golly&bossy

Dragi Klingoncy,

U Našoj intenzivnoj potrazi za Bitkom i Svetim graalom, put Nas je dove u Veneciju, čudesni grad na vodi prepun svakojakih senzacija. Već smo puno puti bili u Veneciji, ali to je grad u kojemu se svaki put može otkrit nešto novo. Bilo bi super jedan put na misec doć popit kafu, prošetat, skinut staru i kupit novu masku, popit bocu dobroga vina i kupit nešto lipo i skupo što Vam u biti uopće ne služi, ali što Vas nevjerojatno veseli i što taj dan čini posebnim. Svaki put do sad kad bi došli u Veneciju, bilo bi super vrime, ali kad smo pogledali kroz punistru vidili smo da je vrime grubo i da je vanka kiša.



Jer...u Veneciji, baš kao i u stvarnom životu, ponekad daži. "Uh! Što ćemo sad? Di ćemo poć po dažu? Najboje nam je ostat na Enterpriseu i pokrit se s dekom po glavi, a kad se probudimo, poćemo u yacuzzi." Naše drugo Ja se pobunilo i reklo je: "Nema šanse. Život ne staje po dažu. Obućemo novu Crnu La Bundu od Lažnega Krzna, našminkat ćemo se proljetnim bojama i gremo istraživat Veneciju po kiši!!! Neka daži!!!!Neka štropi!!! Neka padaju sikire!!!"
Naravno da smo poslušali svoje akcijsko Ja. A ko bi propusti prošetat pimp lažnu krznenu bundu po Veneciji??? I tako smo se zaputili. Odlučili smo zaobić IT i MUST mista na kojima smo već sto puti bili i odlučili smo istraživat malo zabačenije i manje glamurozne uličice. Ali u Veneciji i najšporkiji i najzabačeniji kantun ima auru glamura i dozu mistike, a po kiši je sve ful romantično.



Šetali po uličicama u blizini sv. Marka ili po zabačenijim štradama, sa svake strane proviruju maske:



Nas maske ispaljuju o orbitu, a ove Venecijanske su totalno sexy. Naravno da smo ih stalno isprobavali, a one malo kvalitetnije nećete platit ispod 150 eu.
Osim maski, na sve strane se prodaje menestra. Šarena, jednobojna, na spuže (spuž=puž), šupja, navrtujana (tordirana), špageti u milijun boja, menestra na fjok (fjok je mašna) i leptiriće (farfalle)...



Na sve strane su slastičarne s neodoljivim kolačima:



A di su slastičarne tu su i pizzerije i pizze svih mogućih okusa:



Nastojali smo ne mislit previše na spizu i uživali gledat izloge s Murano staklom, pa smo kupili ove male Murano svinjice tj. gude.



Oduševljavali smo se s fasadama i totalno smo odvalili kad smo vidili ove zlatne noge:



Obahodili smo antikvarijate i oduševljavali se s kič-figuricama i uljima na platnu. Evo jedna Bogorodica s Djetetom:



Onda smo išli na Piazzale Roma i tamo smo išli u jedan restoran na pizzu.



Pita nam je život malo crnega vina:



A i ništo slatkega. Naručili smo panakotu:



Posli ovega jedan dobri espresso:



I dalje je dažilo, ali Nama je bilo lipo. Učinilo Nam se da čujemo Vivaldija. Platili smo i skoro pali u nesvist od računa, ali u Veneciji je sve skupo, a gusti se plaćaju. Ali ovi dan nam neće ništa pokvarit pa ni pizza od 100 euri.
I Mi ćemo nabit cijenu apartmani, a uje naplaćivat 300 kn po litri! A onda smo shvatili da smo stvarno čuli Vivaldija jer su isprid nas bili ovi simpatični muzičari koji su svirali i po kiši i bili cilo vrime nasmijani, ali ne falso nego iskreno, a to se odma osjeti.



Zaokružili su nam prekrasni kišni dan u Veneciji. A Mi smo nasmijano šetali pod kišobranom sa svojim malim Murano gudama i u Lažnoj Crnoj La Bundi i ponavljali u sebi: "La vita e bella."

Kad se poklopu kazaljke, opet ćemo poć u Veneciju.




Volu Vas Washy.

