gospon profesor
četvrtak, 08.01.2009.
Is(pre)kidanost srca
Danas opet malo kvaziintelektualnog štiva pa tko nije raspoložen… tu je još 654.159 blogova.
U neki dan (2.1.) spominjanoj knjizi Transparentno društvo, o mitu se govori na temelju sljedećih značajki: „nasuprot znanstvenom mišljenju, mit nije demonstrativno, analitičko itd. mišljenje, već mišljenje koje je narativno, fantastično, koje uključuje emocije i, općenito, slabe ili nikakve pretenzije na objektivnost; povezano je s religijom i umjetnošću, s obredom i magijom, te se znanost rađa u opreci prema njemu kao demitizacija…“. Mit se u moderno doba promatra kao „neko znanje koje ’prethodi’ znanstvenom znanju, i koje je starije, manje zrelo, više vezano za dječja ili mladenačka obilježja povijesti ljudskog uma“. Ali o tome više kasnije. Evo kako mit definiraju leksikografski stručnjaci:
mit m 1. pov. priča iz narodne tradicije, govori o nadnaravnim bićima, precima ili junacima koji služe kao praiskonski tipovi i obrasci ponašanja u primitivnom gledanju na svijet 2. stvarna ili izmišljena priča koja se obraća svijesti naroda uključujući njegove kulturne obrasce ili izražavajući duboke, općeprihvaćene osjećaje (često predrasude i sl.); neutemeljeno uvjerenje ili vjerovanje, suprotstavljeno znanosti 3. glas o komu ili čemu, ono što se prihvaća s preuveličavanjem
(Hrvatski enciklopedijski rječnik)
mit (grč.), predznanstveno, fantazijom prožeto, magično-religijsko kazivanje koje se izriče pričom, bajkom, pjesmom; njime narodi na primitivnom stupnju razvoja objašnjavaju postanak svijeta (kozmogonija), legende o djelima božanstava (teogonija), o postanku i prekogrobnom životu (antropološki mitovi), o postanku plemena i rodova (etiološki mitovi) i dr. Mitski oblici mišljenja obuhvaćaju neka kazivanja o pov. osobama kojima je u procesu dehistorizacije narod pridodavao mitol. osobine.
(Hrvatski opći leksikon)
Inače, značenje riječi mit je u svakodnevnoj upotrebi postalo prilično rastezljivo. Na internetu se tako mogu pronaći i mitovi o seksu u zreloj dobi (njih čak sedam!), mitovi o muškoj seksualnosti (npr. mit je da muškarci lažu da bi došli do seksa. Hmmm…), mitovi o maskari (?!) (primjerice: Mit: ne treba nanositi maskaru na donje trepavice; Istina: Potpuno pogrešno. To je završni dodir za takozvani seksi efekt ’smokey eyes’. Ali, treba im pristupiti lagano, vrhom četkice, kako se ne bi formirale grudice.), mitovi o razvodu, a tu je i mit o tome da brada postaje čvršća ukoliko se češće brijemo (ovo već pomalo zvuči kao zloporaba pojma). Mit o Jacku Trbosjeku, mit o Marilyn Monroe, mit o Elvisu („Kralj je živ!“) itd., itd. Moglo bi se reći da se radi o benignim mitovima, pseudomitovima ili možda urbanim legendama.
