Grad na gori

Učini me, Gospodine Bože moj,
poslušnim bez protivljenja,
siromašnim bez malodušnosti,
čistim bez patvorenja,
strpljivim bez mrmljanja;
poniznim bez pretvaranja,
veselim bez raspuštenosti,
žalosnim bez malodušnosti,
zrelim bez tromosti;
pokretljivim bez lakoumnosti,
bogobojaznim bez očajanja;
istinitim bez dvoličnosti,
i da dobro činim bez preuzetnosti;
da bližnjega opomenem bez oholosti
te potičem na dobro, riječju i primjerom,
bez pretvaranja.
Daj mi, Gospodine Bože, srce budno,
da ga ni jedna radoznala misao ne odvrati od tebe,
daj srce plemenito da ga ni jedan nedostojan osjećaj
ne povuče dolje;
daj srce ispravno da ga nijedna naopaka nakana
ne usmjeri nakrivo;
daj srce čvrsto da ga ne slomi
ni jedna nevolja;
daj srce slobodno da ga ni jedan silovit osjećaj
sebi ne podvrgne.

Sv. Toma Akvinski

Očajno, bespomoćno, čeznutljivo, plakao sam:
Tiho, strpljivo, s ljubavlju Bog je odgovorio.
Molio sam i vapio za rješenjem svoje sudbine,
A Gospodar je nježno rekao:
“Dijete, čekati moraš.”

“Čekati? Kažeš, čekati!” hitro odgovaram.
“Bože, trebaju mi odgovori, moram znati zašto!
Je li tvoja ruka prekratka? Ili me nisi čuo?
Po vjeri sam tražio i na Riječ se tvoju pozvao.

Moja budućnost i sve na što se mogu osloniti
U zraku visi, a TI mi kažeš: ČEKAJ?
Treba mi ‘Da’, znak IDI,
Ili čak i ‘Ne’ s čim ću se pomiriti.

I, Bože, obećao si da ako vjerujemo,
Samo treba tražiti i primit ćemo.
I, Bože, ja sam tražio, i ovo je moj vapaj:
‘Umoran sam od traženja! Treba mi odgovor!’”

Spoznao sam tiho i nježno svoju sudbinu
Slušajući svoga Gospodara kako mi iznova govori: “Čekaj.”
Srušio sam se na stolac, poražen i napet
Mrmljajući na Boga: “Dobro, čekam… na što?”

Tada je on, čini se, kleknuo
I njegove su oči plakale s mojima,
I nježno je rekao: “Mogao bih ti dati znak.
Mogao bih protresti nebesa, pomračiti sunce.
Mogao bih uskrsnuti mrtvaca, pomaknuti planine.

Sve što tražiš, mogao bih ti dati, i sretan bi bio.
Imao bi što bi želio -
Ali ne bi mene poznavao.
Ne bi poznavao dubinu moje ljubavi za svakog svetog čovjeka;
Ne bi poznavao snagu koju dajem palima;

Ne bi naučio gledati kroz oblake očaja;
Ne bi naučio vjerovati samo znajući da sam tu;
Ne bi poznavao radost počivanja u meni;
Kada su tama i tišina sve što možeš vidjeti.

Nikada ne bi iskusio puninu ljubavi
Kada mir moga Duha silazi poput golubice;
Znao bi da dajem i uzimam,
Ali ne bi poznavao dubinu otkucaja mog srca.

Sjaj moje utjehe kasno u noći,
Vjeru koju dajem kada hodaš slijep,
Dubinu koja je ponad dobitka onog što tražiš
Od vječnog Boga, koji ionako stvara sve što imaš.

Nikada ne bi znao koliko brzo prolazi bol,
Što znači: ‘Dovoljna ti je moja milost.’
Da, snovi za tvoje najdraže
Ostvarili bi se preko noći.

Ali, kakva li gubitka?! Ako izgubim ono što sam činio u tebi!

Stoga, budi tiho, dijete moje, i s vremenom ćeš vidjeti
Da je najveći dar poznavati mene.
I iako se često čini da moji odgovori strašno kasne,
Moj najdragocjeniji odgovor je i dalje: ‘Čekaj.’”

Russell Kelfer

1 Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.
2 Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog.
3 Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja; vrijeme rušenja i vrijeme građenja.
4 Vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja.
5 Vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja; vrijeme grljenja i vrijeme kad se ostavlja grljenje.
6 Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja; vrijeme čuvanja i vrijeme odbacivanja.
7 Vrijeme deranja i vrijeme šijenja; vrijeme šutnje i vrijeme govorenja.
8 Vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje; vrijeme rata i vrijeme mira.
9 Koja je posleniku korist od njegovih napora?
10 Razmišljam o mučnoj zadaći što je Bog zadade sinovima ljudskim.
11 Sve što on čini prikladno je u svoje vrijeme; ali iako je dopustio čovjeku uvid u vjekove, čovjek ne može dokučiti djela koja Boga čini od početka do kraja.
12 Znam da nije druge sreće čovjeku osim da se veseli i čini dobro za svojega života.
13 I kad čovjek jede i pije i uživa u svojem radu, i to je Božji dar.
14 I znam da sve što Bog čini, čini za stalno. Tome se ništa dodati ne može niti mu se može oduzeti; a Bog čini tako da ga se boje.
15 Što biva, već bijaše, i što će biti, već je bilo; a Bog obnavlja što je prohujalo.
16 Još vidim kako pod suncem umjesto pravice vlada nepravda i umjesto pravednika zločinac.
17 Zato rekoh u sebi: "Bog će suditi i pravedniku i zločincu, jer ovdje ima vrijeme za svaku namjeru i čin."
18 Još rekoh u sebi: "Ljudi se ponašaju tako da Bog može pokazati kakvi su uistinu, da su jedni drugima poput zvijeri."
19 Jer zaista, kob ljudi i zvijeri jedna je te ista. Kako ginu oni, tako ginu i one; i dišu jednakim dahom, i čovjek ničim ne nadmašuje zvijer, jer sve je ispraznost.
20 I jedni i drugi odlaze na isto mjesto; svi su postali od praha i u prah se vraćaju.
21 Tko zna da li dah ljudski uzlazi gore, a dah zvijeri silazi dolje k zemlji?
22 Uviđam da čovjeku druge sreće nema osim radosti u svome djelu, jer to je ljudsk a sudbina. A tko će ga dovesti do toga da dozna što će biti poslije njega?

1 Tad rekoh u srcu svom: "Daj da okušam užitak i vidim što naslada pruža" - ali gle: i to je ispraznost!
2 O smijehu rekoh: "Ludost je"; o užitku: "Čemu valja?"
3 Odlučih tijelo krijepiti vinom, a srce posvetiti mudrosti; poželjeh prigrliti i ludost, kako bih spoznao usrećava li ljude ono što pod nebesima čine za izbrojenih dana svojega života.
4 Učinih velika djela: sazidah sebi palače, zasadih vinograde;
5 uredih perivoje i voćnjake, nasadih u njima voćke svakojake.
6 Načinih jezera da plodna sadišta natapam.
7 Nakupovah robova i robinja, imadoh i sluge domaće, a tako i stada krupne i sitne stoke više no itko prije mene u Jeruzalemu.
8 Nagomilah srebro i zlato i blago kraljeva i pokrajina, nabavih pjevače i pjevačice i svakoga raskošja ljudskog, sve škrinju na škrinji.
9 I postadoh tako velik, veći no bilo tko prije mene u Jeruzalemu; a nije me ni mudrost moja ostavila.
10 I što god su mi oči poželjele, nisam im uskratio, niti branih srcu svojemu kakva veselja, već se srce moje veselilo svakom trudu mojem, i takva bi nagrada svakom mojem naporu.
11 A onda razmotrih sva svoja djela, sve napore što uložih da do njih dođem - i gle, sve je to opet ispraznost i pusta tlapnja! I ništa nema valjano pod suncem.
12 Okrenuh zatim misao svoju mudrosti, gluposti i ludosti. Što, na priliku, čini kraljev nasljednik? Ono što je već učinjeno.
13 I spoznadoh da je bolja mudrost od ludosti, kao što je svjetlost bolja od tame.
14 Mudracu su oči u glavi, a bezumnik luta u tami. Ali također znam da obojicu stiže ista kob.
15 Zato rekoh u sebi: "Kakva je sudbina luđaku, takva je i meni. Čemu onda žudjeti za mudrošću?" I rekoh u srcu: "I to je ispraznost!"
16 Jer trajna spomena nema ni mudru ni bezumniku: obojicu će poslije nekog vremena prekriti zaborav! I, jao, mudrac mora umrijeti kao i bezumnik.
17 Omrznuh život, jer mi se učini mučnim sve što se zbiva pod suncem: sve je ispraznost i pusta tlapnja.
18 Zamrzih sve za što sam se pod suncem trudio i što sad ostavljam svome nasljedniku.
19 Tko zna hoće li on biti mudar ili lud? Pa ipak on će biti gospodar sve moje muke u koju uložih sav svoj napor i mudrost pod suncem. I to je ispraznost.
20 I stao sam srcem očajavati zbog velikog napora kojim sam se trudio pod suncem.
21 Jer čovjek se trudi mudro i umješno i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga nije uopće trudio. I to je ispraznost i velika nevolja.
22 Jer što on dobiva za sav svoj napor i trud koji je pod suncem podnio?
23 Jer svi su njegovi dani doista mukotrpni, poslovi mu puni brige; čak ni noću ne miruje srce njegovo. I to je ispraznost.
24 Nema čovjeku druge sreće već jesti i piti i biti zadovoljan svojim poslom. I to je, vidim, dar Božje ruke.
25 Jer tko bi mogao jesti, tko li nezadovoljan biti, osim po njemu.
26 Mudrost, spoznaju, radost on daruje onom tko mu je po volji, a grešniku nameće zadaću da sabira i skuplja za onoga tko je po volji Bogu. I to je ispraznost i pusta tlapnja.

1 Misli Propovjednika, Davidova sina, kralja u Jeruzalemu.
2 Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!
3 Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem?

4 Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje.
5 Sunce izlazi, sunce zalazi i onda hiti svojem mjestu odakle izlazi.
6 Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, kovitla sad ovamo sad onamo i vraća se u novom vrtlogu.
7 Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovo počnu svoj tok.
8 Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale.
9 Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem.
10 Ima li išta o čemu bi se moglo reći: "Gle, ovo je novo!" Sve je već davno prije nas postojalo.
11 Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći.

12 Ja, Propovjednik, bijah kralj nad Izraelom u Jeruzalemu.
13 I trudih se da mudrošću istražim i dokučim sve što biva pod nebom; o, kako mučnu zadaću zadade Bog sinovima ljudskim.
14 Vidjeh sve što se čini pod suncem: kakve li ispraznosti i puste tlapnje!
15 Što je krivo, ne može se ispraviti; čega nema, izbrojiti se ne može.
16 Rekoh onda sam sebi: "Gle, stekao sam veću mudrost nego bilo tko od mojih prethodnika u Jeruzalemu. Duh moj sabrao je golemu mudrost i znanje."
17 Mudrost pomnjivo proučih, a tako i glupost i ludost, ali sam spoznao da je to pusta tlapnja.
18 mnogo mudrosti - mnogo jada; što više znanja, to više boli.

Divan si, divan si,
tvoja milost pronašla me,
praznih ruku i ispunila me.

Divan si, divan si,
novi čovjek postao sam,
u blizini tvoje ljubavi.

I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotnji u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, godinu milosti Gospodnje. Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega.

Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; da navijestim godinu milosti Jahvine i dan odmazde Boga našega; da razveselim ožalošćene na Sionu i da im dadem vijenac mjesto pepela, ulje radosti mjesto ruha žalosti, pjesmu zahvalnicu mjesto duha očajna. I zvat će ih Hrastovima pravde, Nasadom Jahvinim - na slavu njegovu.

Ne traži Boga mišlju; u praznini
u kojoj se misao, tamna sjenka, gubi
Uza te Bog je, uvijek u blizini,
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku.

Bog ti je uvijek najbliži od svega
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
i plaši te iz svake stvari: nema tajne

Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te Bog je. Otvori sva čula:
na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti
Bog oko tebe sja treperi, miriše i šušti.

Antun Branko Šimić

Vrijeme u kojem živimo toliko je nezahvalno da čovjek poželi da se nije ni rodio, ili bolje da se rodi u neko drugo vrijeme i drugi put, i to samo zato što u ovom vremenu nema dovoljno ljubavi za sve. Uzalud velike kuće, skupi automobili, zimovanje na visokim Tatrama, Garmisch-Partenkirchenima, uzalud skupi parfemi, brifinzi, sve je to izmaglica pravog života. Čovjek se opušta u narkotičnim prevarama, vješto izmišljenim tajnim životnim putovima i, kada jednom bude kasno, kada zatvorenih očiju pred vlastitim promašajima dočeka zrelu životnu dob, odjednom shvati da je prekasno za novi početak. Kraj je tu, možda već proviruje iza prvog ugla. Nema načina da ukradete godine, ukradete sreću - ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce i radost, možete pomisliti daje vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu imali novac za Zagreb, Beč,
Prag. Njihov je novac ostao u čašama ispijeni s prijateljima s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo pa smo ostali bez njih. Ali mi sve dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.

Siniša Glavašević, Priče iz Vukovara