Dragi Klingoncy,

Uvik iznova čudimo se nevjerojatnom paradoksu. Kako to da Vin što živete po svitu uvik ronite gorke suze kad gledate na slikama starinske kuće, meje, štale i jaučete kako je lipo u Staremu Crayu, a kad dojdete ovamo, nagradite velikane kuće od pet šest katova s velikanim garažama i parkinzima i dobokun potaracate more???? Dobro, ni baš da to učinu svi, ali svjedoci smo da je Naš prešesni otok pritrpi svakakve devastacije i da se zbog megalomanije pojedinaca često narušava sklad prirode i naslijeđenih arhitektonskih vrijednosti. Istina, ne može suvremeni čovik živit na način kako su živili pokojni stari. Vrimena se minjaju, potribe su drugačije, ali samo oni koji poštuju starinu i djedovinu, dostojni su stvaranja novih prostornih vrijednosti koje uvik pozdravljamo ako nadopunjuju i oplemenjuju zatečene prirodne i arhitektonske datosti.
Ako je lipo vrime, Min svaki dan posli obida gremo obahodit bašćinu i svaki dan se iznova divimo onemu što smo baštinili. Svugdi smo bili i svašta vidili, ali mirne duše možemo reć da je Naš otok Korčula najlipši. Tisuće metri suhozida poput najfinije čipke definiraju krajolik i čine ga jedinstvenim i prepoznatljivim.



Unutar te, trudom i mukom naših starih nastale fascinantne potke, nikla su superšesna funkcionala kamena zdanja tzv. štale u kojima su se naši pokojni stari skrivali od nevremena, ljetne žege i u njima čuvali svoje alate i poljoprivredne proizvode. To su četvrtaste kamene kućice rađene u suhozidu dakle bez vezivnog materijala između kamenih ulomaka, a sa dvoslivnim krovištem čiju konstrukciju podržavaju drveni nosači tzv. rožnjici.
Evo jedno staro stanje:



I još jedno black&white:



Pored njih su gustirne za vodu, vintirolači, a vrlo često nabasamo i na ostatke klačine. Kad govorimo o štalama, ne možemo ne spomenut jednu od najplemenitijih i najstrpljivijih životinja na svitu, našega tovara.



I on je boravi u štalama i bi našima starima ono sto je nama danas traktor oli auto, ali bi je i kućni ljubimac i prijatej i dili sa svojim vlasnicima i dobro i zlo. Odma smo se sjetili narodne pjesmice: "Lipo li je živit u Morkanu, brat gošćicu i davat tovaru". A koristimo i progodu da se prisjetimo starinskih izumrlih uzvika kojima je domaći čovik doziva tovara i mazgu: "Na. Cu. Var. Varo vamo." I sad Nam zvuk kopita odzvanja u glavi razlamajući se po blistavoj površini kortelanih štradih.
Evo jedna stara kartolina na kojoj se lipo vidi koliko je tovar bi koristan.



Ovo je iz vrimena kad je naš otok ima najveću konjunkturu vina u Dalmaciji i kad se izrilo najviše zemje i nagradilo najviše suhozida.
Štala na otoku ima na stotine, a kadbilo naletimo i na ilirske gradine kojih na otoku ima 40-ak ali o njima ćemo digod drugi put. Rećemo Vam dvi tri riči o još jednemu tipu domaće autohtone gradnje koji se javja na našemu škoju. To su vrtujci tj. "kućice na vrtujak", kamena suhozidna zdanja centralnog tlocrta na čiju se kružnu osnovu nadovezuje stožasto krovište na tjemenu kojeg je obično nepravilni u prirodi nađen kamen. Ovaj kamen na vrhu u dijalektu se zove picun. Osim dekorativne, on ima i važnu konstruktivnu ulogu. Naime, cijeloj građevini daje stabilnost i štiti je od urušavanja. Ove građevine uglavnom se nalaze na širem području Vele Luke i nađeno ih je petnaestak. Kao i štale, njihova je funkcija također gospodarska, ali u njih ne može ulist tovar. To nam svjedoče niski ulazni otvori. Znači, vrtujak je samo za čovika.
Evo jedan prekrasni vrtujak na području Češvinove. Ovo je jedan od najljepših primjeraka, a ujedno je i najveći. Može u njega komodno stat desetak duša.



Fascinantno je to da su ove izuzetno stabilne konstrukcije gradili ljudi bez formalnog obrazovanja, a u savršenom skladu s prirodom i bez devastacija oplemenjivali i definirali svoj okoliš. U njima stalno struji zrak i vrlo su prozračne, a kad pada kiša, bez obzira na brojne otvore, ni jedna kap ne pada unutra. Genijalno!
Evo jedan prelipi vrtujak na području Strmene. Gradi ga je Naš pokojni pradida i ponosni smo na njega.



Za razliku od štala na kojima je dvoslivno krovište koje podržavaju drveni nosači, krovište u vrtujcima je stožasto i rađeno bez potpornog sistema nosača. Krovne ploče podržavaju jedna drugu. Ovaj način gradnje krova je mnogo teži, ali i znantno trajniji. Naime, kada se u štalama prestane ložit vatra, drvo počne trunut pa se krovište uruši tj. kako se u narodu reče: "Pade štala". Izraz "Pala štala" često se koristi u raznim situacijama kada kogogod snajde nevoja ili koja dezgracija. Na otoku je sve povezano. I arhitektura i život i jezik i običaji. I ništa ni bezveze nego sve ima svoju unutrašnju prirodnu logiku i to Nas svakodnevno oduševljava. Sjetite se samo izraza "Raspa se maštil". Koliko metafore, koliko opisa i koliko iskustva u samo tri riči. Predobro!
Evo još jedan vrtujak na Potoračju. Malih je dimenzija i prešestan. Savršeno je uklopljen u okoliš, a ujedno je i najmlađi vrtujak u ovoj skupini. Građen je uoči Drugog svjetskog rata.



Evo još jedan vrtujak na području Ančinova.



Nije sofisticiran kao ovi prethodni, ali svejedno fascinantan i neizostavan dio ove iznimne skupine. A je li znate zašto? Zato jer na mistima di su građeni prethodno navedeni vrtujci in situ postoji pločasti kamen što se odražava na izgled konstrukcije. Znači, neposredni okoliš i zatečeni prirodni resursi odražavaju se na izgled građevine, a iz toga proizlazi sklad i harmonija prirodnih i artificijelnih oblika. A ne kako danas nasut šoder i blokete na mrkintu pa udri deset katova.

U Našim šetnjama nabasali smo i na ovaj nevjerojatan oblik:



To je na Gornjoj njivici. A ovo je tzv. stražišće i služilo je kao osmatračnica. Ludnica!!!! Vite kako kamene stepenice kontinuiraju oko vanjskog oplošja krnjeg stošca.
Moramo napomenut da se sličan tip arhitekture centralnog tlocrta nalazi i na području prijateljske Nam Smokvice. Tamo je evidentirano nekoliko građevina ovog tipa i tamo se zovu torete. Nalaze se na lokalitetima Hrastavica i Salapučeva njivica. Jedna slična građevina evidentirana je i na području Lumbarde. Mislimo negdi blizu Javiča, najživopisnijeg i najruralnijeg dijela mitske Lumbarde. Slika nemamo, ali ćemo iskoristit veze i poć u ekspediciju i poslat Vam slike u Australiju.
A evo Vam zato jedna slika s Gudulije tj. Beneficija. Tu je blizu i Ančinovo i tu su užali pokojni stari nać ulomke keramike i antičke arhitekture. Tu je najvjerojatnije bi Jupiterov hram. Jupitera je zamini sv. Ilija, u narodu Sutulija (tako je i Sutvara ustvari sv. Barbara), a pučkom etimologijom nastala je Gudulija. Na slici se lipo vidu artičoke od tete Stanke.



A artičoke su ustvari listovi akantusa koji je nezostavan motiv antičkih kapitela, a govoru i afrodizijak. Sve ali baš sve je povezano. I Mi smo sretni što smo se nakun pustih skula vratili na Izvor. A ovo sve Vam pišemo da Vam ne bi palo napamet doć doma i batit staru kuću, nego da prin nego što angažirate buldožere, dobro promislite što je lipše i vridnije? Zlatne kvake i špine i 40-ak aluminijskih otvori na kući oli ona Naša konoba i volti ispod kojih smo se igrali na triju? Još reste čuvar kuća u kajinu od late iznad starega volta.





Ali unutra je ovako:



Pošajite koji solad da sredimo staru krušnu peć.



Ispećemo kruh i lumblije.



Volu Vas Vaši.

p.s. Hvala Našemu prijateju i obožavatelju Darkotu što Nam je velikodušno ustupi fotografiju meja, tovara i dvi štale. Opet ćemo ga zvat kad Nam štogod bude potriba, a u međuvremenu neka nadvisi kafu.

Dragi Naši
Ohrabreni jučerašnjim komentarima na The Čizme (klik) danas smo ih hrabro podabukli, obukli plavu vestu na koju jedino gredu i uputili se u grad.
Prvo smo išli Umjetnički paviljon di je bilo besplatno vodstvo kroz izložbu Bele Csikosa Sesije. Izložba je otvorena još samo sutra i naravno da smo išli u zadnji čas i naravno da smo zakasnili na početak vodstva. Ali, ni nam bilo ža jer nam je malo bilo dosadno, zato smo na brzinu pregledali izložbu. Izložba ki izložba, Csikos Sesia ki Csikos Sesia. Jedino nam je bilo fora kako su izložili erotske crteže (to je eufemizam jer zapravo su eksplicitno pornografski) u jednem posebnen panou i to tako da ih ne mogu vidit dica tj. niži od metarpedeset.