Postoje i drugi suvremeni, ne tako benigni mitovi. Tijekom (ne samo) 20. stoljeća mitske (i religijske) predodžbe isprepletale su se s političkim ideologijama stvarajući teško razmrsive, manipulativne i – premda za određenu zajednicu kohezivne – potencijalno (i doslovce) destruktivne ideje ’prave stvarnosti’ (mit o krvi i tlu, mit o besklasnom društvu, mit o borbi protiv terorizma…). Budući da je moderna, naročito od prosvjetiteljstva naovamo, marljivo radila na demitizaciji, „od-čaravanju“ svijeta, u smislu navodnog oslobađanja od „primitivnog gledanja na svijet“, Zapadni čovjek je bio uvelike odbacio etablirane mitove zaogrnute mahom u religijsko ruho (katolička crkva kao čuvarica metanarativa, ’velike priče’ o čovjekovom Padu, Otkupljenju i Drugom dolasku, izgubila je na utjecaju), ali je zato prihvatio gorespomenute opojne mješavine (crveni i crni totalitarizmi) koje su dovele do u povijesti još neviđenih zločina spram kojih se i notorni progon vještica i postreformacijski vjerski sukobi doimaju kao blijeda uvertira. Želim reći da (post)moderno odbacivanje mitova kao produkata ’primitivne’ svijesti nikako ne znači da moderni čovjek i dalje nije duboko uronjen u mitsku svijest. Drugim riječima, ironično, modernistička demitizacija se i sama sve više pokazuje kao mit. Gianni Vattimo sažima to ovako: „Sekularizirana kultura nije kultura koja je jednostavno ostavila iza sebe religiozne tradicije, već je kultura koja ih nastavlja proživljavati kao tragove, skrivene i iskrivljene, no duboko prisutne modele“. Recimo, marksizam-lenjinizam kao ’interpretacija’ judeo-kršćanske teologije. Sjećam se, u tom smislu, socijalističkih ’inicijacijskih’ rituala koji su se vršili paralelno s katoličkim: primanje u pionire vs. prva pričest, primanje u omladinu vs. sveta potvrda… a još sam više imao dojam o ’kopiranju’ tijekom ’vraćanja duga Domovini’ (zapravo izgubljenih godinu dana života) u JNA. Nakon nekoliko dana po dolasku u kasarnu, odveli su nas u ’kapelicu’ u kojoj su se čuvale ’relikvije’: mitraljezi i puške iz NOB-e, fotografije ’svetaca’: poginulih lokalnih heroja, ’svete’ knjige klasika marksizma što su ih borci-intelektualci proučavali u predasima između dvije ofenzive… Zatim su organizirali ’procesiju’ u kojoj su se umjesto kakvog kipa Majke Božje nosile zastave pred kojima nije trebalo kleknuti, ali ih je trebalo, hm, pozdraviti („Pozdrav zastavi!“). Na ključnim točkama socijalističkih institucija bile su raspoređene predimenzionirane znate-već-čije biste i fotografije, pandan svim onim kipovima i slikama raspoređenim na ključnim točkama crkvenih prostora. I tako dalje. Sekularna religioznost ili mitska svijest na djelu. Kad razmišljam o nama Hrvatima u posljednjih stotinjak godina, s gorkim okusom u ustima zaključujem da smo, s oproštenjem, ’popušili’ sva tri –izma što smo ih bili uvezli iz Italije, Njemačke i Rusije kao da bez njih ne možemo; bilo bi nam bolje da smo se tada držali naše ’tisućljetne uljudbe’ i priče o sto velikih i šezdeset malih lađa kojoj se Krleža rugao, i da smo odbacili – jer kakve veze imaju s našom ’golubinjom dušom’ – sotonske rasne fantazmagorije skupa s blasfemičnom (u biti slaboumnom i nedoraslom, samosvjesnog čovjeka nedostojnom) idolatrijom Partije i Vođe. Bojim se da i danas ’pušimo’ tuđe mitove (mit o globalnoj borbi protiv terorizma, primjerice), ali za to nam nitko nije kriv. Da, naravno, stvari nisu tako jednostavne, ali, hej, ako ’puši’ većina, moramo li i vi i ja?
Nego, mit.
Zapravo sam se želio vratiti dijelu knjige Transparentno društvo u kojem gospon Vattimo govori o odnosu suvremenog čovjeka prema mitu. Bilo mi je zanimljivo pročitati što ima za reći teoretičar koji „zahtijeva uskraćivanje valjanosti bilo kakvom konceptu temeljenom na jednom za svagda zadanoj istini“. Dakle, suvremeni čovjek, barem onaj koji je postao svjestan ’ćorsokaka’ u kojem se nalazimo (trenutna kriza tom osviještenju ide dodatno u prilog) valja ponovno preispitati svoj odnos prema mitu. Ključno je pitanje: je li „ponovno pronalaženje mita… adekvatan odgovor na pitanje ’što znači misliti’ u stanju kasno-moderne egzistencije“. Autor misli da nije; mnogi u ovom dobu u kojem „najboljima manjka svako uvjerenje, a
