nije mu bilo jasno zašto ga mladi Švicarci vrijeđaju, zanimalo ga je što znači to ustš... Nije mogao izgovoriti tako kompliciranu riječ.
- Tata, što je ustššš....
Petru se smračilo. Otkud to pitanje!
- Mmmolim Pip?
- Dečki u školi su mi rekli da ja nisam Švicarac nego obični ustššš...
- Ma tko zna što su htjeli reći, to je valjda neka njihova igra, gluposti obične, ne obaziri se.
Potapšao ga je i nasmijao se, ali Pip je već imao dovoljno godina da primijeti izraz lica na očevom licu dok je čuo 'ustšš'. Odlučio je pronaći odgovore u svojim knjigama, ali nije mogao. Uputio se na internet i pronašao nešto slično, ali nije imao pojma što piše.
- Tata, želim naučiti hrvatski.
Ponovno se ocu smračilo, nije shvaćao otkud sve to, ali na ovaj prohtjev je popustio, nije vidio ništa loše u tome, a i mislio je da je to jedan od predpubertetskih hirova.
* Nastavak slijedi
Poglavlje prvo - Dolazak Hrvata
Bješe godina 2000. i pokoja, dvoje mladih doseljenika iz neke tamo male zemlje koje sputavaju okovi prošlosti zaputili su se u bolji život. Mladi par je bježao od svoje prošlosti, odnosno budućnosti, ljudi koji su ih okruživali imali su razne planove za njih, koja im se nisu svidjela. Švicarska je izgledala kao obećana zemlja, neutralna i čista, neopterećena.
Pogodno mjesto za dijete, koje je stiglo u tako zdravoj atmosferi na zdrav način. Sreća na svakom koraku, bez obzira na neke loše vijesti iz domovine koja je već daleko, daleko iza njih. Ipak, jedne večeri dok su zvijezde snažnije no ikad obasjavale nebo stigli su nenadani posjetitelji, njih trojica. Nosili su darove.
Ljubo je donio zastavu, Mate kapu, a Miro mač. Poželjeli su djetetu sve najbolje, nisu si mogli pomoći jer poštovanje se mora iskazati, čak i uz činjenicu da su u Švicarsku stigli bez znanja ikoga, pa i tamošnjih vlasti.
- Golim sam ih rukama mogao zadavit', kako su se usudili nakon svega doći ovdi?!
Poludio je Petar od svega, ali Dunja ga je smirivala, kazala je kako su otišli i kako se više neće vraćati. Za svaki slučaj, Petar je promijenio adresu ponovno, odveo je Dunju i malog Philippea na sjever prema Baselu. Darove nije bacio iz nekog sentimentalnog razloga već ih je spremio u kutiju i odlučio pospremiti negdje gdje ih nitko neće vidjeti.
Philippe je rastao udaljen od prošlosti, ali roditelji svjesni mnogih upita tu i tamo su ga učili neke običaje njegove pradomovine. Pričali su isključivo na francuskom i njemačkom kako ipak ne bi dječarac bio previše u doticaju sa svime od čega su pobjegli. Deklarirali su se kao Švicarci, malac nije imao dvojno državljanstvo, a razne udruge iz dijaspore, koje vraćaju ljude u mjesta iz kojih su pobjegli iz ovog ili onog razloga, izbjegavali su kao sotonu osobno.
Malac je rastao i umjesto da se bavi sportom kao što je otac Petar želio iskazivao je mnogo zanimanja za čitanje, ponajviše povijesnih knjiga. Uz to je pokazivao određeni dar za pjevanjem i sviranjem.
- Dunja, isti je on, isti su, ne smijem mu dozvoliti da pjeva, jednostavno ne mogu!
* Nastavak slijedi (kompletan tekst možete skinuti OVDJE)
More, pun mjesec, ljetni povjetarac, savršena žena u savršenom trenutku... Noćno kupanje je kao stvoreno za probijanje leda pipkanja i onih dosadnih misli je li vrijeme da stavimo ruku tu i tu ili nije.. Ili ona stara razmišljanja zbog kojih žalimo što nismo telepati.
- Daj primi, ajd pliz, spusti ruuuukuuuu...
Noćno kupanje sve to ubrza jer skidamo nepotrebnu odjeću i koža natopljena morskom vodom izraziti je afrodizijak, jednostavno je predivno pripijat se takav uz nekoga. Jednostavno savršeno.
- Možemo ostat u hlačama?
Upita tako nevino i tako smišljeno da prvo grizete jezik toliko snažno da ne bubnete nešto ne otjerate je. Gledate je prekrasnu, mislite si zašto mora otežati cijelu stvar i napravite kompromis.
- Da, nema problema, naravno!
Ulazak u more odjednom gubi draž, znaš da su ti to jedne od rijetkih traperica i da je totalni kaos to sve prat od soli i sušit, a nisi na moru toliko da se zamaraš tim glupostima. Uz to pješke si, a soba ti je bar dva kilometra hodanja.
Sve pritišće, grebe, najrađe bi je bacio od sebe, a ne je pritisnuo uz sebe... Totalni promašaj.
- Nikad više!
Tko bi mu zamjerio, zar ne? Ali tako to već biva u situacijama kada ona nije načisto s time što želi. Može se reći kako bi se ona jebala, a da joj ne uđe. Zvučalo to grubo ili ne. A sve jer testira situaciju, postavlja stvari odmah na način da daje do znanja kako je ona ta koja daje zeleno svjetlo i ne želi da je išta dovede u napast. A osjetiti neke stvari u moru, tik uz tijelo prevelika je napast za sve, pa i dobre djevojke. Uostalom, dobre djevojke se ne kupaju navečer s muškarcima koje tek upoznaju. Ali ipak postavljaju granice, čisto da bi bile zanimljivije i ne odavale dojam kako su lake - oko toga se cijela igra upoznavanja najčešće i vrti.
Ima u tome mnogo istine, napaljeni majmunčić će nastaviti juriti oko djevojčeta koje je tako prekrasno, tako blizu, a zasad tako daleko. I nakon mnogo pokušaja uspjet će, dobit će je u krevetu.
Samo, baš kad je skinuo hlače podsjetila ga je u ključnom trenutku da ponovno mora obući nešto.
- Da, da, svakako, pametno, pametno, dobro da si se sjetila!
Kaže na glas, a u sebi psuje jer zna da će mu sad trebat dva dana da ga otvori i postat će napet, neće pola tog osjetit, a dogodit će se i neke neželjene promjene zbog kojih će nabaciti onu otrcanu o tome kako mu se nikad niije to dogodilo. Ili će biti pametan...
- To mi se dogodi svaki put kad ga koristim.
Uz kiseli smješak čeka odobravanje, nekakvu reakciju tipa „dobro skini ga onda ipa“. Ne dobiva je.
Ona naravno ima pravo jer jednooki beskraljšenjak i nije najpouzdanije biće, a muškarci se redovito oslanjaju na njega. Zato pametna žena upozori i spriječi eventualne posljedice. To što je prvi seks ne toliko dobar nije bitno, bit će bolje kasnije.
Prolazi tako vrijeme, a naš kupač u hlačama i dalje nikako da skine sav teret sa sebe, mjeseci prolaze, a kupač ne može slobodno zaplivati, konstantno je sputan. Zato kupač na kraju i ne zapliva, ali odleti...
Zašto, pitate se? Ta mala, sićušna gumena stvarčica je pokazatelj povjerenja. U početku je odraz zdravog razuma, a kasnije kamen spoticanja koji pokazuje kako povjerenja nema s one strane koja to forsira. Jer, da je samo do zaštite od trudnoće problem bi bio riješen na način koji bi pružio užitak svima - veći.
Netko će sad kazati da može biti odlično i kad se koristi gumičak. Naravno da može, pa postoje plivači koji su iznimno agilni i u trapericama. Samo, kako bi tek agilni bili bez njih...
Svi smo imali ili imamo svog Darka, nasilnika, dosadnjakovića, omraženu vam osobu pokraj koje se ne osjećate baš najbolje ili koja vam ne želi baš najbolje. Svakom Darku treba zahvaliti što je baš vas izabrao za svoju žrtvu.
Jer, ako je Darko bio nasilnik (bully za mlade) naučio vas je kako da se branite, ili da bježite. Možda je Usain Bolt upravo zbog Darka postao najbrži čovjek na svijetu, a Fedor Emelianenko najjači čovjek na svijetu.
Zapravo je Darko nasilnik i najbolja vrsta, dođe i prođe, ostavi trag na vama, često vidljiv, ali vas i potakne da ili nastavite živjeti skučeni u sebi ili da se probudite. Teža je ona vrsta dosadnjakovića, koji se 'zakačio' za vas i nikako se maknut.
- Eeee, ideš na cugu?
- Eeee, ideš van?
- Eeee, di je točno Gundulićeva?
- Eeee... Kaj ima?
Najčešće je takav Darko duša od čovjeka, ali je brutalna suprotnost onome što vama treba i bez obzira što ga stalno gurate od sebe vraća se poput psića, kao da uživa u činjenici da ste vi njemu zapravo Darko Nasilnik.
Tu se možemo vratiti na to da neki ipak ostanu skučeni u sebi nakon što ih se maltretira pa traže neku jaču kariku od sebe, a jača karika je većina ljudi. Samo što ste vi te sreće da Darku Dosadnjakoviću pružite prvu priliku i onda se ne znate riješiti napasti. Predobri ste da odjebete, ali i da ga šutnete nogom u guzicu da se pokrene. Jebi ga...
Najgori je Darko Omraženko, osoba koja je slična ovoj prethodnoj, ali jednostavno vaš život živi na način da uživa u vašem neuspjehu. Takvi se rijetko sretnu, ali najčešće su evoulirani Darko Nasilnik, preodrastao i zreo da se ponaša kao klinac pa nadomješta to nasilje uživanju u neuspjesima onih koje je nekada mogao maltretirati na fizičkoj bazi.
Za njih nema recepta, ako ste predobri i iskreni davat ćete im 'hranu' konstantno, ali ako ste lukavi na sva pitanja odgovarat ćete kao da ste gospodar svemira.
- Ej, kak na faksu?
- Super, diplomirat ću za mjesec dana.
- Ahhmm... Da, ali oš moć nać poso s tim faksom, čujem da nema baš posla.
- Već radim, samo čekaju da diplomiram pa će me uzet za stalno.
- Da, da... Ali nema tu kruha, premalo se plaća u tom kaj radiš.
- A čuj, soma eura mi je čist dosta bilo ko studentu, kad me prijave bit će jebački.
- Kaj, soma eura? Paaa... Jebeno, jebeno (analiza)... A cura, kaj je s onom, kak se zvala, K.. K..
Ubod u nešto što je boljelo u vrijeme kad se Darku Omraženku pristupalo predobro i što je najgore - preiskreno.
- Kristina, da, da... Imam drugu već ima dvije godine, super mi je, baš smo se našli.
- Da, da... Baš mi drago.
Onda napravite preokret...
- A kaj ti, kaj s tobom, posao, faks, cura?
- Ono, ide nekak... Ma kaj da ti pričam sad, bumo na cugu jednom.
- Bumo, bumo...
Svaki Darko je zapravo nadogradnja vas samih, ali cijeli život će biti tu, u obliku raznih moćnika i podmetača svih vrsta. Ali, ako ste apsolvirali jedno poglavlje budete i sljedeće. Zato, glava gore i bez straha.
Nastavak (cijelu priču možete skinuti OVDJE)
Sex je srušio ideju komunizma (8)
Poglavlje osmo
Za vrijeme obilaska knjižnica, odnosno 'ustaškog' dijela knjižnice, bacio je Engelsovu priču ispričanu kroz pero Marije Jurić-Zagorke ispod polica i šutnuo nogom u mračnu i prašnjavu dubinu.
Kad je Tito umro hajka na sve te pizdarije Drugog svjetskog rata nisu se smirivale pa se u zabačene dijelove knjižnica nije i dalje odlazilo. Kada je pala Jugoslavija knjiga se očuvala jer su na ustaški dio premještene sve knjige partizansko, komunističko-jugoslavenske tematike pa ponovno nitko nije zalazi u te dijelove.
S vremenom se zaboravilo i da postoji taj dio knjižnice, ali napaljeni brucoš (Prvi), željan otkrića o nečemu čime bi mogao u potpunosti nadjačati konkurenciju, ali i zaintrigirati mlade i napaljene kolegice, prišao je policama i gledao. Tražio je, ali nije nalazio ništa konkretno, a kao za vraga jedna od starih polica je pukla i on se brže bolje sagnuo kako bi prikrio štetu. Naravno, dok je na koljenima čeprkao po klasicima u kojima se spominje herojstvo Boška Buhe, Slavka i Mirka i hrabrih partizana koji su mjesecima živjeli od vode iz kora drveća, kao i od samih kora, u oko mu je upalo nešto što nije primijetio gore na policama.
Posegnuo je za predmetom i otkrio da je knjiga. Obrisao je prašinu s nje i već nakon prvih par stranica shvatio da ima nešto neprocjenjivo. Otrčao je doma, gutao svako slovo i dobio mnogo lakog seksa. Usput se i obogatio na svom pronalasku, kupio skup auto, stan, redovito se pojavljivao na naslovnicama žutog tiska i na ulazima elitnih klubova...
