Goldeneye
31.10.2005., ponedjeljak
Voli vas Goldy
|
Umjesto odgovora na vaše komentare na prošli post, evo novog posta: U startu sam rekao da je to pitanje banalizirano i da je to postaviti kao pitanje u ovom postu također banalno. No, ne živim izvan ovoga svijeta. S mnogima od vas tipkam preko maila. Osjetim kod većine, nažalost, kako ljubav ne primaju baš nikako. Osjetim kako su neke ljubavi neuzvraćene, neke nesretne. Riječi "volim te" reći u idiličnoj situaciji kruna su međuljudskih odnosa. I nije to samo "volim te" upućeno dragoj ili dragom, to treba reći djetetu. Pričao sam s čovjekom koji mi je rekao da svom ocu zamjera samo jedno - nikada mu nije rekao "volim te". Jesmo li mi našima, roditeljima, bakama, djedama to ikada rekli. Zašto to ne reći prijatelju ili prijateljici. Ida je to ispalila u komentarima i to je tako slatko i, vjerujte, potrebno. Ljubav je hrana našega srca. Znam i za ženu kojoj je umro otac, koja je rekla, eh a nisam mu rekla koliko ga volim, ne znam jel on to znao. Dakle, ljude to progoni. I opet sam samo načeo niz tema. Red je na vama Voli vas Goldy |
29.10.2005., subota
Tko vas voli?
|
Evo jedno vikend pitanje koje je tako jednostavno, a moglo bi vam stvoriti probleme u sjećanju ili vas, pak prisjetitit bliske prošlosti. Kad ste zadnji puta čuli - volim te - iskreno? Pitanje je možda malo intimno, ali barem vremenski okvir. A opet, dobro je protresti se malo... |
28.10.2005., petak
100 eura
|
Ušao sam nedavno u jednu kancelariju u kojoj je jedna dama doslovce dramila o boji automobila koja joj nikako ne odgovara. Muž je naime kupio automobil za nijansu žešće boje. Pokušao sam okrenuti na šalu i uspio je malo nasmijati, ali sam se poslije malo zamislio. Oh, God, žena nije ni svjesna da ako joj je to najveći problem na svijetu koliko je zapravo sretna. I inače znamo stvarati od buhe slona, a probleme u glavi smatrati nerješivima. Ako ono što želimo riješiti za nas ima nekakvu vrijednost tada će problem biti riješen. Ako nema, ne brinite, riješit će ga vrijeme, a poslije ćemo se tome smijati. Evo primjera. Prolazimo kraj neke provalije i na dnu vidimo novčanik iz kojega viri nekoliko novčanica. Prva je, čini nam se od 100 eura. Hmm ima li još novaca? Vrijedi li se spustiti u provaliju i riskirati život? Malo i krenemo. Zemlja se počne obrušavati, a noge klecati. Ma, nije to vrijedno života, da zbog 100 eura izgubimo glavu. Ista provalija, samo je na njenom dnu naše dijete koje zapomaže. Tada ne čekamo niti trena i prije smo dolje nego smo i mislili. Znači imamo snage za rješavanje problema, a pokreće nas vrijednost cilja. U ovom slučaju bila je to ljubav, glavna pokretačka snaga. Ako bi svemu pristupali s ljubavlju tada bi imali manje problema... |
27.10.2005., četvrtak
Ocean
Ocean. Izvor života. Golema prostranstva. Snaga, energija i iznad svega - ljepota. Tolika neistražena vodena prostranstva. I onda, dođem na njegove obale. Čučnem u pijesku i zagrabim koliko mogu primiti u otvorene dlanove. Jeli ocean ostao isti sa svom svojom ljepotom, životom i snagom? Ništa se promijenilo nije. Možda nekoliko metara dalje druga osoba čini isto i može ih činiti stotine, tisuće na obalama diljem svijeta. Zagrabiti u svoje dlanove koliko primaju i koliko im je potrebno da osjete. Opet, ocean ostaje jedan, velik, lijep, snažan, sveprisutan. Dovoljan da namiri sve dlanove svijeta, a da ostane nepromijenjen. On je stvorio ocean. Nije li veći od te vode?! A opet, tako su slični. Svi ljudi svijeta mogu prići, tražiti i u dlanove primiti koliko im treba. Svi istovremeno. A On opet ostaje velik, snažan, pun života. Htio sam napisati nešto slično i onda se sjetim ovog svog teksta koji odgovara onome o čemu jutros razmišljam. Dodatak - kako mi u Slavoniji muku mučimo s labudovima i ptičjom gripom, evo i jedne šale na tu temu (posve nevezane s gornjim postom): 'U HNK-u je odgođena predstava 'Labuđe jezero' - zbog bolesti glumaca!' |
26.10.2005., srijeda
All saints
|
Krenula je invazija na tržnice. Kupuju se cvjetni aranžmani, svijeće raznih oblika. Svi se spremaju za 1. studenoga kada će 80 posto ljudi prvi puta u godini dana obići grobove svojih najmilijih. Ta pojava se ne odražava samo na taj dan nego se i inače ponašamo kao programirani. Za 8. ožujka svi su ko poludili od pažnje prema ženama, 14. veljače smo svi zaljubljeni i slično. Vanjski su nam znakovi bitni. Idemo negdje i radimo nešto što svi rade. To je katastrofa. Kao da smo navijeni i kao da nam je lakše ići onako kako svi idu. Pokušamo li ići protiv struje ostat ćemo neshvaćeni a nerijetko i odbačeni. Ne kažem da ne treba odnijeti cvijeće i zapaliti svijeće na Sve svete, ali radimo li to recimo i neki drugi dan u godini ili samo onda kada to svi rade. Znam i slučajeve da se prebrojavaju svijeće i cvijeće i nabraja zamislite tko nije bio na grobu. Ljudi su za nevjerovati. Ako živim onako kako drugi očekuju i ponašam se kao i većina zapravo upadam u prosječnost, a da nije onih koji su iz toga odskočili još bi bili u pećini ili na grani. Sjetimo se naših umrlih, ali ne samo 1.11. Klikni |
|
|
25.10.2005., utorak
Baljezgarije ljubavne
|
Sve se odaziva pravoj ljubavi. Najteže ja navesti ljude da se odazivaju ljubavi. Uvijek su sumnjičavi zašto je netko susretljiv ili se brine. Na kraju svi shvate o čemu se radi. Zanimljivo je da su ljudi uvijek pripremni kada im se čini zlo. To prihvaćaju i znaju dati objašnjenja, cijele disertacije. No, ako "bez razloga" idete dobrim prema nekome, idete ljubavlju, a bez da se tu može pročitati bilo kakav interes, ljudi vas odbacuju, u nevjerici su. Što tada učiniti? Treba biti ustrajan i ne posustajati u davanju ljubavi. Po tome nas trebaju prepoznati. Ja sam se istopio kada sam vidio kod drage Koki one asocijacije u njenom postu gdje je pisalo "Volim te, i ja tebe" odmah se sjetim Goldeneye ili na jednom blogu piše "Goldy - blago onom tko te ima" ili "Nekako poseban - Goldeneye". Nije li to pobjeda pristupa ljubavi. Kod ljubavi ne možete dugo folirati, ako folirate. I na kraju, furajte film ljubavi ma koliko nekad bilo teško, jer ljubav sve pobjeđuje, a da sve imamo, bez ljubavi smo ništa. Voli vas Goldy Obavezno klikni |
24.10.2005., ponedjeljak
U naručju
|
Božica Calypso: Nemoj ići na Itaku, pa zar ja nisam ljepša od tvoje Penelope? Odisej: Istina je, nema među smrtnicama ljepše od tebe! Calypso: Tad ostani sa mnom. Učinit ću te besmrtnim. Odisej: Radije ću samo i trenutak biti u naručju osobe koju volim nego da ostanem s tobom i imam vječni život. Koliko volimo svoju dragu ili dragog? |
21.10.2005., petak
Da mi je cijeli svijet
|
Zamisli da imaš cijeli svijet. Sve gradove i sela, sve planine i mora. Sve da je tvoje, jel bi bio sretan? Malen sam ja za svijet, ali i veći od njega, jer više mi stane kad raširim ruke. Volim taj svijet koji rukama mogu zagrliti i ništa mi više ne treba... |
