Grad na gori

Neispravno poimanje poniznosti ponekad stvara dojam da je poniznost nešto tužno. Može se reći: «Tužan svetac dostojan je žaljenja.» Ispravna svetost vodi prema dubokoj natprirodnoj radosti, kao i istinska poniznost. Nedostatak radosti u poniznosti je znak da nešto nije u redu, da nešto treba ispitati, popraviti, tražiti savjet. Ponekad je nedostatak radosti prouzrokovan time što se s poniznošću živi samo s vremena na vrijeme, npr. samo kod razmatranja ili za vrijeme neke druge pobožnosti, ali ne više za vrijeme doručka. Duboka i stalna radost kao plod poniznosti može se postići samo ako je želja za poniznošću stalna, jer prava poniznost ne nalikuje odijelu koje tek ponekad oblačimo. Poniznost je duboko povezana sa značenjem i osobnošću. Ona nije stvar vanjskog izgleda, načina gledanja ili smijanja, tuge itd., već prije istinske čežnje, potrebe srca, spremnosti za služenjem, požrtvovnosti, da bi se spasilo i pomoglo drugima. Ponizan se čovjek ne osjeća dobro ako ne može doprinijeti i sreći drugih. Spreman je platiti za druge, i to je izvor njegove sreće. Ne osjeća se dobro, nije ono što osjeća da jest, nije u Bogu sve dok bližnji nije zadovoljan.

Želim li stalno, u svakoj životnoj situaciji, biti ponizan?

Govori se da je ljubav duša svih kreposti. Slično možemo reći i za poniznost. Prisutna je svugdje gdje se nalazi bilo koja druga krepost, jer poniznost je posuda ili kalež ljubavi. Gdje živi ljubav, nužna je poniznost. Što je više poniznosti, to je više mjesta za ljubav. Poniznost stvara uvjete za ljubav, a ljubav motivira i daje snagu da se čovjek ponizi ili da ustraje u poniznosti. Preko ljubavi, poniznost se nalazi u svakoj kreposti i jača je.
Krepost je umijeće zrele osobe. Ponekad je potrebna pravednost da bi se bilo dobar. Jedna situacija traži čistoću da bi se istinski ljubilo, a druga pak zahtijeva ustrajnost da bi došlo do plodova. Korisno je svjesno se vježbati u najvažnijim evanđeoskim vrednotama. Tko produbljuje krepost poniznosti, ujedno učvršćuje i osnažuje sve druge vrednote kršćanskog života. Poniznost želi i zna služiti. Ponizan čovjek, svjesno ili nesvjesno, uvijek traži ono što pomaže, što izgrađuje, što služi, pa ako je potrebno i pod cijenu poniženja samoga sebe. Tako poniznost vodi k pravednosti, čistoći, ustrajnosti i svim drugim krepostima, i jača ih.
Tko se vježba u poniznosti, istovremeno produbljuje i sve druge kreposti.

Jesam li spreman prihvatiti sve kreposti i razvijati ih?

Ima ljudi koji jako puno znaju o Bogu, o Crkvi i o vjeri, ali to nije jamstvo da je Bog njima zadovoljan. Isus se često borio s pismoznancima… Drugi se pak puno mole i angažiraju u vjerskom životu. Da ni to nije jamstvo, vidi se na primjeru farizeja koji su bili jako pobožni ljudi. Loša molitva može dovesti do oholosti, loša teologija do hereze, angažiranost do aktivizma koji više šteti no što pomaže poslanju Crkve. Svaki bi čovjek trebao do određenog stupnja biti sumnjičav prema samom sebi. Treba samoga sebe provjeriti kod mjerodavnih osoba, kod odgovornih u Crkvi, jer tiha ambicija i drugi oblici egoizma često znaju pokvariti i najbolju nakanu, i najbolji plan. Đavao pobožne ljude najviše iskušava preko pobožnih kušnji: pod izgovorom dobrog cilja, dobre stvari, predlaže djelovanje bez jedinstva, a to sve uništava.
Zato poniznost treba njegovati i produbljivati. Ova krepost traži istinu i ne boji je se. Također osposobljuje za prihvaćanje istine (npr. po načelu: bolje gorka istina nego slatka laž). Poniznost ne može biti bez istine i vodi k njoj. Time vodi autentičnoj molitvi i autentičnom apostolatu. Očišćava od skrivenih ambicija te «proizvodi» ustrajnost i duhovno zdravlje. Bez poniznosti, i najbolja djela, najbolji pothvati, pa čak i molitva, sama su «ispraznost i obmana». Kratko rečeno: poniznost je odlučnost da se živi istinu!

Imam li hrabrosti spoznati istinu o sebi? Cijelu istinu…?

Čovjek vjere uvijek se iznova pita: kako ući u Kraljevstvo Božje, kako doći u nebo? Ili: kako posvetiti vlastiti život? Kako postati sretan? Kako biti ono što jest, kako biti slobodan, zreo...? Kako živjeti u jedinstvu...? Na ova temeljna i toliko važna pitanja našeg života – ne samo u mladosti ili u trenucima odabira škole, struke ili prijatelja – može se odgovoriti jednom riječju: poniznost.
Možda ovaj odgovor u prvi mah više otežava no što objašnjava problem, te postavlja nova pitanja. Poniznost je jedna od onih vrednota o kojoj mnogi ljudi govore ne znajući zapravo o čemu je riječ. Poniznost je isto toliko poznata i nepoznata kao i ljubav. Da bi se spoznalo što je to ljubav, treba postati ponizan. Treba biti ponizan kako bi se izbjeglo kriva poimanja poniznosti i duševnih bolesti povezanih s njome. Zato se treba odmah na početku odlučiti za bliži dodir, za „hodanje“, za prijateljstvo s njom. Tek ćemo u takvoj angažiranosti i u takvoj blizini otkriti bit i ljepotu ove kraljevske vrline. Zajedno s ovom vrednotom, s ovom „prijateljicom“, pronaći ćemo put u Kraljevstvo Božje, u mir srca, put prema Kristu i cijelome svijetu. Treba riskirati, treba se otvoriti nemajući puno iskustva. Srce će osjetiti da je to pravi put k Bogu i ujedno k samome sebi. Treba htjeti, treba biti spreman za poteškoće koje će se pojaviti u tome traženju, treba biti spreman to „platiti“. Treba htjeti biti ponizan i moliti se za milost poniznosti prije no što se točno spozna o čemu je riječ jer sam Isus kaže: „Učite od mene jer sam krotka i ponizna srca.“ (Mt 11,29).