Često, ničim izazvan – a bolno svjestan vlastitih spoznajnih, intelektualnih i inih ograničenja – pokušavam proniknuti u dubinske razloge određene pojave. Tako sam u postu Prije i Drugdje (21.10.) pokušao razraditi tezu o uzrocima višestoljetnog pasivnog trpljenja u Hrvata (proizašlog iz rijetkih brutalno skršenih pokušaja artikulirane masovne akcije, odgoja za patnju i izbjegavanje konfrontacije s (lažnim) autoritetima, i tome slično) i suvremene dezorijentiranosti i potrage za identitetom. Promatrajući desetljećima zbornice u kojima sam radio kao svojevrsnu „Hrvatsku u malom“, zaključio sam da su određeni mentalni obrasci duboko ukorijenjeni, da je navika uzrujanog brundanja i besplodnog jadikovanja toliko raširena koliko je raširena i nevoljkost za poduzimanje konkretnih koraka za rješavanje određenih problema. Odakle sve to? Zašto smo MI takvi (kažem „mi“ jer se, htjeli to ili ne, nesvjesno krčkamo u zajedničkoj „psihološkoj juhi“)? Pokušavajući se domisliti odgovorima, shvatio sam da dio njih proizlazi iz šireg konteksta, povijesnih i zemljopisnih okolnosti, kulturološkog i religijskog okruženja itd., a dio iz posve osobnih iskustava, obiteljskih mitova i trauma, psihološkog i duhovnog nasljeđa, itd. Dakle, kompleksni fenomen kakav je mentalitet nekog naroda (ili, primjerice, važnost nastavničke ili liječničke profesije) višeslojne je naravi i nije svediv (osim za potrebe manipuliranja ili vrijeđanja) na pojednostavljene crno-bijele obrasce.
Dogodi se katkad da se moje nepovezane misli i naslućeni odgovori materijaliziraju u suvislom obliku u nečijem tekstu pa sam na (dio) pitanja o uzrocima čudnih reakcija i postupaka bližnjih kojima svakodnevno godinama svjedočim djelomice dobio odgovor čitajući knjigu Riječi, riječi, riječi publicista Marka Grčića. Evo kako na pitanja koja si postavljam(o) odgovara on:
Dakako, svaki pokušaj da se shvati neki historijski proces neizbježivo zahvaća i poneki dio naše intime; svaki pokušaj da se rasvijetli neki dio intime nužno čovjeka vodi kroz retrospektivne procese, a oni imaju i historijska obilježja. No, pod intimizacijom historije i historizacijom intime ja razumijem nešto mnogo stvarnije i uhvatljivije kad je riječ o našoj sredini, tj. stanoviti privatni i društveni circulus vitiosus iz kojega kao da se rijetko kad oslobađamo kao pojedinci, jer je to prvi uvjet da, emancipirajući se iz kolektiva, otkrijemo vlastiti identitet, a s njime i identitet drugoga.
Nije, dakako, ovdje posrijedi puka pojedinačna ili društvena nezrelost: posrijedi je, čini mi se, tako munjevita izmjena povijesnih ciljeva u našoj sredini da ona, neizbježivo, izaziva neku vrstu kolektivne shizofrenije, pa, često, i dubinsku osobnu pometenost.
Čitate li redovito postove, primijetit ćete da svako toliko istaknem da je svaki od njih tek djelić mozaika, pokušaj izdvajanja pojedinih simptoma te „kolektivne shizofrenije“ i „osobne pometenosti“. Mene, osim čiste (samo)refleksije – nužne želim li se emancipirati iz spomenutog circulusa vitiosusa – zanima postavljanje dijagnoze (gdje sam/smo realno?), a potom i propisivanje terapije (što mi/nam je činiti?). Ne utvaram si pritom da znam precizno odrediti bilo jedno ili drugo, ali mukotrpno („Svijest ne nastaje bez bola“, kaže Jung) probijanje kroz slojeve zbunjujućih fenomena (na osobnoj i društvenoj razini) čini mi se neusporedivo boljim od crno-bijelog simplificiranja ili kolektivnog pasivnog fatalističkog jadanja.
Dakle, za dio zbunjenosti kod svakoga ponaosob te u društvu općenito i u obrazovanju posebno „zaslužna“ je i nevjerojatno učestala izmjena društvenopolitičkih uređenja na ovim prostorima tijekom posljednjih stotinjak godina (a, nota bene, svaka vlast imala je i svoju viziju obrazovnih ciljeva). „Zaslužni“ su globalizacijski procesi. „Zaslužna“ je intelektualna i duhovna inertnost (tko bi to sve pratio?) itd.
Sami smo. Kao pojedinci i kao narod. Na osobnoj razini premnogi među nama ne žele se suočiti s nužnošću prihvaćanja vlastite samoće. Pred neizbježnim bolom koji ta spoznaja – neophodna za osobno psihološko osamostaljenje – sa sobom donosi, premnogi među nama bježe u, just name it, sve moguće oblike ovisnosti (emocionalnih, psiholoških, duhovnih, tjelesnih…), onemogućujući tako samima sebi otkrivanje vlastitog identiteta, a omogućujući „vječito vraćanje istog“.
Jednom sam čuo za neku TV-emisiju popularnu u zapadnoj Europi (mislim da se radilo o zemljama Beneluxa), u kojoj je prikazivan život različitih čudaka i ekscentrika, nešto poput Globalnog sijela ili Noćne more, pretpostavljam. Uglavnom, u jednoj od emisija prikazan je, kao nešto potpuno bizarno, tridesetogodišnjak koji živi s roditeljima. Kod nas je zamalo čudo ako se netko do tridesete godine uspije (barem fizički, što je i prvi korak prema psihološkoj emancipaciji) odvojiti od roditelja! Naravno da postoje objektivne okolnosti itd., itd. Ipak, da ne ulazim preduboko u stvar, rekao bih da je u pitanju kombinacija psiholoških (neosviještenih) navezanosti i strahova koji prečesto posluže i kao racionalizacija za pasivno prihvaćanje statusa quo. (Tema je to za sebe koju ću po svoj prilici razvijati u sljedećim postovima.)
Uglavnom, pomalo karikirano, kao što može biti zbunjen i izgubljen psihološki i emocionalno nesamostalan – jer tko nas uči pravoj samostalnosti? – mlad (ili ne tako mlad) čovjek koji ostane bez majke i njezine kuhinje (jer se oženio i nekako došao do novca za vlastiti stan) te nema jasnog pojma tko je zapravo i što sad da radi s tom novom ženom u svom životu pa ubrzo počinje upadati u krize (jer mu supruga – i sama ne baš osviještena – ne želi biti ono što mu je bila mama) koje onda „rješava“ pokušavajući živjeti kao da je i dalje „dečko“, sve dok se, u kaosu i suzama, ne razvede i vrati u zagrljaj majci, u „sigurnost“ poznatog roditeljskog okruženja, tako i narod, koji takoreći nikad kroz povijest nije bio uistinu samostalan, nego vazda u nekakvim nadnacionalnim „obiteljima“ čiji su „roditelji“ bili strogi, ali su i postavljali jasne okvire, sad, kad je ostao sam, nije baš posve siguran što bi točno sa sobom napravio pa također upada u afektiranje. Dakako, ne mora biti tako, ni na osobnom niti na kolektivnom planu. Bolan proces osobnog osamostaljenja fantastična je prigoda za učenje i rast, kao što bismo, kao zajednica, mogli napokon početi osvješćivati uzajamnost interesa. Jednom riječju, mogli bismo se polako transformirati u samostalne, osviještene individue sposobne za rad na općem dobru.
| < | studeni, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery