Grad na gori

Sedmo načelo podsjeća na Propovijed na gori: «Blago progonjenima zbog pravednosti jer je njihovo kraljevstvo nebesko!» Sam Isus tješi one koji trpe na zemlji radi Božjega Kraljevstva. Bit će drukčije, bit će nagrada! Ova kršćanska nada ne dopušta nam da pasivno promatramo kako drugi nepravedno trpe. Moramo pomagati, braniti, boriti se kao što je sam Isus pomagao onima koji su trpjeli, bili prezreni, osuđeni. Samo zauzimanje za pravednost na zemlji ipak nije dovoljno. Naša je stvarnost veća i seže do vječnosti, a podložna je najpravednijem sudu od svih sudova. Treba se zauzimati za one koji trpe kao da pravednost u toj stvari ovisi samo o našem zauzimanju, a istovremeno u svemu tome ostati miran, jer sve ovisi o Bogu…
Ipak, nije se uvijek moguće boriti i zauzimati. Posebno onda kad se radi o nepravdi koju mi sami doživljavamo. Isus pred Pilatom nije puno govorio, a na kraju se uopće više nije branio. Prepustio je tu stvar posljednjem sudu. Treba se moliti za milost mudrosti koja razlikuje situacije u kojima se treba zauzimati od onih u kojima je bolje čekati Božji sud. Sama pomisao na vječnost jača poniznost i umijeće podnošenja nepravde.

Uzdam li se u Boga i u poniženju?

Mnogi problemi među ljudima, a naročito srdžba, svađa i uvrede, proistječu iz činjenice da čovjek sam sebe precjenjuje, da se uzvisuje i da traži i ističe ono što je kod drugih slabo, a za vlastite slabosti i pogreške uvijek pronalazi neku ispriku. Poniznost postupa drukčije: budući da traži istinu, traži je najprije kod sebe. Bolje je otkriti i prihvatiti nepoželjnu stvarnost svoga značaja i stanja duše nego se samozavaravati. Tko vodi brigu o svom zdravlju, želi znati od kakve bolesti boluje, ne želi da ga liječnik vara. Jedino poznavanje istine o bolesti omogućuje uspješnu borbu s njom. Isto se odnosi i na nedostatke značaja u pogledu odnosa s drugima i s Bogom. Ponizan čovjek zahvalan je za pomoć u otkrivanju slabosti. Ljudima u koje imamo povjerenja obično dopuštamo da govore o našim pogreškama. Jednako bismo trebali biti zahvalni i nesimpatičnim ljudima i protivnicima kad nas upozoravaju na pogreške i propuste. Trebali bismo biti zahvalni i onda kada to čine na neprimjeren način, neljubazno, pa čak i s krivom nakanom, jer govore istinu koja nam može pomoći.
Ponizan čovjek spreman je prihvatiti i neugodnu istinu o sebi, pa i onda kad je izrečena na pretjeran način i kada prigovori u potpunosti ne odgovaraju istini. Prava poniznost zahvalna je za svako poniženje, izvlači korist iz onoga što je istinito, pa i iz onoga što je pretjerano. Ne ljuti se. Oproštenje nepravde izmoljava zemlji mnoge milosti pomažući u očišćenju od onoga što zaista nije bilo dobro.

Prihvaćam li poniženje od svakoga?