20.10.2005., četvrtak
Hlebinac
|
Svakoga dana dogodi se nešto što mogu objasniti samo činjenicom kako je svijet pun dobrih ljudi. Od najsitnijih detalja, pa do većih problema uvijek se netko "pojavi" da mi pomogne a da to i ne tražim. Trudim se s druge strane uzvratiti dobrim, ali me stalno prati osjećaj da premalo vraćam. Premalo činim dobro. Znam da je najčešća priča kako je puno više zlih i glupih ljudi, te kako je čovjek čovjeku vuk. Ima ona stara narodna - nema zločestih ljudi, ima samo nesretnih. Zato valjda i ne primjećujem eventualnu zloću. Ili sam "hlebinac". Hvala svima koji me okružuju. Usrećuju me. Volim ih, a da i ne znaju. Ili znaju pa zato čine dobro... P.S. Današnja preporuka - Tragovi u pijesku i, posebno - pomozimo Filipu P.P.S. Moj prijatelj iz gornjeg linka (tup) neki dan reče nešto što ne smije ostati nezabilježeno: koliko malen izgledaš na ovome svijetu u tuđim očima, ne umanjuje tvoju veličinu u Božjim |
19.10.2005., srijeda
Blogovski pogreb
|
Ima blog puno svojih mana o kojima manje-više svi sve znamo. No, zanemarit ću ih jer kao kolateralna žrtva bloganja dolaze i dobre stvari. Prije svega tu mislim na prijateljstva koja su nastala upravo preko bloga i ostvarila se i u realnom svijetu. Davno potvrđeni dobri odnosi s nekoliko blogera od kojih je jedan sa našeg najvećeg otoka, a preostalo dvoje, ne računajući mene, iz Osijeka, pokazali su se u jednom novom svijetlu. O imenima blogera neću jer nemam dopuštenje budući da je dio priče osoban. Jedan od blogera imao je smrtni slučaj u obitelji. I tu ništa nije neobično. gdje je poanta? Pa, u tom što je na malenom pogrebu (u životu nisam bio na manjem), uz ožalošćenu blogericu uz moju malenkost i stasitog, te uvijek poetski raspoloženog osječkog blogera, samu ceremoniju vodio svećenik, bloger. Pomislio sam u jednom trenutku kako je, Bože mi oprosti, samo pokojnica izvan blogosfere. I to su blogeri koje znam, s njihovim imenom i prezimenom i njihovim blog nickom. A koliko je onih kod kojih kupim novine ili kruh, stojim u tramvaju kraj njih, jedem ćevape stol do njihova ili gledam kako skaču iz zrakoplova padobranom... Hvala Bogu na blogu i na ovim prijateljima koji su se okupili, pa makar i tako tužnim povodom kao što je pogreb. Kao post scriptum - čitam kako je jedan bloger priznat kao novinar i pitam se kad će ovaj novinar biti priznat kao bloger ,)) Voli vas Goldy |
17.10.2005., ponedjeljak
Tramvaj
|
Vani je sada već dosta hladno. U Osijeku jutros jedva plus tri, iako je lijepo sunčano. Jutros se sjetim jedne slike od prije dva dana. Moja puno bolja polovica i ja išli smo u jednu trgovinu na drugom kraju grada. Vozili smo se tramvajem u kojem sjedalice tako ugodno griju da se najradije ne bi nikada ustali. U vozilu je bilo svega nekoliko putnika, a moja draga i ja sjedili smo jedno iza drugog. Prislonio sam obraz uz njen, da ga ugrijem. Ostali smo tako do zadnje stanice bez brige što će misliti ostali putnici. Izašli smo iz tramvaja držeći se za ruke i mašući njima kao da nam je 16. Osjetio sam se puno mlađi zbog svega. Slika možda mala, nezanimljiva drugima, ali slika iz života koja se pamti i koja dokazuje toliko toga... |
13.10.2005., četvrtak
Dobro srce
|
U školi mog djeteta ima jedan dječak čiji su roditelji slabijeg imovnog stanja. Nekako mu nakucaju za osnovne knjige, ali zbirke zadataka i slično ne mogu kupiti. Dječak se zalijepio za mog sina i zove ga nekoliko puta dnevno na igru. Moj malecki mu onda pokazuje kako da ovaj riješi zadaću, zajedno uče pjesmice i gradivo iz raznih predmeta. Dječak nema jednu bitnu knjigu iz matematike i vrhonaravna (ma što to značilo) učiteljica predložila je djeci da mu kopiraju dijelove knjige, kako dođe koja tema iz gradiva. Moj je sin došao kući nakon škole, uzeo svoj džeparac i kupio knjigu siromašnom dječaku, koja baš i nije jeftina. Njegovi roditelji nisu mogli doći sebi, misleći da je to naše dobro djelo, ali evo, mali goldić ima dobro srce. Pozdrav svima |
12.10.2005., srijeda
Prijatelj na kvadrat
|
Zanimljivo je kako živimo u svijetu slika koje smo si sami naslikali iz tko zna kojih razloga. Prije svega mislim na slike i dojmove koje imamo o određenim ljudima. Iskustvo ovih mojih 35 godina pokazalo je da ljudi do kojih sam držao nisu bili na onom pijedestalu na koje sam ih nepotrebno postavio. Od ratnih situacija kada su mojoj obitelji pomagali ljudi koji nam doslovce nisu nitko i ništa, dok su nam najrođeniji okrenuli leđa i to doslovno najrođeniji. Sjećam se da je moja tek rođena bebica sa suprugom trebala izaći iz ratom pogođena Osijeka. Ja sam bio na položajima daleko od grada i mogućnosti da im pomognem. Prvo ih je primila jedna obitelj, koju nikad ranije nismo sreli, u jednom selu koje je bilo izvan dometa topništva, a zatim i dvije žene u Zagrebu. One su ostale bez svojih obitelji u jednoj prometnoj nesreći i jedna se puno starija brinula za drugu, zapravo djevojčicu. Dakle, bili su to ljudi koji su preživjeli tragediju i imali su milosrđa i za ove moje pačiće. I kasnije kada su nam trebali jamci za kredit, svi naši rođaci, kumovi, i do tada najbolji prijatelji odbijali su nas s tako smiješnim izgovorima. Meni bi bilo dovoljno da su rekli da ih je u današnje vrijeme strah biti jamcem, nego onako se izvlačiti. I onda za jamce dobivam jednu obitelj koja nije mogla imati djece, a usvojeni je sin na odvikavanju od teških droga, te mladića koji radi 700 poslova kako bi skrpao kraj s krajem. I mladić i obitelj samo su moji poznanici, pa sam i sam bio zatečen kako su bez treptaja pristali. Imam ja i dosta prijatelja morskih na netu, ali me je obitelj koju je u prošlosti također zadesila tragedija i koja i sama ima slične probleme financijske naravi, pozvala besplatno na more. Ja još ni danas ne mogu vjerovati kako su to dobri ljudi, a imam prijatelja koji mi nisu htjeli ni za smještaj pitati u mjestu iz kojega su. Tko su zapravo naši prijatelji? Promislite malo... Voli vas Goldy |
11.10.2005., utorak
Ljubičice
|
Sjećate li se 1937. godine? Naravno da ne, jer bi u tom slučaju bili najstariji bloger ovdje. A upravo je tada počela jedna ljubav. On je bio kavalir s gospodskim manirima, a ona je išla u školu kako bi bila profesorica francuskog jezika. I kao takav mladac je često djevojci donosio cvijeće, a njoj je bio najdraži stučak ljubičica koje je kupio kod neke sirotice koja ih je prodaval u središtu grada. Djevojka je ljubomorno spremila ljubičice u omiljenu knjigu, a kad su se posušile stavila ih je u jednu ramicu. I sada, toliko godina kasnije, uz svetu sliku, stoje i te ljubičice. Njenog dragog nema gotovo 30 godina, ali još je s njom, kad god ona pogleda u ljubičice, koje nisu izgubile boju. Dečki moji kad ste svojim boljim polovicama poklonili cvijet? |
10.10.2005., ponedjeljak
Što je muškarac bez brkova?!