Iza izložbe điravali smo po gradu i uletili u X-nation u Ilici koji se sad prozva privremeni outlet. Naslutili smo da bi tu moglo bit štogo i za čizme i imali smo pravo. Nama je ova kombinacija super. Ali danas smo dobri s čizmama, sutra nam možda već bude katastrofa :/ (Napominjemo da ovo sve skupa boje stoji na nama nego što izgleda na vješalici)



U međuvremenu smo i guglali “how to wear cowboy boots“ i našli da i Oprah, tj. njezina stranica ima što reć o ovem pitanju. Očito pitanje ni banalno, niti smo jedini koje muči. Citiramo odgovor: “They're also fantastic as an art form. But unless you're trying for an urban cowgirl look, they're probably too costumey for real life”. Ovo "fantastic as an art form” nam se svidilo, ovo “too costumey“ nas je deprimiralo.

Vratimo se mi na naš ulov. Dakle sniženja su ogromna, kupili smo 3 majice, jedan top, pandil, kratke gaće za po Prižbi i jedan hipsterski broš, sve skupa 370 kn.


Sad kad pogledamo, nikako nam ova majica, pandil i čizme sve skupa sliču na đir iz filma Hannah i njezine sestre. Hm. Još nismo sigurni je li to dobro ili ne.
Ovim putem obavještavamo i Leeloo iz komentara prošlega posta da smo čizme kupili u Peku. Slobodno ih kupi, ali nemoj ih nosit isti dan kad i min jer ćemo onda stvarno izgledat kako da gremo u maškare. Inače su čizme odlične kvalitete, koža iznutra i izvanka i preudobne su.

Punih bursi i ne puno ispražnjenega takujina išli smo do Laube di se zatvara izložba Ivane Franke. Stvarno na sve moramo u zadnji čas. Ivanu Franke obožavamo (klik), najvolili bi imat jedan njen rad, ali ne znamo di bi ga držali. U špajizi možda, tamo je dovoljno tamno za njena djela. Ovo je unutar rada Latency (Sala Colonne):


Neka nam oproste Ivana Franke i Lauba što smo im uzurpirali autorska prava, ne mislimo ništa loše, ali nismo mogli nać drugi video rada, a htili smo podijelit s gollyma&bossyma i čitateljstvom.

Što nam se još svidilo u Laubi? Školica od Ivana Fijolića koja se savršeno nadovezuje na naš post o pogrebima (klik). Iz legende smo doznali da “povijest igre nije tako naivna, tehniku skakutanja na jednoj nozi je u svojim treninzima koristila rimska vojska za pješadiju kako bi poboljšala rad nogu svojih vojnika. Na dječja je igrališta došla tako da su rimska djeca kopirala treninge vojske i stvorili igru koja je i dan danas igrana po čitavom svijetu.”


A naj nam se u Laubi svidi rad Ines Krasić Predstavljanje moje elegantne privatne sobe za zabavu – kuhinja
Od one plastike kako za zavjesu za kadu je učinila kuhinju i elemente, a od debele žice stol, stolice, kantu za smeće, kompjuter, sve u prirodnoj veličini. A niko sritniji od nas nego kad možemo ulazit u djela i instalacije.








A na početku i na kraju Laube elegantna i kurijozna Žena mačka Marije Ujević.


Iscrpljeni i satrani od svega viđenoga i kupljenoga išli smo doma pisat naš zadnji post u sklopu akcije Blog tjedna. Sutrašnji post je od druge polovice gollyh&bossyh.

Ovime obavještavamo čitateljstvo da je to sve od nas do lita. Ne prihvaćamo se tipkovnice do cvrčaka.

Vaši

P.S. Ovo nam je bi soundrack u Laubi

Dragi Čitatelji,
Ovom prilikom se obraćamo vama jer ipak smo Blog tjedna i u redu je da više i i primjetimo da imamo i publiku.
Dakle morate znat da što se robe, a i inače, tiče golly&bossy ne prihvaćaju minimalizam. A-a, više je uvik više!
Tako će golly&bossy bez problema nosit ogromatsku ogrlicu na papigu (klik) ili predimenzionirane žute burse (klik).
I dogodilo se da su na različitim meridijanima i u različito vrime kupili i ovu lažnu bundu. I furaju je na različite načine. Jedna polovica gollyh&bossyh u glam rock điru, a druga u ghetto fabulous điru. La Bunda svakoj situaciji daje jednu određenu dozu glamura i humora i tako je treba i nosit. Niko se ne može uzimat previše ozbiljno u lažnemu krznu.

Dobro, posvetili smo vam se dovoljno, dragi Čitatelji, sad se opet možemo okrenut jedni drugima, ovo vam je bilo samo da dobijete uvid u priču.

Dakle, dragi Naši, znate kad smo van rekli da smo kupili kaubojske čizme i da kad ih ne budemo više nosili da će bit savršene za maškare? E, imamo problema s njima. Jer jedan dan smo u njima sami sebi super savršeni, daju nam jednu određenu dozu coola i humora. A opet, ima dana kad zaključujemo da nisu nego za maškare, kad zdvajamo nad svojom odlukom da ih kupimo premda nan super gredu na onu plavu vestu (haljinu, op.a.), kad mislimo da ne pripadaju u ormar nego u kontejner. Nemamo bad hair day, imamo bad boots day. Lastane, pomagaj!!!


