Kako stvari stoje, komentari su sve u svemu, počeli kvantitetom (pa i kvalitetom;) nadilaziti same postove. Nisam se tome nadao, ali svakako mi je drago. Neću sad ponavljati sve ono što sam napisao kao komentar na komentare - pročitajte ako niste - no, htio bih podvući da je u cijeloj priči oko problema u prosvjeti zanemarena važna komponenta: psihološki čimbenici.
Recimo, u postu Veliki odmor tek sam ovlaš nabacio skice portreta ljudi kakvi uspijevaju u ovoj državi doći na položaj ravnatelja škola (koje bi trebale biti među najvažnijim institucijama iz poznatih razloga, da ne nabrajam). Nisam spomenuo ni deset posto patologije kojoj sam svjedočio zadnjih godina, a već su mi neki spočitnuli "negativnost". Problem je u tome što smo skloni misliti/vjerovati da su svi ljudi oko nas manje više "normalni", ili barem normalni na naš način. Većina ljudi to i je. Ali nipošto ne svi. Ponavljam: nipošto ne svi. To znači da postoje ljudi koji su u psihološkom smislu (na primjer, na razini sposobnosti empatičnosti) toliko zakržljali da se nikako ne uklapaju u prosjek. S druge strane, imaju recimo iznadprosječno razvijenu ambicioznost. Ukratko, emocionalni bogalji koji se - zbog nepostojećih mehanizama selekcije - dokopaju pozicija moći/vlasti u instituciji koja bi po definiciji trebala okupljati intelektualnu kremu društva, ljude koji uvelike utječu na mlade u formativnim godinama. Svjedočio sam nevjerojatno destruktivnim plodovima pozicioniranja takvih ljudi na ravnateljska mjesta; nevjerojatno negativno utječu na ozračje u kolektivu i među učenicima. Evo jednog citata koji sam pronašao na internetu, a prilično dobro opisuje o kakvom se psihološkom profilu radi:
Oni su, upozoravaju stručnjaci, svuda oko nas, napreduju na račun drugih, maltretiraju kolege. Skloni su izljevima bijesa, manipulacijama, arogantni su, bezobzirni, nestrpljivi i nepouzdani. Redovno za vlastite neuspjehe krive druge, a glavne su im osobine da nemaju savjesti niti bilo kakvog suosjećanja prema drugim ljudima. (cijeli tekst: http://www.mobbing.hr/m_mobing/press/iskon.htm)
Krajnje je naivno očekivati da je s takvim tipom ljudi lako i jednostavno izaći na kraj. U jednoj školi je pedagoginja na posao dolazila pod apaurinima. U drugoj je pedagoginja odrađivala 90% ravnateljičinog posla, u trećoj je našla krpa zakrpu (e, tamo je bilo žestoko! :)...
Taj tip ljudi je iznimno lukav, i koristi se svim mogućim tehnikama manipulacije. Izvanredno uspijevaju (upravo zato jer većina ne sluti s kime ima posla) posvađati ljude u kolektivu. Obično su na nekoj razini vrlo inteligentni, ili se, u slučaju da se radi o maloj sredini, u nedostatku socijalnih vještina i/ili emocionalne inteligencije, oslanjaju na utjecaj koju njihova obitelj u tom kraju ima. I tome slično.
Ovo možda doista nije ugodna tema: nitko se baš neće osjećati veselo pri pomisli da mu je šef neka vrsta psihopata. Ali, kako ćemo se moći zaštititi, i kao pojedinci, i kao društvo, od destruktivnosti takvih pojedinaca, ako ih ne naučimo prepoznati i ako ne stvorimo filtere koji će spriječiti da se dokopaju moći/vlasti?
Daj takvoj osobi obitelj, supružnik i djeca će teško patiti. Dajte joj kolektiv, najbolji ljudi će pobjeći, labilniji će emocionalno trpjeti i psihički stradati, a neki će pak osjetiti da su dobili zeleno svjetlo za iskazivanje vlastite mračne strane. Dajte joj državu, uskoro ćete imati koncentracijske logore.
Prenegativan sam? Welcome to the desert of the real, što bi rekao Morpheus.
Svakako mi nije namjera mračnim postovima otjerati drage čitatelje: namjera mi je što je moguće realističnije opisati vlastita iskustva i - u nadi protiv svake nade - stvoriti pretpostavke da se u ovoj državi, na razini Ministarstva prosvjete, uvedu, recimo, obavezna sofisticirana psihološka testiranja (za buduće ravnatelje pa i nastavnike) kojima se može barem naslutiti psihopatske crte ličnosti. Šteta koju takvi ljudi čine društvu (našoj djeci) je golema.
Svaka čast društvenom aktivizmu a la Kazimir. Stajao sam sučelice policijskim štitovima od pleksiglasa. Ali, kao što je u jednom starom filmu rekao Šova, ako se grane drveta suše, mora da s korijenjem nešto nije u redu.
| listopad, 2008 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery