gospon profesor
nedjelja, 28.12.2008.
Kukolj
Kukolj je, čitamo u Atlasu ljekovitog bilja (Prosvjeta, 1991.) široko rasprostranjena toksična biljka, nepoželjni korov, drač, i često ga se može naći na poljima zasijanima pšenicom. Naraste i do jednog metra, a cvjeta između travnja i rujna, cvjetovima purpurnocrvene boje. Ukoliko se sjemenke kukolja pomiješaju sa pšenicom i samelju, brašno postane otrovno. „Efekti trovanja rijetko se ispoljavaju u akutnom obliku. Češći su bili kronični oblici trovanja kao rezultat dugotrajne upotrebe kruha koji je sadržavao i smljevene sjemenke kukolja“, kaže Atlas. Saznajemo i to da su toksini u kukolju termolabilni pa ih se može uništiti visokim temperaturama. A također saznajemo i to da je, „u području intenzivne primjene agrotehničkih mjera, kukolj postao rijetka biljka“.
Kukolj se spominje i u Novom zavjetu, u poznatoj Isusovoj prispodobi. Prispodoba se nalazi u Evanđelju po Mateju, u 13. poglavlju:
„Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj“.
Kasnije su učenici, koji su i onda dosta slabo razumjeli rabbija, pitali:
„Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi“. On odgovori: „Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi“.
Prekjučer na televiziji, koju sam nakon duljeg vremena uključio jer sam nažalost pronašao zametnuti daljinski upravljač, u jednoj od večernjih informativnih emisija, idiličan prizor. Kontinentalna Hrvatska, neko selo, neožbukane kuće, seoski župnik kreće u blagoslov obitelji. Poluzainteresirano promatrao sam kako, praćen dvojicom dječaraca, poduzetnim korakom ulazi u dom, valjda po mišljenju novinarke koja je pripremila prilog, tipične hrvatske obitelji: otac, majka, sedmero djece i baka. Simpatični bračni par, krotki neki ljudi. Dobra baka, sitna dječica. U kutu sobe jelka, na stolu kolači, koverta, znate već kako to ide. Svi znaju što treba učiniti, što reći, izgovaraju se riječi blagoslova, svećenik škropi nazočne… Slušamo baku, komentira kako je nekad bilo još ljepše, kad su se sve seoske cure skupile i išle za svećenikom od kuće do kuće... So far, so good. I dok sam tako promatrao kako svećenik razgovara s članovima obitelji, čuo sam u nekoliko sekundi nešto što mi je pokvarilo dotadašnji, u najmanju ruku neutralan dojam, i bacilo kao neku sjenu na cijeli prilog. Naime, glas nevidljive novinarke izvijestio nas je, onako usput, kao da spominje kakvugod bizarnost, da u selu ima i onih koji nisu uključeni u blagoslov, navodeći pritom župnikove riječi, kako, eto, „u svakom žitu ima kukolja“. Odmah je uslijedio kadar u kojem vidimo sve okupljene oko stola i župnikovo sredovječno lice prožeto izrazom nevjerice i možda, učinilo mi se, potisnute ljutnje. Nadovezavši se na novinarku, dodao je kako „ne može vjerovati…“ (da ima onih koji nisu tražili da im on dođe blagosloviti kuću, pretpostavljam.)
Na župnikovoj njivi, možemo tako zaključiti iz ovog priloga, na kojoj inače klije i raste dobro sjeme, neki vrag je posijao kukolj. Jer kukolj su zapravo sinovi Zloga, đavola. U selu, dakle, živi đavolji nakot.
Da, svakako pretjerujem. Župnik zacijelo nije mislio baš tako. A nego kako? Paaa, htio je reći da u selu ima i nekih koji nisu Hrvati i katolici nego… Nego što? Recimo, pravoslavni Srbi? Kakvigod protestanti? (Vrlo oholi, bahati, lijeni…) ateisti? Rozenkrojceri? Topla braća i sestre? Ma neee, vjerojatno se ipak radi o plaćenim ubojicama, o opasnim dilerima, o nekim pervertitima, sotonistima… Vjerojatno.
Tko je kukolj iz priloga se ipak nije moglo saznati, ali da ga ima, ima ga.
Što još možemo zaključiti iz ljupke TV vinjete? Da su svi koji daju blagosloviti kuće dobri, a oni koji ne daju zli? Logično. Naročito kad kuće daju blagosloviti i oni koji su u mističnoj pretvorbi društvenog vlasništva u privatno također istodobno – mistikom novca – preobraženi u ugledne građane i stupove društva (poput Domaćinskog u Krležinu romanu Na rubu pameti, koji se obogatio na ratnom profiterstvu i izvozu noćnih posuda). Nikome, tko želi, ne treba uskratiti blagoslov doma, ali treba li zato one koji to, jer imaju svoju neku tradiciju ili po vlastitoj savjesti, ne žele, proglašavati „kukoljem“, etiketirati ih tom riječju opterećenom simbolikom i tako ih, u nekoj maloj sredini, dodatno izolirati?
Nazvati nekoga „kukoljem“ je (možda) teološki opravdano (premda je, nota bene, Isus govorio i o izgubljenoj ovci i razmetnomu sinu), ali u sekularnom društvu i, općenito, na razini obične pristojnosti, nazvati sumještane „kukoljem“ u najmanju je ruku netaktično, da ne kažem nepristojno. No, možda župnik svoj faux pas smatra svjedočenjem istine u ljubavi, pri čemu je istina isključivo ono što on vjeruje da jest, a ljubav katkad ne mora nužno biti nježna. Kako su se pak osjećali ti ljudi koji su čuli da ih svećenik naziva kukoljem? Primjerice, seoski učo iz biologije, inače duša od čovjeka, koji je darvinist i bezvjerac? Ili inovjerka koja se, umjesto s dva, križa s tri prsta? Ili subotar koji živi gotovo svetačkim životom, ali – vjerovali ili ne! – ne jede meso i na bogoslužje ide dan ranije od susjeda rimokatolika? Jesu li se, odjednom osviješteni, osjetili ponukanima da sljedeće nedjelje skrušeno dođu na misu i čuju nove mudre riječi s propovjedaonice? Prilično sumnjam. No, da ih je dušobrižnik nazvao „razmetnim sinovima“, možda bi u tome netko i osjetio autentičan očinski zov. Može pokušati sljedeće godine.
Nadalje, kako bi izjava poput ove zazvučala u doba provale iracionalnih destruktivnih poriva kakvi su ovladali ljudima, primjerice, za Tridesetogodišnjeg (vjerski motiviranog) rata, da ne spominjemo recentnije slučajeve? Ne radi se, dakle, ovdje o forsiranju nekakve političke korektnosti, niti pak o konkretnom slučaju, nego jednostavno pokušavam dokučiti (i skrenuti pozornost na) moguće posljedice olako izgovorenih riječi. Jer, u nekim povijesnim nevremenima, kad se krene spaljivati kukolj na temelju dnevnopolitičkih procjena i monokulturnih vizija, rado se zaboravi da je Isus pojasnio kako će „intenzivne agrotehničke mjere“ protiv kukolja poduzeti na kraju vremena – anđeli. Riječi što ih izgovori autoritet u određenim okolnostima i u određeno vrijeme mogu izazvati žaljenja vrijedne posljedice; sjetite se samo upornog ponavljanja sintagme o (nepostojećem) „oružju za masovno uništavanje“.
Možda ćemo, ovisno o tome koja je naša istina, mi katolici, mi protestanti, mi pravoslavci, mi muslimani, mi ateisti… doista plakati i škrgutati zubima, ali to po svoj prilici neće imati veze s time jesmo li pustili župnika da nam blagoslovi kuću.