|
Ponekad čovjeku dođe da iz čista mira zaplače. Barem iznutra. To mu dođe kao redovna promjena ulja na autu. Nije baš za usporedbu, al nije uobičajeno da se muškarac rasplače. Ljubi vas Goldy |
07.10.2005., petak
Kvaliteta života
|
Često traju moraliziranja, pa i na blogu o jednakosti, a u Titino doba to je bila državna politika. Međutim, upravo zbog različitosti je ovaj svijet tako lijep i ne mogu svi imati sve i dobro je da je tako. Neki ljudi svoje stanje pripisuju sudbini, ali, mislim da svatko živi baš onako kako si je odredio u glavi, ili, preciznije, svatko je kreator svoje sreće. Prije nekoliko godina imao sam čast biti u društvu jedne njemačke milijunašice. Bila je medicinska sestra, bez ikakvih znanja o financijama, a jedna ju je životna tragedija natjerala na akciju. Pokazala je da nije važna ni škola ni uvjeti nego ciljevi i želja za njihovim ostvarenjem. Rekla je - zar pametni ljudi danas ne rade za polupismene gazde? Tko je tu sposobniji? Pa, onaj pametan, ali on nema ciljeve kao njegov gazda i oni se razlikuju upravo po tome. I još nešto, rekla je - kad bi se sav novac svijeta podijelio podjednako, svaki bi čovjek dobio po pet tisuća dolara. I što bi se dogodilo - jedan bi otvorio kafić, a drugi bi otišao tamo i ostavio svoje novce. I opet bi se sve vratilo na staro. Tko je imao, imao bi opet, a tko nije, brzo bi ovo spiskao. Promislite o svojim životnim ciljevima i kvaliteti života! |
05.10.2005., srijeda
Koliko ljubavi
|
Danas ću započeti malo crno kako bi razbudio i sebe i zalutala čitača. Ne znam kako je kod vas ali u mom okruženju ljudi otvaraju novine na osmrtnicama. Kako je to tužno... Da su ti ljudi koji se nalaze na slikama u osmrtnicama imali jednu mogućnost bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi se ponašali. Naime, da je tim ljudima ponuđeno da žive još 24 sata i da u tom poklonjenom danu imaju svu sposobnost. Kako bi se ponašali? Ja znam. Okupio bi sve one koje volim. Svakoga bi snažno zagrlio. Ljubav bi nicala iz svake pore moje, a vraćala bi mi se možda i većom snagom. Plakali bi od ljubavi. Zamisli, moj posljednji dan. Koliko ljubavi u svakom zagrljaju... Prekrasno... A tko kaže da nam nije posljednjih 24 sata. Nikad ne znamo kuda će nas ili naše bližnje put odvesti. Koliko su puta mnogi govorili, eh da sam ga barem poljubila ili rekao da je volim. Valja živjeti kao da imamo još samo 24 sata. Grlimo, ljubimo, volimo, baš sve oko sebe! Ovaj sam post pisao na početku blogerske "karijere", a mislim da ga nije loše ponoviti, ne zato što nemam inspiracije, nego zato što se o ovome bolje ne mogu izraziti, a baš na ovu temu nešto želim reći. Voli vas Goldy! |
04.10.2005., utorak
Čokoladica
|
Kako izgleda dan koji vam čokoladom počne? To zlo za sve debeljuce, ta slatkoća koja dotjera vaše zube do karijesa, taj nadomjestak za seks, ili kažu u jednoj reklami kako je seks samo nadomjestak za čokoladu. Milka, Dorina, Dado i Goga, Zvečevo, pa silne uvozne za koje pravo i ne znamo što je u njih umiksano i koje bi mogle dobiti ime «čik, pogodi tko sam». A hot čokolada?! Fora ju je naručiti u ljetne dane, pa onda znoj ima boju i njen miris…njam, mljac, mrmlj, gulp, njam… I tako, probudim se ili barem mislim da sam probuđen, bauljam po stanu i odbijam se od štokova na vratima kao loptica na fliperu i pitam se tko sam ja, gdje sam… U tom trenutku moj mi draga pruža čokoladi i kaže – hoćeš komadić… Nježno sam je odbio, ali vrag mi nije dao mira i stalno sam se vraćao na taj komadić, u mislima naravno. Onda, prvi telefon na poslu, a s druge strane, ženska jede čokoladu, Milku… Neke se stvari ne odbijaju, posebno ne iz takvih ruku, kakve ona ima… Volim te i Samo ti – Zvečevo… |
03.10.2005., ponedjeljak
Kad budemo ja i ti...
|
Postoje neki detalji koje često ne primjećujemo, a koje u svojoj jednostavnosti mogu ispričati najljepše priče i biti nam učiteljima života. Uvijek se raznježim kad vidim dvoje starih ljudi koji mekim koracima šetaju gradom i drže se za ruke. Njemu je možda 80, a ona koju godinu mlađa. Svaka bora ima svoju priču, ali spojene ruke govore onu najljepšu, ljubavnu. U mladosti razmišljamo – hoću li biti zdrav kad budem star, hoću li to uopće doživjeti i nažalost, hoću li s mirovinom moći preživjeti. Malo je onih koji razmišljaju hoću li voljeti i biti voljen. Jasno, tu vas mora pomaziti i sreća da vam sačuva vašega bračnog druga na životu. S tim bi ljudima valjalo sjesti, popričati. Sigurno je u životu bilo teških i kriznih trenutaka, ali su ruke ostale zajedno. Ruke koje simboliziraju dva srca, spojena u jedno. Kako je to lijepo! |