'Komunizam je utopija u koju se vjeruje i koju se živi sve dok ne osjetiš bogatstvo koje ti život pruža - i dok ne osjetite da je život stigao do samog kraja.' - Friedrich Engels
Knjiga je tako počinjala, ako ikoga zanima...
FINITO
Nastavak (cijelu priču možete skinuti OVDJE)
... Engels i Hrvatica su se sprijateljili...
Poglavlje sedmo
Tjednima i mjesecima su se družili, ali samo prijateljski, Engels je shvatio da mladoj djevojci ne bi nikada bio zanimljiv da nije to što je te da bi bilo degutantno da iskoristi tako nevinu i mladu djevojku. Umjesto toga joj je prepričao sve sočne detalje iz Marxovog i svog života. Tražio je striktno da to napiše na hrvatskom jeziku, a ne njemačkom ili mađarskom i ne dopusti da se objavljuje niti na jednom drugom.
Marije je sve bilježila i čudila se, smijala, divila zajedno s Engelsom... Do kraja knjige nije stigla, Friedrich je umro, a ona se udaljila, nije se htjela spominjati u knjizi, nije niti ušla u detalje njegove smrti, kao ni njihova druženja.
Po dolasku u Hrvatsku tiskala je jedan svezak knjige, potpisala se šturo na posljednjoj stranici prepoznatljivim potpisom.
- Marija Jurić-Zagorka.
... i knjigu čuvala do kraja Drugog svjetskog rata, a otkrila ju je tek kad su nastaki problemi Jugoslavije sa SSSR-om. Tražila Josipa Broza da je primi i predala mu knjigu s naglaskom na deveto poglavlje, ono o Staljinu.
- NE!
Povijesna negacija proizašla iz ustiju Josipa Broza zapravo nije izišla iz njegovih ustiju. Jadni Tito nije znao kako se osloboditi Staljina, a onda je pročitao deveto poglavlje knjige. Lenjin i Staljin imali su homoseksualnu aferu, ispričanu u detalje. Kada je to čuo Staljin je uzviknuo, a Tito sa smješkom izišao iz njegove sobe.
Kasnije su povjesničari mislili da je taj 'ne' uzviknuo Tito, ali tko bi im zamjerio nakon slavodobitnog osmijeha koji mu se našao na licu i Staljinovog kasnijeg odustajanja od Jugoslavije.
Naravno, kako bi povijest ostala takva kakva jest Tito je knjigu odlučio sakriti od očiju javnosti, ali nije znao gdje. Nije ju htio uništiti jer je osjećao njenu snagu i vrijednost, a opet, nije ju htio niti umnožiti jer bi si tako narušio ugled. Dileme, dileme...
A onda mu je sinulo, naredio je da se u knjižnice vrate knjige o ustašama i Anti Paveliću. Naglasio je kako želi da se te knjige nalaze u zabačenim dijelovima knjižnica čisto reda radi.
- Zapad nas pritišće da širimo toleranciju pa zato, a i ako netko odluči posuditi takvu knjigu bit će riješen po kratkom postupku.
Govorio je okružen najbližim suradnicima i prevario ih, oni su mislili da je ideja brilijantna! On je pak znao da je takvo objašnjenje njima dovoljno, znao je da će mu se Zapad skinuti s kurca i da ljudi sigurno neće imati muda posuditi te knjige.
* Nastavak slijedi
Engels se povlači i upoznaje Hrvaticu
Nastavak (cijelu priču možete skinuti OVDJE)
… Marx je umro…
Poglavlje šesto
Razmišljao je u svom stanu u Londonu Engels za vrijeme duboke starosti. Shvatio je kako je ta jedna debela žena dokazala kako je Marx u pravu kada kontrira hegelovcima, jer materija njena je odredila njegovu svijest - odbio ju je na temelju vanjskog. Ali, ta njena pojava je na tako sirov, šovinistički i neandertalski način odbacila sve temelje komunizma kao takvog.
- Zašto bi me ona dobila ako nisam njena liga, zašto bih ja dobio neku čija nisam liga. Zašto bez truda? Zašto su me sve dobivale bez truda? Jer sam ih birao, birao na temelju toga što sam bio u toj poziciji, bio sam viša klasa u trenucima dok sam se borio za besklasno društvo. Za svoju osobnu korist sam iskorištavao sve te žene, a Karl je svoju poziciju koristio da pripovijeda masama. Ali jebeš ga, bilo nam je dobro, nek’ se ostali kasnije zamaraju detaljima. Mi smo jebali Hegela, Max jebe djelomično nas… Nać će se već njih.
I baš kad je mislio da će umrijeti sam dogodilo se. Zaljubio se u mladu djevojku iz zemlje za koju je jedva i čuo, čiji jezik nije govorio, niti ju je posjetio. Susreo ju je na tržnici, a k njoj ga je privukao nepoznati jezik, sličan češkom, slovačkom, poljskom i ruskom, a opet tako različit. Oduševilo ga je i što je znala njemački i engleski.
- Oprosti, slučajno sam načuo nepoznat mi jezik i nisam mogao odliti da vam pristupim. Otkud ste ako smijem znati?
Po prvi puta je Friedrich bio pristojan, obratio joj se književnim jezikom. Ali, da ne pomislite kako je to učinio jer se promijenio. Ne, znao je da strankinja ne može prepoznati njegov žargon.
- Zovem se Marija i iz Hrvatske sam, znate li gdje je to?
- Oh, znam, ali nisam bio nikada tamo, iskreno… Uvijek sam mislio da ste samo pokrajina u Austro-Ugarskoj. Moja isprika.
- Prihvaćam je ako se predstavite.
- Friedrich Engels, drago mi je - naklonio se i poljubio ruku mladoj Mariji.
- Molim?! Vi ste Engels, obožavam vaš i Marxov rad! Ne mogu vjerovati da sam naišla na vas. Znate, ja u Hrvatskoj pišem knjige, ali neshvaćena sam jer sam žena. Moram ih objavljivati pod muškim pseudonimom!
- Pa to je strašno Marija. Izvolite mi ispričati o tome na ručku kojim častim, inzistiram na tome.
* Nastavak slijedi
Nastavak (cijelu priču možete skinuti OVDJE)
... Marx i Engels vode sa sobom malog Webera...
Poglavlje peto
Osjetio je očinsku ljubav prema Maxu. Ipak, Karl je imao sedmero djece, a od toga jedno izvanbračno sa svojom pomagačicom u kući (tako je volio kazati jer besklasno ne poznaje sluge), Helenom (palilo ga je to ime) i očinski instinkti su mu bili itekako izraženi. A i silno je želio vidjeti Maxovu majku nakon toliko godina.
- Upadaj mali.
Max je ušao u kočiju i krenuo put Erfurta. Nije bio ni svjestan kako ostarjeli mislilac broji posljednje trenutke. Bila je to godina 1883., Marx je na bini održao svoj posljednji govor, ali nije vidio Helenu, odselila je u Berlin s mužem vijećnikom.
Engels se odlučio povući u samoću, u obitelj i monogamiju ionako nikada nije vjerovao, kao ni u mladom Maxa, koji je energično ulazio s njime u rasprave samo kada je trebalo opovrgnuti sve što su on i veliki mu prijatelji zagovarali cijeli život.
- Ne vjeruješ u monogamiju, vjeruješ u besklasno... To je nemoguće! Ševio si gdje i koga si stigao, ali nisi mogao sve. Znaš i sam da su stajale u redu, a uvijek si pokoju zakinuo. To nije jednako za sve, a nisu ti ni svi jednaki. Sjeti se priče o onoj debeloj koju odjebao jer je debela. Gdje je tu jednakost, popustio si pred svojim komforom! Zašto onda ne bih i ja popustio?! Zašto da se zadovoljim s malo ako mogu imati puno?! Zašto da se zadovoljim nekakvom jednakošću ako vidim da sam bolji od nekoga?! Zašto da manje sposobne od sebe zavaravam i sebe omalovažavam?! Zašto?! Kakva je razlika između toga što si odjebao debelu žensku i toga kaj ja odjebavam dati svoj dio nekome tko taj dio nije sposoban zaraditi sam?!
Engels se nije mogao nositi sa sipanjem žuči ovog elokventnog mladića. Najgore je što je znao da mali ima pravo u većini stvari. Samo ga je gledao tužnim pogledom...
- Friedrich, ja volim Karla i tebe, ne omalovažavam vas, ali zapto ne proširite vidike, zašto ne želite shvatiti da će se vaše ideje jednoga dana okrenuti protiv vas, da će ih ljudi izmanipulirati. Pogledaj to ovako. Zašto bi se ona debela žena dovela u red ako bi znala da na temelju jedne ideje može dobiti onoga kojeg želi, onoga koji bi joj u normalnim okolnostima bio nedostižan? Sada prebaci to u ljudsku stvarnost...
Engles, pametan i obrazovan, čovjek koji je znao oko dvadeset jezika, na svima je razmišljao, na svima se prisjećao svih mjesta koja je obilazio. Sjetio se Lenjina i onog Staljina za vrijeme boravka u Rusiji i shvatio da bi mali uistinu mogao pogoditi bit.
- Mali, nastavi se zalagati u ono što vjeruješ, bez obzira uvjeravali te da nisi u pravu ili ti pljeskali. Samo idi naprijed. Moj put je gotov.
Kazao je i otišao, nije se dao nagovoriti, Max je morao dalje sam. I nastavio je, 'trubio' je o tome kako se Marx prevario, ali kako je bio na pravom putu, davao je argumente o tome kako bi najbolje bilo da se Njemačka ugleda na Englesku i da se ukine monarhija. Nije nalazio na mnogo razumijevanja, ali niti na mnogo otpora.
- Možda je zato nedorečen, bez pravog otpora i kritike ne može snažno zastupati svoje stavove, ne osjeća da se mora braniti, da ih mora čuvati. I zato je postao nekak mlak. Možda mu je trebao netko kao ja, a bio je na pravom putu. Ona dva luda Rusa mogla bi preokrenut svijet naglavačke, a za sve će kasnije okrivit Karla. Kaj ako se pojave slični njima. Mali toliko daleko ne ide u razmišljanju, možda je i oko toga u pravu, možda se svijet razvodnio kao i on? Da, možda sam ja samo ekstrem, kako bi netko mogao ubijat u ime Karlovih riječi, to je nemoguće!
* Nastavak slijedi
Nastavak (cijelu priču možete skinuti OVDJE)
... Marx i Engels su krenuli osvajati Europu...
Poglavlje četvrto
Vrijeme je prolazilo... Mjeseci, godine, pokoje desetljeće, a Karl i Friderich su obilazili Njemačku, Francusku, Nizozemsku, Skandinaviju, a ponajviše Englesku, Marxov drugi dom... Na svojim putovanjima nastavili su jednakim tempom, barem u početku i barem Karl. Engels je posustajao, godine su pritiskale, umor je došao, a mlade pohotnice nisu si dale mira. Otkad se ta emancipacija (naučio je riječ) proširila glavama žena njihove granice su se proširile i nisu se sramile izvanbračnog seksa.
Kako ga je svladavao umor tako je mijenjao retoriku. Shvatio je da ga je materija okrenula da promijeni svijest u smjeru koji mu jamči lako dobivanje seksa, da bi ga potom ta ista materija natjerala da vrati svijest na staro samo zato što se ne može nositi s njome. I tad je shvatio, pisao je i pisao, a Marx je bio ponosan, sve što je prije mnogo godina predvidio dogodilo se!
Stvari su na prvi pogled išle savršeno, ali samo na prvi. Mnogo je protivnika s vremenom dobio ovaj par, prepreke su bile na svakom koraku i sami više nisu mogli. A onda se pojavio on, mladić toliko nalik njima dvojici dok su započinjali karijeru. Prišao im je nakon tko zna kojeg po redu predavanja.
- Jako cijenim vaš rad i volio bih da me povedete sa sobom u Erfurt. Tamo sam odrastao, otac mi je tamo i ako vam ne bih bio na teret. Znam da ste se tamo zaputili i jednostavno ne bih želio propustiti takvu priliku.
- Kako se zoveš mladiću - upitao ga je Karl.
- Max... Max Weber.
- I rekao si da si iz Erfurta? Bili smo tamo više puta i upoznali smo čovjeka istog imena - ubacio se Engels sumnjičavo, a Karl je shvatio da očito cilja na nešto.
- Da, to mi je otac.
Friedrich je odvukao Karla na stranu i vratio ga u prošlost.
- Znaš ko je ovaj mali?! Znaš ko mu je stara?! Helena!
Karl je gledao zbunjeno.
- 'S ljubavlju Karl Marx'... Jel zvoni išta u ovoj staroj tintari?
Ubrzo je shvatio da je mladac ispred njih sin njegove plave vile.
* Nastavak slijedi
| < | prosinac, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Meni se dušo od tebe ne rastaje
vanja.dezelic@gmail.com
