Dragi Naši,
boguhvala naša baba doživila je 90 godišć, ali smrt je ne bi dočekala nespremnu ni da je došla puno ranije. Jer bar 30 godišć unaprid naša baba je pripremila robu u kojon će je se ukopat. A za svaki slučaj svako malo zvala nas ili sestru da nan pokaže di je ta roba točno u ormaru. Jer, govorila je, jadno je grubo kad se umre, a onda familija mora tražit robu za pokojnika.
A kad je umri naš susid barba Miko onda mu je nevista Ljiljana s njim u kasu stavila njegovu dentijeru i karte. Dentijeru jer da ni znala što će s njon, tako i tako bi završila u smeću, a karte jer je barba Miko bi strastveni kartadur. Dentijera i karte sigurno će zbunit neke buduće arheologe, ali što ćemo im min, neka na neken hard disku iskopaju ove naše priče pa će im sve bit jasno.
Smrt ni lipa ni ugodna tema, ali svih nas čeka. Pitanje je samo ko od nas ima parićanu robu za sprovod.
Sve ovo nam se vrtilo po glavi kad smo bili vidit izložbu MORS PORTA VITAE - SMRT, VRATA ŽIVOTA: stara zagrebačka groblja i pogrebi u Muzeju grada Zagreba. Bilo nam je super jer je kroz izložbu vodi arheolog koji ju je i postavi. Zakasnili smo malo pa ne znamo kako se gospodin točno zove, ali odličan je i duhovit predavač.
Odma na početku dočeka nas je rokenrol u vidu Jima Morisona. Jim je ovde jer je bistu za njegov grob u Parizu izradi naš kipar Mladen Mikulin.
Inače, izložba je gotova, ali bila je iznimno sadržajna i poučna. Svega je tu bilo: katoličkih, židovskih i pravoslavnih matica umrlih, posudica za posljednju pomast, fotografija sprovoda Stjepana Radića, oglasa pogrebnih društava, kosturi, sumnji na ubojstvo, sumnji na čedomorstvo i tonskih zapisa zagrebačkih pogreba iz 70-ih.
Evo i jedna oporuka zagrebačke purgarice. Totalno smo odvalili na jezik. Muže zove “tovarušima“ , a na ruski je “tovariš“ drug. Tovaruš je onda bračni drug. A potpisala se križekom. Ludnica.
OK, ova slika ispod je malo morbidna, neka je oni osjetljivi priskoču. Na slici su Zrinski i Frankopan, oni Zrinski i Frankopan koji su se urotili protiv cara i onda bili pogubljeni. Nesrićnici nakon tega bili su četiri puta ekshumirani. Jer prvo su ih pokopali u niku crikvu. Onda kad se crikva redila sredinom 19. stoljeća primistili su ih u novu mrtvačnicu. Ali naša se nadobudni gradonačelnik koji ni moga dopustit da veleizdajnici počivaju u gradskoj mrtvačnici pa su nesrićnega Petra i Frana Krstu opet izvadili i stavili u neku zajedničku grobnicu. To su dočula Braća hrvatskog zmaja i rekli ne može to tako, išli u Bečko Novo Mjesto i primistili ih 1913. iz zajedničke u njihovu posebnu grobnicu. Ali, ni tu nisu Zrinski i Frankopan našli mira zadugo jer čim je propala Austrougarska odma su ih izvadili i donili u Zagreb. Ovo je slika s treće ekshumacije i nama oni izgledaju kako nika dva ustrašena diteta.
Gremo dalje. Osmrtnica Augusta Šenoe. Koji je umri u 43. godini a do tada stiga napisat sve što je napisa i još je bi senator gradske skupštine, potpredsjednik Matice hrvatske i urednik Vijenca. Živ čovik se ne može nego zapitat kad je August uopće spa?
A njegov sprovod organiziralo je 1. hrvatsko družtvo za sjajne pogrebe i stavljanje na odar. Sjajno!
Za one koji nisu mogli priuštit sjajni sprovod Zagreb je ima Bogečko groblje. Prema siromasima se nisu odnosili s punim dostojanstvom tako da su bili potrebni ovakvi dopisi.
Još smo tu doznali da je Zagreb bi prepun groblja. Di god je crikva, tu je bilo groblje. Iznad groblja je na primjer Cvjetni trg uz pravoslavnu crikvu. Ili peškarija uz Sv. Mariju na Dolcu. Ili rodilište uz Petrovu crikvu. Danas groblje, sutra rodilište i krug života se zatvara.
A u jedne matice umrlih župnik je sredinom 19. stoljeća upisa Latinski jezik uz napomenu da mrtvi jezici trebaju dat mista živima i da latinski mora pustit hrvatski. Iako nam je malo ža latinskega jer smo veliki poklonici istega, simpatična nam je simbolika opraštanja od jezika. I da je ti oproštaj bi toliko dramatičan da ga je trebalo zabilježit u službene dokumente.
I još: tridesetih godina se u Zagrebu osnovalo društvo za izgradnju krematorija. Zvalo se Plamen. Sic.
Na kraju nas je kao golle&bosse posebno dojmilo to što su se plemeniti Jellačići pisali s dva l. Vollimo!
Nakon svega viđenog i naučenog život je bi još ljepši i mi smo išli na zasluženu kavu. U novootkrivenu slastičarnu Amelie koja izgleda kako da je izašla ravno iz crtića Profesor Baltazar. A kafa, kolači i quiche s blitvom i pršutom su samo takvi. Imaju i Wi-Fi i ljubazno osoblje. Što više poželit nakon napornog razgleda.
Da, da, odluka nije laka : )
Jer sve izgleda sjajno!
Posjet slastičarni Amelie taman će se nadovezat i na novu izložbu u Muzeju grada Zagreba: Ah, ti kućanski poslovi. Jedva je čekamo poć vidit i izvjestit vas o njoj na blogu.
Vaši
P.S. Ovom prilikom zahvaljujemo drugu Tihani na sjajnim slikama.