najgori su puni intenzivne strasti“, razočarani liberalno-kapitalističkim ekscesima i preplašeni znanstvenim istraživanjima (genetika, nanotehnologija, školjka koja pjeva…), atacima na okoliš i neizvjesnom, strogo nadziranom budućnošću (o čemu sam pisao ranije) žale za nekim mitskim Zlatnim dobom u kojem su vladali prosvijetljeni monarsi, svatko je – pa i robovi – znao gdje mu je mjesto, čovjek je živio u harmoniji s prirodom, samim sobom i drugima itd. Ili žale za hijerarhijskim predmodernim (i predreformacijskim) – Sacrum Romanum Imperium – vremenima u kojem je nove careve krunio rimski pontifeks. Uglavnom, u svim raznolikim formama u kojima se javlja, čežnja za povratkom u neko navodno jednostavnije, objašnjivije doba, čežnja je – manje ili više osviještena – za ’rehabilitacijom’ mit(ov)a, za obnovom neke od ’velikih priča’ jer siti smo postmodernističke „sumnjičavosti prema metanarativima“ (Lyotard). Ok, slažem se. Razgovarajući s ljudima koji razmišljaju (što danas – a možda je oduvijek tako? – nije naročito popularna aktivnost; pritom pod ’razmišljaju’ ne mislim na hm, što bih danas mogao jesti?), primijetio sam da, slično kao i ja, osjećaju stanovitu prazninu u ’duši’ čiju je lokaciju – te praznine – teško precizno odrediti. Možda je to mjesto ’rezervirano’ upravo za kakvu ’veliku priču’, mit? Već sam pisao o tome da su nam mitovi potrebni. No, koliko je realno moguće vratiti im se? Prema Vattimu, trenutno ne postoji neka prihvatljiva teorija mita koja bi držala vodu. A nema je zato što više nema – tako to promatra ovaj teoretičar – „neke metafizičke, evolucijske koncepcije povijesti“. (Odatle i nesuvisla (zlo)upotreba pojma za koju sam maloprije naveo nekoliko primjera; danas se o koječemu govori kao o ’mitu’.) Postmodernizam je uspio razmrdati sve pa tako i povijest. Uglavnom, Vattimo nastoji ozbiljnije afirmativne stavove o mitu svesti na tri idealna tipa (koje u stvarnosti nigdje ne možemo naći u – teorijski i praktično – čistom obliku). To su: arhaizam, kulturni relativizam i umjereni iracionalizam. Ukratko ću ih predstaviti.
Vattimo arhaizam naziva i ’apokaliptičnim stavom’. „Radi se o raširenom nepovjerenju u zapadnu znanstveno-tehničku kulturu, koja se promatra kao način života koji krši i uništava autentični čovjekov odnos sa samim sobom i s prirodom, i koja je neizbježno povezana i sa sustavom kapitalističkog izrabljivanja te njegovim imperijalističkim težnjama“. Zvuči poznato. Drugačiji svijet je moguć, parola je i onih koji se služe mobitelima i internetom (itd.), proizvodima civilizacije protiv koje se bune. No, dobro. Sa stajališta arhaizma, „mit nije neka primitivna i prevladana faza naše kulturne povijesti, već je štoviše autentičniji oblik znanja, neuništen čisto kvantitativnim fanatizmom i objektivirajućim mentalitetom moderne znanosti, tehnologije i kapitalizma“. Od povratka mitu se očekuje „neki mogući izlaz iz iskrivljenosti i proturječja“ tehnološke civilizacije. Premda se može naići na ovakva razmišljanja, zapravo ne postoji nikakva uobličena filozofska, kulturološka ili politička platforma koja bi ih artikulirano prezentirala u obliku neke ’doktrine’ ili ’programa’ na temelju kojih bi se djelovalo. (Autor spominje tek neke desničarske pokrete u Italiji i Francuskoj.)
Sljedeći stav je kulturni relativizam. Kulturni relativisti smatraju da su zapravo i znanstvena racionalnost i tzv. napredak također svojevrsni mit, općeprihvaćeno vjerovanje na kojem se temelji suvremeno društvo. To bi otprilike značilo da je jednako prihvatljiv pristup stvarnosti, recimo (bez podcjenjivanja, dakako) australskih Aboridžina, zatim (uz ponešto podcjenjivanja) „Utemeljiteljice i Predvodnice Pokreta uzašašća na planetu Zemlja, Gabrielle Hathor, koja je punoća Izvora manifestirana u ljudskom obliku“ i, primjerice, svih onih inženjera koji su radili na izradi ovog računala preda mnom. Svaka ČAST Aboridžinima i njihovoj fantastičnoj mitologiji, kao i gospođi Gabrielli, ali kad sam u avionu na 10 000 metara, želim da on funkcionira. Da, možda robujem suvremenom mitu o funkcionalnosti, ali neka kulturni relativisti koji se ne koriste barem nekim tehnološkim napravama (što ih je zamislila i ostvarila znanstvena racionalnost) prvi bace svoj mobitel na mene. (Hmmm, premda, što se tiče gospođe Hathor, koja nudi prenošenje znanja o levitaciji, trenutačnoj translokaciji, sposobnosti (de)materijaliziranja i slično, čisto sumnjam da su joj potrebne tako primitivne spravice kao i-phone…). Dakle, šalu na stranu, kulturni relativist „negira postojanje opreke“ između mitskog i znanstvenog znanja jer se oba temelja na – ovo ne razumijem – vjerovanjima koja nisu dokazana nego su neposredno življena. Ali, ovo razumijem i ima mi smisla: „proučavanje mitova drugih civilizacija može nas naučiti ispravnoj metodi i za upoznavanje svoje, budući da i ona ima bitno mitsku strukturu“.
