Nastavak (kompletan tekst možete skinuti OVDJE)
Pip ubrzano uči hrvatski jezik...
Poglavlje treće
Pip je neviđeno brzo učio jezik, zbog toga je i zapostavio pjevanje, sviranje i nogomet. Samo je čitao, dopisivao se s Hrvatima i u manje od dvije godine razumio je hrvatski potpuno. Usput se spojio s ljudima iz dijaspore, koji su mu ispričali svoje verzije pojma ustaša, a uz to su i dodali partizane i četnike.
Gutao je sve te priče, sve se više družio s ljudima s kojima je mogao o tome razgovarati. Na internetu je pronašao razne forume i otkrivao svijet, sam... Roditelji su izbjegavali uopće pričati na hrvatskom, a kamoli da kažu nešto više o svojoj povijesti. Znatiželjnog dječaka to je samo dodatno guralo prema naprijed, ali i od roditelja. I tad se dogodilo...
Za vrijeme sastanka u jednoj od hrvatskih udruga doletio je kamen kroz prozor.
- Evo ih opet, mater im jebem četničku.
- Ne Marcel, ovo su domaći, njihovi nacionalisti, oni debili iz Pokreta za čistu Švicarsku.
Pip je samo slušao razgovor Marcela i Patricka, ali nije razumio što se događa, zašto ih se napada. Policija je ubrzo stigla i vremena za razgovor nije bilo. Pip je bio zbunjen, uplašen i ljut. Nije znao što se događa, a roditelji mu nisu davali konkretna objašnjenja, samo su mu zabranili da odlazi u te udruge.
Ali, internet, njegov najbolji prijatelj, ponudio mu je odgovor. Pokret za čistu Švicarsku se razvijao dugi niz godina uz blagoslov tamošnje vlade jer demokracija dopušta pravo izražavanja mišljenja i slobodu govora, posebno ako većina takav određeni način razmišljanja i govora odobrava. To što neki u ime tog pokreta maltertiraju ostale nije bilo u njihovoj domeni, sve je bilo legalno.
Po prvi put se osjetio kao stranac, nije mu bilo jasno zašto se dopuštaju takve udruge, kad im očito cilj nije prosperitet i blagostanje sviju već samo onih koji su jednakiji od drugih. Nakupljao se taj bijes, a nije njegovu smirivanju pomoglo to što su mu roditelji bili stranci, što je u školi konstantno imao problema sa švicarskim Srbima i švicarskim ultranacionalistima. Ni kriv ni dužan, krivo je bilo to što su mu roditelji rođeni gdje jesu. Nije im bilo bitno što su njegovi roditelji čišći Švicarci od sviju po ponašanju...
- Tako ti je to Pip ovdje, navikni se... Žalosno da te roditelji nisu pripremili na sve te gadosti. Ovo društvo je čisto izvana, ali iznutra je trulo. Vladu nije briga, bitno im je samo da se stvara dojam skladnog društva. A nas jebu, mi smo građani drugog reda i ne gledaju nas kao svoje. I imaju pravo, nismo njihovi!
Marcel je zapaljeo govorio, a Pip je s oduševljenjem slušao.
- Kako misliš, nismo njihovi?
- Pa lijepo, mi smo Hrvati, a oni Švicarci. Koliko god se trudili biti kao oni uvijek nas podsjete da to nismo. Konstantno nam brane fešte, zastave... I ne samo nama, sad brane svima da podsjećaju na svoje porijeklo, posebno otkad je desnica preuzela kontrolu. A mi bi trebali bit kao naši starci, ili šutjet ili si pričat u bradu. Nema smisla.
- Tako je Marcel, nema, trebali bi otići u Hrvatsku!
Prijatelj ga je pogledao u čudu.
* Nastavak slijedi
Post je objavljen 13.12.2009. u 15:26 sati.