Marketing
Golly&bossy u Muzeju znanosti u Valenciji
Dragi Klingoncy,
Svugdi smo bili, svašta vidili (i izili), ali kad smo došli u Muzej znanosti u Valenciji odma smo se sjetili latinske poslovice: "Koliko znamo kaplja je. Ne znamo more." I drago Nam je da je tako jer uvik se iznova možemo divit ljudskom geniju i čudit svijetu nevjerojatnih prirodnih pojavnosti. Zakoračite s Nama u čudesan svijet Arhitekture, Znanosti i Umjetnosti! Muzej znanosti dio je ogromnog futurističkog arhitektonskog kompleksa organičkih formi u sklopu kojeg je i fantastični oceanografski park, a to sve u tlocrtu izgleda ovako kako jedna velika riba-podmornica:
Sama muzejska zgrada toliko je genijalna da predstavlja eksponat za sebe i da ne ulizete unutra, mogli bi ste mirne duše cili dan stat vanka i slikavat, divit se arhitektonskim oblicima i nevjerojatnim formama.
Evo detalj:
I još jedan:
I još jedan:
I još jedan s nezaobilaznom keramikom gaudijevskih reminiscenci:
U blizini je skulpturalna grupa polikromnih kipova pod nazivom "Las torres de la Alhambra" od fiberglasa dimenzija 360x160x175 cm. Autor je Cristobal Gabarron, a skulpture su nastale između 2007.-2008. godine. Šviknuli smo!
Gledajte kako su genijalne! Izgledaju kako kombinacija stabala iz Čudesne šume i nikih otkačenih beštija!
Trčali smo okolo i divili se i sve smo morali dotaknut. Iznad Nas je pržilo španjolsko Sunce.
Onda smo ulizli u Muzej!
A što da Vam rečemo, Klingoncy...Diglo Nam je rič. Pomične skale, sve na butune, superšesni kafić s odličnom kafom i sendvičima, a iznad Nas Leteći balun!
Kad smo se katapultirali na gornji kat, ukaza Nam se avion.
I onda smo poletili na krilima Mašte i pomaknute Stvarnosti do živih pilića pa do svemirskih letjelica i Spajdermena!
Ovo su se isprid Nas tek izlegli pilići:
Na odjelu mutanata kuntrali smo sve moguće strip i filmske junake koji su obilježili pop kulturu 20. stoljeća, a najviše smo ludovali kad smo vidili Spajdermena!!!! Pjevali smo u sebi hit iz 80-ih "I need a Herooooo!!!!"
Na odjelu drva može se naučit sve živo o ovom plemenitom materijalu, kojih sve vrsti ima, di što reste, sve o godovima, drvenemu namještaju...svašta svašta! Nama je tamo bilo super jer je Naš Dida bi stolar i jedino što je falilo da dojam bude kompletan je pravi miris stolarske radione i da od digod kapje prava pravcata borova smola. Što bi to bilo teško učinit u muzeju u kojemu se u optimalnim uvjetima legu pilići i u kojemu su prave Nasine letjelice?Tu Nas je bila na kratko pukla nostalgija za Starim Crayem...i zapamtili smo da se na španjolski drvo reče "Madera". Baš lipo i zvučno ime, je li?
Ovo su bokuni drva istih dimenzija, ali različite vrste, boje i strukture, a izloženi poput suvremene drvene plastike.
A ovo su stolice istih proporcija, ali različitih boja i materijala. Čudesno koliko su različite.
Nakon nekoliko sati u Muzeju počelo nam se mantat. Jedva smo čekali poć na Enterprise i štogod izist, ali glad za informacijama tjerala Nas je da još malo izdržimo.
Vidili smo svemirske satelite i letjelice:
A sa stropa je visi genijalni molekularni niz. Hoćemo ovakvu ogrlicu! I htili bi da Nam ovako štogod visi u dnevnemu boravku.
U jednoj prostoriji bila je ova luda naprava što se okreće i prid kojom smo se čudili kako ravni šćap može proć kroz otvor lučnog oblika????
"Svašta ti je na ovemu svitu!. Znam da ništa ne znam." mantrali smo u sebi i došli do prostorije koja se bavi objašnjenjem fenomena kolektivne memorije. Sve Nam se izmišalo u glavi. Lingvistika, sociolingvistika, generativna gramatika, povijest, ratovi, mutanti, pilići iz jaja, deoksiribonukleinske kiseline, leteće kofice s balunima...doživili smo pravi pravcati informacijski overdouz. Od glada i od svekolikih informacija doživili smo Buku u kanalu. Uspili smo još samo ovo slikat:
A to je i dosta. Ovo je muzej u koji treba doć više puti, a ko ima dicu neka ih obavezno odvede. Kad smo izašli, sjetili smo se Paracelzusa i da je stvar u dozama, i profesorice Damjanov koja je ponavljala da je stvar u mjeri i u odnosima. I Naše Babe koja je uvik govorila da je dobro "zaplesat i za pas zadit." Drugi put ćemo doć na više dana u Valenciju i svaki dan obać po jedan kat, jer ovo nam je bilo too much.
Nakon razgledavanja Muzeja znanosti zaputili smo se na Enterprise. Jedva smo čekali štogod izist. A što smo sve jili, čitajte u slijedećem broju.
Washy
Post je objavljen 05.03.2012. u 07:59 sati.