A rekao bih da razumijem i treći tip jer se u njemu donekle i prepoznajem: umjereni iracionalizam ili teorija ograničene racionalnosti. Naime, (grč. mythos - riječ, govor; povijest) mit je priča, pripovijedanje, naracija. Umjereni iracionalist ne smatra da se mit od znanstvenog znanja razlikuje tek po tome što nije dokaziv i objektivan, nego upravo po tome što ima pripovjednu strukturu. Dakle, teorija ograničene racionalnosti uključuje one stavove koji „razmatraju mitsko znanje kao oblik mišljenja koji je prikladniji određenim područjima iskustva, bez suprotstavljanja ili dovođenja u pitanje vrijednosti znanstveno-pozitivnog znanja za druga iskustvena područja“. Zajednička im je pretpostavka da se „neka područja iskustva ne mogu shvatiti putem demonstrativnog uma, ili znanstvene metode, već zahtijevaju vrstu znanja koja se ne može okvalificirati drugačije nego kao mitsko“. Meni se ovo čini pošteno: mogu objasniti Heisenbergov princip neodređenosti (dobro, uz malu pomoć gospođe profesorice;), ali o svojim duhovnim iskustvima mogu vam samo pričati priče, upakirane u mitske slike stare dvije tisuće godina.
E sad, gospon Vattoni kritizira sva tri tipa kao „teorijski nezadovoljavajuća“ i ja mu ne mogu ništa: zna više od mene. Ako vas zanima u čemu je problem s njim(a), pročitajte knjigu. Dostajat će da kažem kako, prema njemu, sva tri prenebregavaju (nisam odolio!) činjenicu „rastakanja metafizičkih filozofija povijesti“ te zbog toga „pokazuju dvosmislenosti i proturječja“ koja ih čine – što? – „teorijski nezadovoljavajućima“. Ukratko, desni tradicionalizam (arhaizam) jednostavno okreće modernistički mit o progresu u mit o povratku izvorima, što je zapravo jednako bedasto, ako ne i bedastije. Ne, ne možemo se vratiti u Zlatno doba niti u srednji vijek. Kulturni relativizam je u sebi proturječan jer, premda se trudi druge kulture promatrati objektivno kao potpuno odvojene (i ravnopravne), ipak u biti drži figu u džepu jer je, svjesno ili ne, u superiornoj poziciji („Mi smo – avionom – došli proučavati vas, koji nosite tobolce na spolovilima“.). Meni najbližoj teoriji ograničene racionalnosti Gianni prigovara da „nema neku eksplicitnu teoriju u pogledu istinskog razlikovanja područja rezerviranog za mitsko znanje i područja u kojima vrijedi znanstvena racionalnost“. (Hm, dobro sam i prošao…)
Sva tri tipa – sve u svemu – preskaču probleme filozofije povijesti, a osim toga, sami sebe ne definiraju kao zaokružene teorijske pozicije. A to je problem, fućkaj ga.
Da zaključim. Nalazimo se, priznaje to i Gianni, u banani. Nema povratka na staro. Metafizička filozofija povijesti je, gulp, rastočena. Pokušaji rehabilitacije mita nisu teorijski zadovoljavajući. Pa što onda vidi kao rješenje? On veli kako se prosvjetiteljska ideja da se čovjekov um oslobodi sjene mitskog znanja (projekt demitizacije) i sama pokazala kao mit pa smo sad u situaciji da demitiziramo demitizaciju, što, po njemu, neće dovesti – kako bi htjeli zagovornici spomenuta tri tipa – do restauriranja mita. Ono, sve smo razotkrili i više se ne možemo vratiti „nevinom“ odnosu s mitom. Put je u osvješćivanju da u sekulariziranoj kulturi u kojoj živimo, živimo zapravo s krhotinama mitskih sadržaja ranijih epoha i to u nekom čudnom odnosu „očuvanja-izvrtanja-ispražnjenja“. Ili, kako to lijepo kaže autor: „Postmoderni subjekt, ako pogleda u sebe u potrazi za nekom iskonskom izvjesnošću, ne nalazi sigurnost kartezijanskog cogito, već prustovske isprekidanosti srca, priče iz medija, mitologije koje je razotkrila psihoanaliza“. I to bi trebalo biti to, uz dodatak estetizacije stvarnosti.
Tako, ne znam za vas, ali meni – makar nije teorijski zadovoljavajuća – i dalje treba mitska podloga i okvir ’velike priče’ da se mogu orijentirati u doba kad „stvari se raspadaju; središte ne drži“ (Yeats).