Što nam je činiti? Usput napominjemo da La Bundu i The Čizme nikad ne nosimo zajedno. To bi bilo previše, čak i za nas.

Vaši

Dragi Naši,
Opisali smo di smo bili, izvjestili što smo obukli, red je doša i na treću najvažniju temu gollyh&bossyh. A to je što smo izili. Jer možda jesmo golly&bossy, ali gladni&žedni nikad.
A uz to smo ponekad i pripametni. Na primjer sad kad govorimo o Aristotelovoj Poetici i tumačenju tragedije i katarze. U tragediji katarza se temelji na osjećaju sažaljenja prema boljima od sebe, a u komediji na onima gorima od sebe. A što su realityji nego prilika da se smijemo gorima od sebe. Jer za nikoga u Farmi ili Big Brotheru nećemo reć da je boji, plemenitiji i pametniji od nas.
I tako smo gledali Jamie Olivera i njegovo Ministarstvo prehrane i zgražali smo se na gorima od sebe - Englezima koji ne znaju parićavat i živu samo od hrane iz dostave. Okretali smo očima na familije koji jidu ravno iz onih stiropornih posudica iz dostave, špaher nikad nisu upalili, a dica im mislu da su kompiri četvrtasti jer tako izgleda kupovni pomfri.
Dobro, sve je to televizija i ekstremi su najzanimljiviji, ali isto smo guštali u svojoj superiornosti. Ono što nan se svidilo bilo je kad je Jamie reka da zašto ne bi ljudi razgovarali o hrani i receptima, a ne o Big Brotheru i Farmi.
A min ne da razgovaramo o receptima, nego se u tima razgovorima toliko zanesemo da se izgubimo i na najpoznatijim stazama.

Išli smo tako s drugom Mirnom na koncert u Dom sportova iz smjera Vukovarske. Nema se tu što puno mislit, kad se dođe na ono veliko raskršće ku Trešnjevačkega pazara skrene se u Trakošćansku i u dva koraka tamo smo. Tako bi i bilo da nam Mirna ni počela govorit o čudesnoj sicilijanskoj juhi od ružmarina i češnjaka koja liči tilo i dušu.
- Ma da? Od ružmarina? Što ni to malo žestoko za juhicu? – pitali smo
- A je, zvuči čudno, ali odlično je. – rekla je Mirna
- A koje meso staviš u juhu?
- Koje hoćeš, ja koristim piletinu.
- Hm, nama ružmarin gre jedino uz pečenu janjetinu i za pod peku. Što ni malo preintenzivan okus za piletinu.
- Ne, savršeno se nadopunjuju.
- Ala reci nam što učiniš, baš ćemo probat.
- Uzmeš malo ulja i na njemu pofrižeš češnjak i ružmarin.
- Suhi ili freški ružmarin?
- Što imaš, bolje svježi, ako nemaš onda suhi. Samo pazi jer češnjak brzo izgori. I stavi jedan peperoncino.
- Stavit ćemo dva, neka otvori te sinuse


- I kad to lagano pofrižeš, ubaci meso i njega lagano pofriži – nastavila je Mirna – onda ulij vodu ili temeljac, što imaš. Posoli, popapri i kuhaj dok se meso ne skuha.
- Aha – upijali smo mi svaku rič
- Za to vrime nariži još češnjaka i iscidi limun.
- Limun????



- E, to je isto ključni sastojak. Znači, kad je meso kuhano, ubaci još 2-3 minuta ovo ostalega češnjaka i sok od limuna.
- Češnjak, ružmarin, limun??? Ovo je najčudnija juha za koju smo čuli.
- Čudno zvuči, ali je savršena. Može se jest i hladna i topla.
- Dios mio? I hladna?
- Aha. Ljeti super osvježava.

Suma sumarum, u ovem napetem razgovoru i našem iščuđavanju odjedanput smo se okrenuli oko sebi i skužili da smo usrid Krapinske, da smo skroz falili cestu, kako da je niko ispod nas okrenu Google Maps i mi završili u krivoj ulici. Drugega objašnjenja nema.

Čudotvornu juhu smo parićali više puti. I stvarno je savršena. Otvara sve dišne puteve, izbija visoku temperaturu, a malo smo je probali i studene iz frižidera i stvarno je dobra jer onda ni tako žestoka od peperoncina. Malo je blidunjkasta za naš dalmatinski ukus koji voli da je uvik malo pamidora ili koserbe, ali to joj je jedina mana.


Glazbena podloga je Florence and the Machine. Shake it out jer se lagano protresete kad probate juhu.


Preporučamo,
Vaši

P.S. Sve količine su odokativne i stavljene prema vlastitem osjećaju za potrebne količine.

Dragi Naši,

Već smo pisali o ovon temi (klik), ali budući da su se materijalni dokazi povećali, kao i naša publika dobro je da ponovimo i utvrdimo znanje.
Prvo je bila majica na Ramonese. Kupili smo je u H&M-u i bilo nam je malo bed. Volimo H&M, volimo Ramonese, ali ovi brak iz interesa ni nam se svidi. Di je nestala anarhija? Kad je punk frema smrdit? (Da se razumimo, svejedno je naša taština prevladala sve moralne dileme kako to već obično bude. Majicu smo kupili i rado je nosimo.)


Onda su došli Run–D.M.C. iz Vero Mode. Opet smo zdvajali. Di su ideali, di je bling? U nimalo glamuroznoj butigi s robon na kila svakako nisu. Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati reka je S.S. Kranjčević.
Naravno, taština je opet prevladala moral i majicu smo kupili. Majici se najviše oduševi naš drug Mario, grafički dizajner. Koji nam je ispriča kako je on kad su Run-D.M.C harali ljestvicama strašno želi majicu na Run-D.M.C. Ali njih u Sarajevu u to vrime ni bilo. Zato je Mario, ne budi lijen, uze karton, iz njega izriza šablonu, uze običnu majicu i autolak i 5 minuti kasnije ima svoju majicu na Run-D.M.C. Reka je da je neizdrživo smrdi na autolak, ali mu to ni smetalo ni najmanje jer je ima svoju ultracool majicu.
“Jaaaa, koja priča. Di ti je sad ta majica?” pitali smo.
”A ko zna di je u ratu nestala” reka je Mario.
”A joooo, ali eto, to je bi početak tvog bavljenja grafičkim dizajnom”
“E, vidiš, istina.”


Kad smo opet u H&M-u naletili na rock'n'roll uopće nismo imali problema. Ne zato što smo se već navikli na majice kultnih bendova u lancima ulične mode nego zato što majica na Brucea Springsteena i ne pripada nego u ovakve butige di se i radnička klasa može lipo obuć za jeftine solde. Zapravo, Mary iz Thunder Roada, Mary iz The River i Wendy iz Born to Run čak više zamišljamo u robi iz Neckermanna i Otta. S druge strane Sherry iz Sherry Darling i Rosalitu vidimo u New Yorkeru i Terranovi. Ali imaju sve one robe iz H&M-a, sigurno.
Inače, majica je u početku bila bile boje. Ali onda nam je ništo pustilo po njon u pranju i opiturali smo je u modru tako da je sad još radničkija. Mislimo da bi Bruce bi zadovoljan.


Zadnje u našen ormaru je ova majica na Rolling Stonese s dječjega odjela na H&M-u (klik). Ode nismo imali nikakvih moralnih dvojbi. Em mislimo da bi Stonsi prodali i babe da su im još žive, em smo bili totalno zaslijepljeni šljokicama.


U očekivanju bilih bičava iz linije Michael Jackson (3 para/29.99 kn) min vas pozdravjamo

Vaši



P.S.
Dragi čitatelji,
Ako Dido ikad pusti u promet kapot kakvega je ostavila na cesti na 2:49 ili na istega naletite u Uredu za izgubljeno-nađeno javite nan ASAP.

Hvala unaprid,
golly&bossy

Dragi Naši,
boguhvala naša baba doživila je 90 godišć, ali smrt je ne bi dočekala nespremnu ni da je došla puno ranije. Jer bar 30 godišć unaprid naša baba je pripremila robu u kojon će je se ukopat. A za svaki slučaj svako malo zvala nas ili sestru da nan pokaže di je ta roba točno u ormaru. Jer, govorila je, jadno je grubo kad se umre, a onda familija mora tražit robu za pokojnika.
A kad je umri naš susid barba Miko onda mu je nevista Ljiljana s njim u kasu stavila njegovu dentijeru i karte. Dentijeru jer da ni znala što će s njon, tako i tako bi završila u smeću, a karte jer je barba Miko bi strastveni kartadur. Dentijera i karte sigurno će zbunit neke buduće arheologe, ali što ćemo im min, neka na neken hard disku iskopaju ove naše priče pa će im sve bit jasno.
Smrt ni lipa ni ugodna tema, ali svih nas čeka. Pitanje je samo ko od nas ima parićanu robu za sprovod.

Sve ovo nam se vrtilo po glavi kad smo bili vidit izložbu MORS PORTA VITAE - SMRT, VRATA ŽIVOTA: stara zagrebačka groblja i pogrebi u Muzeju grada Zagreba. Bilo nam je super jer je kroz izložbu vodi arheolog koji ju je i postavi. Zakasnili smo malo pa ne znamo kako se gospodin točno zove, ali odličan je i duhovit predavač.

Odma na početku dočeka nas je rokenrol u vidu Jima Morisona. Jim je ovde jer je bistu za njegov grob u Parizu izradi naš kipar Mladen Mikulin.


Inače, izložba je gotova, ali bila je iznimno sadržajna i poučna. Svega je tu bilo: katoličkih, židovskih i pravoslavnih matica umrlih, posudica za posljednju pomast, fotografija sprovoda Stjepana Radića, oglasa pogrebnih društava, kosturi, sumnji na ubojstvo, sumnji na čedomorstvo i tonskih zapisa zagrebačkih pogreba iz 70-ih.

Evo i jedna oporuka zagrebačke purgarice. Totalno smo odvalili na jezik. Muže zove “tovarušima“ , a na ruski je “tovariš“ drug. Tovaruš je onda bračni drug. A potpisala se križekom. Ludnica.


OK, ova slika ispod je malo morbidna, neka je oni osjetljivi priskoču. Na slici su Zrinski i Frankopan, oni Zrinski i Frankopan koji su se urotili protiv cara i onda bili pogubljeni. Nesrićnici nakon tega bili su četiri puta ekshumirani. Jer prvo su ih pokopali u niku crikvu. Onda kad se crikva redila sredinom 19. stoljeća primistili su ih u novu mrtvačnicu. Ali naša se nadobudni gradonačelnik koji ni moga dopustit da veleizdajnici počivaju u gradskoj mrtvačnici pa su nesrićnega Petra i Frana Krstu opet izvadili i stavili u neku zajedničku grobnicu. To su dočula Braća hrvatskog zmaja i rekli ne može to tako, išli u Bečko Novo Mjesto i primistili ih 1913. iz zajedničke u njihovu posebnu grobnicu. Ali, ni tu nisu Zrinski i Frankopan našli mira zadugo jer čim je propala Austrougarska odma su ih izvadili i donili u Zagreb. Ovo je slika s treće ekshumacije i nama oni izgledaju kako nika dva ustrašena diteta.


Gremo dalje. Osmrtnica Augusta Šenoe. Koji je umri u 43. godini a do tada stiga napisat sve što je napisa i još je bi senator gradske skupštine, potpredsjednik Matice hrvatske i urednik Vijenca. Živ čovik se ne može nego zapitat kad je August uopće spa?


A njegov sprovod organiziralo je 1. hrvatsko družtvo za sjajne pogrebe i stavljanje na odar. Sjajno!


Za one koji nisu mogli priuštit sjajni sprovod Zagreb je ima Bogečko groblje. Prema siromasima se nisu odnosili s punim dostojanstvom tako da su bili potrebni ovakvi dopisi.


Još smo tu doznali da je Zagreb bi prepun groblja. Di god je crikva, tu je bilo groblje. Iznad groblja je na primjer Cvjetni trg uz pravoslavnu crikvu. Ili peškarija uz Sv. Mariju na Dolcu. Ili rodilište uz Petrovu crikvu. Danas groblje, sutra rodilište i krug života se zatvara.
A u jedne matice umrlih župnik je sredinom 19. stoljeća upisa Latinski jezik uz napomenu da mrtvi jezici trebaju dat mista živima i da latinski mora pustit hrvatski. Iako nam je malo ža latinskega jer smo veliki poklonici istega, simpatična nam je simbolika opraštanja od jezika. I da je ti oproštaj bi toliko dramatičan da ga je trebalo zabilježit u službene dokumente.
I još: tridesetih godina se u Zagrebu osnovalo društvo za izgradnju krematorija. Zvalo se Plamen. Sic.

Na kraju nas je kao golle&bosse posebno dojmilo to što su se plemeniti Jellačići pisali s dva l. Vollimo!


Nakon svega viđenog i naučenog život je bi još ljepši i mi smo išli na zasluženu kavu. U novootkrivenu slastičarnu Amelie koja izgleda kako da je izašla ravno iz crtića Profesor Baltazar. A kafa, kolači i quiche s blitvom i pršutom su samo takvi. Imaju i Wi-Fi i ljubazno osoblje. Što više poželit nakon napornog razgleda.





Da, da, odluka nije laka : )


Jer sve izgleda sjajno!


Posjet slastičarni Amelie taman će se nadovezat i na novu izložbu u Muzeju grada Zagreba: Ah, ti kućanski poslovi. Jedva je čekamo poć vidit i izvjestit vas o njoj na blogu.

Vaši

P.S. Ovom prilikom zahvaljujemo drugu Tihani na sjajnim slikama.

Dragi Klingoncy,


Svugdi smo bili, svašta vidili (i izili), ali kad smo došli u Muzej znanosti u Valenciji odma smo se sjetili latinske poslovice: "Koliko znamo kaplja je. Ne znamo more." I drago Nam je da je tako jer uvik se iznova možemo divit ljudskom geniju i čudit svijetu nevjerojatnih prirodnih pojavnosti. Zakoračite s Nama u čudesan svijet Arhitekture, Znanosti i Umjetnosti! Muzej znanosti dio je ogromnog futurističkog arhitektonskog kompleksa organičkih formi u sklopu kojeg je i fantastični oceanografski park, a to sve u tlocrtu izgleda ovako kako jedna velika riba-podmornica:



Sama muzejska zgrada toliko je genijalna da predstavlja eksponat za sebe i da ne ulizete unutra, mogli bi ste mirne duše cili dan stat vanka i slikavat, divit se arhitektonskim oblicima i nevjerojatnim formama.

Evo detalj:



I još jedan:



I još jedan:



I još jedan s nezaobilaznom keramikom gaudijevskih reminiscenci:



U blizini je skulpturalna grupa polikromnih kipova pod nazivom "Las torres de la Alhambra" od fiberglasa dimenzija 360x160x175 cm. Autor je Cristobal Gabarron, a skulpture su nastale između 2007.-2008. godine. Šviknuli smo!
Gledajte kako su genijalne! Izgledaju kako kombinacija stabala iz Čudesne šume i nikih otkačenih beštija!







Trčali smo okolo i divili se i sve smo morali dotaknut. Iznad Nas je pržilo španjolsko Sunce.

Onda smo ulizli u Muzej!



A što da Vam rečemo, Klingoncy...Diglo Nam je rič. Pomične skale, sve na butune, superšesni kafić s odličnom kafom i sendvičima, a iznad Nas Leteći balun!



Kad smo se katapultirali na gornji kat, ukaza Nam se avion.



I onda smo poletili na krilima Mašte i pomaknute Stvarnosti do živih pilića pa do svemirskih letjelica i Spajdermena!
Ovo su se isprid Nas tek izlegli pilići:



Na odjelu mutanata kuntrali smo sve moguće strip i filmske junake koji su obilježili pop kulturu 20. stoljeća, a najviše smo ludovali kad smo vidili Spajdermena!!!! Pjevali smo u sebi hit iz 80-ih "I need a Herooooo!!!!"








Na odjelu drva može se naučit sve živo o ovom plemenitom materijalu, kojih sve vrsti ima, di što reste, sve o godovima, drvenemu namještaju...svašta svašta! Nama je tamo bilo super jer je Naš Dida bi stolar i jedino što je falilo da dojam bude kompletan je pravi miris stolarske radione i da od digod kapje prava pravcata borova smola. Što bi to bilo teško učinit u muzeju u kojemu se u optimalnim uvjetima legu pilići i u kojemu su prave Nasine letjelice?Tu Nas je bila na kratko pukla nostalgija za Starim Crayem...i zapamtili smo da se na španjolski drvo reče "Madera". Baš lipo i zvučno ime, je li?



Ovo su bokuni drva istih dimenzija, ali različite vrste, boje i strukture, a izloženi poput suvremene drvene plastike.



A ovo su stolice istih proporcija, ali različitih boja i materijala. Čudesno koliko su različite.



Nakon nekoliko sati u Muzeju počelo nam se mantat. Jedva smo čekali poć na Enterprise i štogod izist, ali glad za informacijama tjerala Nas je da još malo izdržimo.

Vidili smo svemirske satelite i letjelice:





A sa stropa je visi genijalni molekularni niz. Hoćemo ovakvu ogrlicu! I htili bi da Nam ovako štogod visi u dnevnemu boravku.



U jednoj prostoriji bila je ova luda naprava što se okreće i prid kojom smo se čudili kako ravni šćap može proć kroz otvor lučnog oblika????




"Svašta ti je na ovemu svitu!. Znam da ništa ne znam." mantrali smo u sebi i došli do prostorije koja se bavi objašnjenjem fenomena kolektivne memorije. Sve Nam se izmišalo u glavi. Lingvistika, sociolingvistika, generativna gramatika, povijest, ratovi, mutanti, pilići iz jaja, deoksiribonukleinske kiseline, leteće kofice s balunima...doživili smo pravi pravcati informacijski overdouz. Od glada i od svekolikih informacija doživili smo Buku u kanalu. Uspili smo još samo ovo slikat:



A to je i dosta. Ovo je muzej u koji treba doć više puti, a ko ima dicu neka ih obavezno odvede. Kad smo izašli, sjetili smo se Paracelzusa i da je stvar u dozama, i profesorice Damjanov koja je ponavljala da je stvar u mjeri i u odnosima. I Naše Babe koja je uvik govorila da je dobro "zaplesat i za pas zadit." Drugi put ćemo doć na više dana u Valenciju i svaki dan obać po jedan kat, jer ovo nam je bilo too much.
Nakon razgledavanja Muzeja znanosti zaputili smo se na Enterprise. Jedva smo čekali štogod izist. A što smo sve jili, čitajte u slijedećem broju.

Washy