Neispravno poimanje poniznosti ponekad stvara dojam da je poniznost nešto tužno. Može se reći: «Tužan svetac dostojan je žaljenja.» Ispravna svetost vodi prema dubokoj natprirodnoj radosti, kao i istinska poniznost. Nedostatak radosti u poniznosti je znak da nešto nije u redu, da nešto treba ispitati, popraviti, tražiti savjet. Ponekad je nedostatak radosti prouzrokovan time što se s poniznošću živi samo s vremena na vrijeme, npr. samo kod razmatranja ili za vrijeme neke druge pobožnosti, ali ne više za vrijeme doručka. Duboka i stalna radost kao plod poniznosti može se postići samo ako je želja za poniznošću stalna, jer prava poniznost ne nalikuje odijelu koje tek ponekad oblačimo. Poniznost je duboko povezana sa značenjem i osobnošću. Ona nije stvar vanjskog izgleda, načina gledanja ili smijanja, tuge itd., već prije istinske čežnje, potrebe srca, spremnosti za služenjem, požrtvovnosti, da bi se spasilo i pomoglo drugima. Ponizan se čovjek ne osjeća dobro ako ne može doprinijeti i sreći drugih. Spreman je platiti za druge, i to je izvor njegove sreće. Ne osjeća se dobro, nije ono što osjeća da jest, nije u Bogu sve dok bližnji nije zadovoljan.
Želim li stalno, u svakoj životnoj situaciji, biti ponizan?
Post je objavljen 25.01.2009. u 21:10 sati.