Danas ću započeti malo crno kako bi razbudio i sebe i zalutala čitača. Ne znam kako je kod vas ali u mom okruženju ljudi otvaraju novine na osmrtnicama. Kako je to tužno... Da su ti ljudi koji se nalaze na slikama u osmrtnicama imali jednu mogućnost bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi se ponašali. Naime, da je tim ljudima ponuđeno da žive još 24 sata i da u tom poklonjenom danu imaju svu sposobnost. Kako bi se ponašali? Ja znam. Okupio bi sve one koje volim. Svakoga bi snažno zagrlio. Ljubav bi nicala iz svake pore moje, a vraćala bi mi se možda i većom snagom. Plakali bi od ljubavi. Zamisli, moj posljednji dan. Koliko ljubavi u svakom zagrljaju... Prekrasno...
A tko kaže da nam nije posljednjih 24 sata. Nikad ne znamo kuda će nas ili naše bližnje put odvesti. Koliko su puta mnogi govorili, eh da sam ga barem poljubila ili rekao da je volim. Valja živjeti kao da imamo još samo 24 sata. Grlimo, ljubimo, volimo, baš sve oko sebe!
Ovaj sam post pisao na početku blogerske "karijere", a mislim da ga nije loše ponoviti, ne zato što nemam inspiracije, nego zato što se o ovome bolje ne mogu izraziti, a baš na ovu temu nešto želim reći.
Voli vas Goldy!
Post je objavljen 05.10.2005. u 10:11 sati.