Jeste li ikad razmišljali kako su nastale poštapalice, pozdravi, uzrečice? Netko je morao biti prvi, zar ne? Kako je taj netko uspio ukorijeniti u svakidašnji govor nešto tako bezvremensko? Baš fascinira razmišljati o tome, ali na kraju ispadne kao i kad razmišljamo o bespućima svemira, uvijek je nešto nejasno.
I dok ste sad svi pomislili tko li je prvi rekao "dobar dan", a tko "kaj ima" ili tko je ukorijenio univerzalnu riječ "brijanje" meni je napamet palo nešto mnogo sirovije, nešto što budi niske strasti u ljudima. Psovka. Točnije, "jebem ti mater". Grubo zvuči, znam. I treba jer majka je nešto sveto svima - većinom. No, tko je to prvi rekao, kako je to moglo izgledati? Kome je napamet palo tako nekoga uvrijediti i kako li se to samo uvriježilo?
Već vidim...
Bilo je to u vrijeme kralja Zvonimira, 11. stoljeće, Hrvati pod Hrvatom, budućnost je izgledala tako divna, a građani su bili zadovoljni. Barem na prvi pogled, a na drugi... Mladi su se bunili, željeli su srušiti monarhiju i uspostaviti republiku. Buntovnici bez razloga, ako ih gledaju stariji, a s razlogom ako gledaju mlađi. Jedan od njih bio je i mladi Davor, kojem je otac Ladislav dao ime po poganskom slavenskom bogu rata.
Mladića nije zanimalo kako da ore zemlju i ide u lov, te se natječe s ocem i njegovim prijateljima u tome tko će ubiti više fazana i zečeva. Zanimao ga je latinski, zanimalo ga je pisanje, zanimalo ga je čitanje.
- Ti si pičkica, kome treba čitanje i pisanje?! Budi muško i postani najbolji lovac na veprove u regiji, obori rekord u vađenju njihova srca nožem i rukama! Budi jednom na ponos svom ocu, a ne da me stalno sramotiš... Čitanje, pisanje (zviiiz)
Ladislav nije bio zadovoljan svojim sinom, a vjerojatno bi ga nazvao i pederom da su tada znali što je to. Umjesto toga, nedostatak vokabulara nadopunio je pokojom šamarčinom.
Davor je patio u sebi, ali nije se dao smesti, marljivo se bavio onime što ga zanima, a usput je pokušavao loviti veprove... I redovito zaradio ozljede jer nije mu to išlo. Čak nije niti volio jesti meso te divlje životinje. Umjesto na toplu riječ oca zaradio bi ekstra udarac i uvredu, a kad bi mu majka pružila nježnost kakvu samo majka pružiti zna otac bi pretukao i nju. Zato je Davor odbijao da ga majka tješi, trpio je i trpio.
S vremenom je postao veći, naučio se na grubosti, a utjehu je pronalazio u umjetnosti. Otac je digao ruke od njega i propio se jer nakon Davora njegova majka Buga više nije mogla imati djece tako da se Ladislav osjećao grozno i poraženo jer nije prenio na sina sve što zna, sve što želi.
I tako su prolazili dani, Ladislav ih je sve maltretirao, a Davor je skupljao gnjev... Jedne večeri, nakon što ga je par puta udario, otac se zaputio u sobu na spavanje i bio je miran, nekako čudno miran. Da bi nakon nekog vremena čuo majku kako teško diše. Bio je uvjeren da ju otac guši i poludio je, srušio je vrata i kad je vidio oca na majci poludio je do kraja, iz njega je izišlo svo dugogodišnje maltretiranje.
- Što to radiš?!
- A što misliš da radim? Jebem ti mater! Gubi se van!
Davor nije znao što je jebanje, ali kad je vidio majku da maše rukom neka izađe shvatio je da to nije nešto strašno po nju. Osjećao se posramljeno jer uz silne stvari koje je čitao nikad nije otkrio što je to. Tako je ispričao prijatelju Tomislavu u povjerenju što je bilo, a on je umro od smijeha. Naravno, priča se proširila i cijelo selo Davora je sprdalo riječima 'jebem ti mater, jebem ti mater'.
To se toliko uvuklo pod kožu žitelja Davorova sela da su u nedostatku Davorova prisustva počeli isto to vikati jedni drugima, pa su shvatili koliko je uvredljivo... Tad su to počeli vikati kad bi se razljutili, kako bi iskreno uvrijedili željenu metu. Naravno, to se proširilo ovim prostorima kao virus i živi dan danas, tisuću godina u budućnosti. Ta psovka je zapravo određivala identitet ovih prostora kroz povijest. Zato nas silni Mađari, Turci, Tatari, ovi, oni, nisu uspjeli pokoriti do kraja. Uvijek bi se našao netko tko bi opsovao majku i probudio nacionalni ponos u drugima.
Naravno, nastajale su i druge psovke kroz povijest, ali u odnosu na ovu, univerzalnu, zaista su smiješne i ne toliko uvredljive.
Post je objavljen 22.12.2009. u 23:44 sati.