Goldeneye
12.10.2005., srijeda
Prijatelj na kvadrat
|
Zanimljivo je kako živimo u svijetu slika koje smo si sami naslikali iz tko zna kojih razloga. Prije svega mislim na slike i dojmove koje imamo o određenim ljudima. Iskustvo ovih mojih 35 godina pokazalo je da ljudi do kojih sam držao nisu bili na onom pijedestalu na koje sam ih nepotrebno postavio. Od ratnih situacija kada su mojoj obitelji pomagali ljudi koji nam doslovce nisu nitko i ništa, dok su nam najrođeniji okrenuli leđa i to doslovno najrođeniji. Sjećam se da je moja tek rođena bebica sa suprugom trebala izaći iz ratom pogođena Osijeka. Ja sam bio na položajima daleko od grada i mogućnosti da im pomognem. Prvo ih je primila jedna obitelj, koju nikad ranije nismo sreli, u jednom selu koje je bilo izvan dometa topništva, a zatim i dvije žene u Zagrebu. One su ostale bez svojih obitelji u jednoj prometnoj nesreći i jedna se puno starija brinula za drugu, zapravo djevojčicu. Dakle, bili su to ljudi koji su preživjeli tragediju i imali su milosrđa i za ove moje pačiće. I kasnije kada su nam trebali jamci za kredit, svi naši rođaci, kumovi, i do tada najbolji prijatelji odbijali su nas s tako smiješnim izgovorima. Meni bi bilo dovoljno da su rekli da ih je u današnje vrijeme strah biti jamcem, nego onako se izvlačiti. I onda za jamce dobivam jednu obitelj koja nije mogla imati djece, a usvojeni je sin na odvikavanju od teških droga, te mladića koji radi 700 poslova kako bi skrpao kraj s krajem. I mladić i obitelj samo su moji poznanici, pa sam i sam bio zatečen kako su bez treptaja pristali. Imam ja i dosta prijatelja morskih na netu, ali me je obitelj koju je u prošlosti također zadesila tragedija i koja i sama ima slične probleme financijske naravi, pozvala besplatno na more. Ja još ni danas ne mogu vjerovati kako su to dobri ljudi, a imam prijatelja koji mi nisu htjeli ni za smještaj pitati u mjestu iz kojega su. Tko su zapravo naši prijatelji? Promislite malo... Voli vas Goldy |