Grad na gori

Učini me, Gospodine Bože moj,
poslušnim bez protivljenja,
siromašnim bez malodušnosti,
čistim bez patvorenja,
strpljivim bez mrmljanja;
poniznim bez pretvaranja,
veselim bez raspuštenosti,
žalosnim bez malodušnosti,
zrelim bez tromosti;
pokretljivim bez lakoumnosti,
bogobojaznim bez očajanja;
istinitim bez dvoličnosti,
i da dobro činim bez preuzetnosti;
da bližnjega opomenem bez oholosti
te potičem na dobro, riječju i primjerom,
bez pretvaranja.
Daj mi, Gospodine Bože, srce budno,
da ga ni jedna radoznala misao ne odvrati od tebe,
daj srce plemenito da ga ni jedan nedostojan osjećaj
ne povuče dolje;
daj srce ispravno da ga nijedna naopaka nakana
ne usmjeri nakrivo;
daj srce čvrsto da ga ne slomi
ni jedna nevolja;
daj srce slobodno da ga ni jedan silovit osjećaj
sebi ne podvrgne.

Sv. Toma Akvinski

Očajno, bespomoćno, čeznutljivo, plakao sam:
Tiho, strpljivo, s ljubavlju Bog je odgovorio.
Molio sam i vapio za rješenjem svoje sudbine,
A Gospodar je nježno rekao:
“Dijete, čekati moraš.”

“Čekati? Kažeš, čekati!” hitro odgovaram.
“Bože, trebaju mi odgovori, moram znati zašto!
Je li tvoja ruka prekratka? Ili me nisi čuo?
Po vjeri sam tražio i na Riječ se tvoju pozvao.

Moja budućnost i sve na što se mogu osloniti
U zraku visi, a TI mi kažeš: ČEKAJ?
Treba mi ‘Da’, znak IDI,
Ili čak i ‘Ne’ s čim ću se pomiriti.

I, Bože, obećao si da ako vjerujemo,
Samo treba tražiti i primit ćemo.
I, Bože, ja sam tražio, i ovo je moj vapaj:
‘Umoran sam od traženja! Treba mi odgovor!’”

Spoznao sam tiho i nježno svoju sudbinu
Slušajući svoga Gospodara kako mi iznova govori: “Čekaj.”
Srušio sam se na stolac, poražen i napet
Mrmljajući na Boga: “Dobro, čekam… na što?”

Tada je on, čini se, kleknuo
I njegove su oči plakale s mojima,
I nježno je rekao: “Mogao bih ti dati znak.
Mogao bih protresti nebesa, pomračiti sunce.
Mogao bih uskrsnuti mrtvaca, pomaknuti planine.

Sve što tražiš, mogao bih ti dati, i sretan bi bio.
Imao bi što bi želio -
Ali ne bi mene poznavao.
Ne bi poznavao dubinu moje ljubavi za svakog svetog čovjeka;
Ne bi poznavao snagu koju dajem palima;

Ne bi naučio gledati kroz oblake očaja;
Ne bi naučio vjerovati samo znajući da sam tu;
Ne bi poznavao radost počivanja u meni;
Kada su tama i tišina sve što možeš vidjeti.

Nikada ne bi iskusio puninu ljubavi
Kada mir moga Duha silazi poput golubice;
Znao bi da dajem i uzimam,
Ali ne bi poznavao dubinu otkucaja mog srca.

Sjaj moje utjehe kasno u noći,
Vjeru koju dajem kada hodaš slijep,
Dubinu koja je ponad dobitka onog što tražiš
Od vječnog Boga, koji ionako stvara sve što imaš.

Nikada ne bi znao koliko brzo prolazi bol,
Što znači: ‘Dovoljna ti je moja milost.’
Da, snovi za tvoje najdraže
Ostvarili bi se preko noći.

Ali, kakva li gubitka?! Ako izgubim ono što sam činio u tebi!

Stoga, budi tiho, dijete moje, i s vremenom ćeš vidjeti
Da je najveći dar poznavati mene.
I iako se često čini da moji odgovori strašno kasne,
Moj najdragocjeniji odgovor je i dalje: ‘Čekaj.’”

Russell Kelfer