Kako ja ipak sjedim za svojom virtualnom katedrom, i kako nismo ovdje samo da bismo tek veselo naklapali, brunde kovali i fenomenološki raspravljali (što učenici izuzetno vole, naizgled bez fige u džepu navesti profesora da se raspriča o kakvoj god, manje ili više aktualnoj, temi. Tako danas: »Profesore, a što vi mislite o našem prosvjedu?«), nego da bismo i nešto novoga naučili, ovaj put ćemo se pozabaviti jednim interesantnim tekstom, pjesmom Svit se konča, iz 14. stoljeća (zabilježena je u tzv. pariškom glagoljaškom kodeksu iz 1380., ali je moguće nastala ranije). Autor pjesme o kojoj je riječ nepoznati je radikal, mogli bismo reći neke vrsti kršćanski anarhist, buntovnik i nesmiljeni kritičar onodobnih klerika (premda vjerojatno i sam jedan od njih) prema kojemu su i najžešći suvremeni osporavatelji crkvene pretjerane involviranosti u društvenopolitičku zbilju i pretjerane vezanosti uz materijalna dobra njezinih predstavnika tek stidljivi odvjetci ideologa političke korektnosti.
Kako sporadično čujem najave smaka svijeta (od propovjednika na ulicama grada, svjedoka Jehove, grinpisovaca i inih proroka globalnog zatopljenja, braće Tarabića i one bugarske proročice babe Vange…, a i TBF-ovci su našli za shodno da zapjevaju o tome), a s obzirom na pojedine „znakove vremena“ što su se navodno namnožili kao nikad do sad u povijesti, interesantno je vidjeti da je slično osjećao i taj nepoznati glagoljaš prije šest i pol stoljeća, naime, da sve ide nizbrdo, zapravo dovraga. Slično su osjećali i ljudi koji su živjeli u surovim uvjetima oko 1000. godine, napunio se milenij, „znakova“ da se bliži kraj bilo je više no ikad… Ali to je već druga priča, vrlo zanimljiva… (To mi je i na satu najveći problem, te digresije…) Ne tvrdim, inače, da smaka svijeta, što god se pod tim zaista podrazumijevalo, neće jednog dana (Dies irae) uistinu biti („jer u očima je Gospodnjim tisuću godina kao jedan dan…“), no, nekako si mogu predočiti ljudsku vrstu kako ispisuje sve nove i nove stranice vlastitog sjaja i vlastite bijede i u narednim stoljećima.
Kako bilo, naš je razljućeni anonimni kronograf, uznemiren i zgađen zbog nerazmjera između službeno proklamiranih evanđeoskih ideala s jedne strane i raskoši u kojoj je dio njegovih kolega živio s druge, u tome vidio utiranje puta antikristu i nagovještaj skore apokalipse. Dramatičnim tonom, autor vehementno niže prizore koji svjedoče o „korupciji bitka“ (koja, eto, nije novum i specifikum samo našega najnovijega doba, osim ako pod „našim dobom“ ne podrazumijevamo sve od Zlatnog doba i propasti Atlantide naovamo… ah, oprostite, opet me misao ponijela!) Gdje smo ono stali? Aha. Dakle, niže sablažnjive prizore raspuštenog klera, od kardinala pa do đaka (možda studenata teologije), ne štedeći niti koludrice iliti časne sestre. Premda će ponekom čitatelju jezik predstavljati manji ili veći problem, mišljenja sam da je pjesma dovoljno jasna i da je ne trebam prepjevavati na suvremeni standardni jezik. Osim toga, neću je navesti cijelu, tek neke karakteristične strofe:
Svit se konča i slnce jur zahodi,
pravda gine, ljubav stine, tma ishodi.
Djaval jure svoju vojsku kupno vodi,
gda se svrši Sveto pismo dan prihodi.
Isuhrst je danas zabljen i njegov sluga,
vsaki ki je z Babilona njim se ruga.
Gda to slišah, obuje mi srce tuga,
ar [je] nesklad, krivo gleda drug na druga.
Ot istini oči svoji ukloniše,
u pohoteh sego svita zabljudiše,
k bezakon'ju srce svoje prikloniše
svojmu tilu, a ne Bogu ugodiše.
Grdinali, biskupi i opati
misle, Boga ostavivše, li o zlati.
Duhovna rič ot njih se ne more imati
ako im se pinezi prije ne plati.
Mala bratja i koludri, predikavci,
remetani, karmeliti, kavčenjaci,
vsi popove, koludrice i vsi djaci,
vsi se nazad obratiše kako raci.
Licemiri, vražji posli, svitom hine,
zlato, srebro i čto mogu moćno pline.
Antihristu put gotove, zlo v tom čine.
Se su oni kimi duš mnogo gine…
I tako dalje, u sličnom tonu. Jesu li se stvari odonda popravile ili nisu ostavljam svakom da procijeni sam. Nije mi trenutno namjera analizirati razmjere „korupcije bitka“ u Crkvi kao takvoj; kao što je i u doba nastanka pjesme (ili danas) bilo dobrih razloga da se autor ovako zapjeni, zacijelo je bilo i samozatajnih, uistinu evanđeoskom životu posvećenih žena i muškaraca, koji su i zaslužni da se (posuđujem, u ekumenskom, ne i sinkretističkom duhu, pojam iz zena) „pečat svijesti“ što ga je u ljudski rod utisnuo onaj tajanstveni drvodjeljin sin iz rimske zabiti, prenese do nas današnjih, od kojih će ga neki prenijeti sljedećim naraštajima, i tako sve do – smaka svijeta.
Kako smo i dalje na satu, pročitat ćemo i zaključne riječi što ih o toj i sličnim pjesmama kazuje Slobodan P. Novak (u svojoj Povijesti hrvatske književnosti):
Ta satirička poezija sugerira apokaliptičku sliku svijeta. Ona je oživljavala užasne prizore Posljednjeg suda, ali ne u nekim budućnosnim kategorijama s Kristom spasiteljem i sucem u središtu nego je u njoj vidljiv svijet koji se bio prikazivao kao da mu je rasap najobičnija stvarnost koju, ako to želi, u svojoj blizini svatko može prepoznati.
A tako je i danas. Premda, u ovo doba diktature mladosti i virtualizacije i profaniranja smrti, koja je svedena na nizanje stvarnih i glumljenih leševa što ih vidimo na malim ekranima, potiskujemo tjeskobu što proizlazi iz svijesti o vlastitoj smrtnosti, ona, tjeskoba, izbija na tisuće načina… (Ali, sad smo se već približili rubu… nečega… pa ćemo se polaaako odmaknuti… dok nam tema ne dođe, „po programu“;)
Ipak, da je vrag („djaval“) izgleda došao po svoje govori (i) komentar na jučerašnji moj post što ga potpisuje izvjesni cimmerian. Kad netko učiteljsku, nastavničku, profesorsku službu i sve one koji je obavljaju nazove, onako, uđuture, „smiješnim“, dakle, zapravo nepotrebnim (možda društvenim parazitima, cimmerian?), onda u tome vidim stvarne znakove neosviještenog (nadolazećeg) barbarstva i ionako već sveprisutne duhovne bijede, da ne spominjem besmisleno uspoređivanje (nepotrebnih) profesora/nastavnika (kaže cimmerian, sa slabo prikrivenom indignacijom, „prosvjetara“, kao da je to neka uvreda) s (potrebnim) liječnicima, veterinarima i pravnicima, od kojih su dakako neki također „prosvjetari“, i u srednjim školama i na fakultetima. Ako sam dobro shvatio, vrli novi svijet u kojem bi želio živjeti cimmerian, svijet je u kojem ne bi bilo svih nas „prosvjetara“, čiji je posao deset puta manje težak i deset puta manje odgovoran od liječničkog, nego bi se svi bavili važnim stvarima, liječenjem ljudi i životinja (premda, Medicus curat, natura sanat;) i beskrajnim parničenjem. Nešto poput Brazila Terryja Gilliama. Uostalom, prosudite sami:
Zašto ti u svom blogu (kao i svi prosvjetari) konstantno inzistiraš na tome da tvoj posao ima neku iznimnu važnost i da ste svi jadni potplaćeni? Stvarno ne znam odakle vama ideja da sebi dajete na važnosti, šta bi onda trebali reći npr. liječnici čiji je posao 10 puta teži i koji imaju 10 puta veću odgovornost, a da ne govorimo o tome da im se fakultet po težini ne može ni uspoređivati sa filozofskim, ili npr. suci ili veterinari itd. Smiješni ste kao što je vaša profesija smiješna.
cimmerian • 25.11.2008. u 12:15
Beati pauperus spiritu iliti blago siromasima duhom – ali samo ako su svoga siromaštva svjesni.
PS. Nakon što sam ovo napisao, cimmerian (o, sancta simplicitas!) se ponovno oglasio svojim komentarom pa i njega, urbi et orbi, pridodajem. Da ne povjeruješ vlastitim očima.
Totalno si krivo shvatio moj komentar, ja nisam rekao da su profesori nepotrebni nego da imate previsoko mišljenje o sebi s obzirom na težinu posla koji obavljate i težinu fakulteta koji ste završili (navedeno se odnosi na srednjoškolske i osnovnoškolske profesore) (sic!, sic!, sic!, g.p.).
cimmerian • 25.11.2008. u 23:23
| < | studeni, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery