Prisjećam se godinu dana unazat, datum 30.7. i trenutak kada sam odlučio otvoriti blog.Tada je blogerska kultura još daleko bila od današnjih razmjera, bila je takoreć test-faza sa početničkom skepsom i nepouzdanjem.Danas vidimo kako 0,03 posto građana posjeduje svoj virtualni dnevnik na kojemu ima priliku pisati i isticati ono što mu je volja.Brojka takvih seže do negdje 150000 blogera i iz minute u minutu ih je sve više.prisjetit ću se gdje sam bio tada, prije godinu dana, a gdje sam sada.Kakva su mi bila razmišljanja i ciljevi tada, a kakvi sada.Mislim da je sada nakon točno godinu dana pravi trenutak za pravilnu procjenu.

Počnimo redom!Velika je brojka vas mogla posvjedoćiti mojem nastojanju da ih jedne stroge i jasno ocrtane teme izvučem vlastite stavove i razmišljanja.Smatram da je takav način analize i dvosjekli mač, jer uvijek se može naići na simpatije i pokude.Zadovoljno ustvrđujem da je brojka onih nezadovoljnika bila minimalna i da ste se večinom slagali sa mojim procjenama.Motivi su se mijenjali iz posta u post, uvijek sa dozom samoinicijative i željom da učinim post što zanimljivijim i prihvatljivijim.Tako su teme varirale od strogo političkih, privatnih, doživljajnih pa sve do poučnih i informativnih.

Jednog ranog jutra u polusnu uhvatila me spisateljska motivacija.moj logičan potez je bio da sam isti čas sjeo za kompjutor i prezentirao kratku novelicu javnosti.Dovoljan pokazatelj koliko blogerska kultura može postati zarazna.u osvrtu na ostatak blogerskog svijeta, zadivila me otvorenost blogera i spremnost svakome od nas otvoriti svoje srce i izreći ono što smatra potrebnim.Blogerski sistem se samim time nadograđivao iz dana u dan kako bi se brojka onih kojima je primarni cilj vrijeđati i maltretirat svela na najniži nivo.Sigurnosnim mjerama tome je sada tako, i malo je onih koji takva pravila ne poštuju.

Od toga dana, niti sam ne znam koliko je ljudi prošlo mojim blogom, ali znam da mi je blog otvorio novu perspektivu u životu sa koje mogu gledat.Naišao sam na prijatelje, na one koji prate moju progresiju.Samim time ostao sam im dužnik, a to nastojim kompenzirati jednakim angažmanom sa moje strane.

Nekako sam dojma da sam premalo promovirao svoj blog kod ostalih.Shvatit ćete da nisam od osoba koje će nasumično izabrati neki blog i uputit mu pozdrave samo sa ciljem da zadobijem pokoji komentar.Dapače, uvijek govorim da me veseli vidjeti komentar sa jasnom porukom i stavom.Zato su možda neki od mojih najboljim postova iz prošle godine ostali nezapaželi, što me pogađalo.

Jedna je godina prošla, a ja sam još zrelija i potpunija osoba.Isto tako, blog mi je otvorio mogućnost razvijanja spisateljskog talenta, što me neizmjerno veseli.zabrinjava me pak, što većim dijelom godine nemam pretjerano mnogo vremena za pisanje postova, pa prosječno pišem po jedan post tjedno.Ljeto mi odlično dolazi u susret, pa samim time mnogo pišem jer je više vremena.Vjerovali ili ne, ovaj mjesec će mi ostati u pamćenju kao najbogatiji temama i posjetiteljima.

Ustvrdit ću na kraju da nije postojao dan kada sam požalio što sam otvorio svoje malo carstvo motivacija.Štoviše, veselim se novim akcijama i radovima koji će nadam se ostaviti dubljeg traga na vama.Veselim se isto što sam ostao vjeran svojim stavovima.Zahvaljujem vam na podršci, pohvalama, pokudava i svemu ostalome, s nadom da ću iduće godine ponovo imati priliku proslaviti datum 30.7.!

Mario

Ljetni dani prolaze munjevitom brzinom.Večer je, u kući je tišina, a prostorije prazne i prepune ništavila.Savršeno je vrijeme za odlazak, odlazak sa svojim najmilijima, sa curom, dečkom, prijateljem.Ima li savršenijeg momenta za nešto takvo, nego što je ovaj.Pretpostavljam da ne.

Ubijaju nas ljetne vručine, brojčanik pokazuje astronomske razmjere vručine, a kada dođe večer, zapuše ugodan ljetni povjetarac i izgoni svakog čovjeka van kuće, da uživa u zalasku sunca, šetnji sa onim za koga bi život dao.Što je sa onim malobrojnim koji nisu toliko privilegirani? Koji se osjećaju napušteno i nesretno.O čemu oni razmišljaju?Mislim da im se sljedeća priča vrti u glavi...

Da li je uobičajeno pružati prijatelju potporu u trenucima kada je osamljen, kada ima dojam da je jedina nesretna duša na svijetu? Svako kome je imalo stalo pitat će što se događa, jer malotko neće razaznati indignaciju i mrzovolju na nečijem licu.Poželjno je u takvim trenucima sjesti uz prijatelja, držat ga u zanimaciji, kako bi se eventualno izbila iz glave negativna razmišljanja.Što je nepoželjno? Nepoželjno je vidjeti prijatelja dotučenog, shvatiti da nešto nije u redu i otići sa mjesta događaja kao da ništa nije bilo, s namjerom da ''ne ometa'' i sudjeluje u tuzi.Neke osobe jednostavno ne shvaćaju, nesvjesno. Druge pak nemaju što za reći. treće pak se ne žele miješati i trošiti svoje dragocjeno vrijeme na 'gluposti'.Što vi mislite da je najbolje,recite mi!

Ljeto je i osjećate se usamljeno, a uvjerenja ste da nema osobe kojoj ste prirasli srcu? Uzmite knjigu i čitajte! Uzmite časopis i učite! Povedite ljubimca u šetnju jer životinja je najbolji čovjekov prijatelj, zar ne? Ili najbolje, kupite meso i specite roštilj, sebi za gušt!

Kome vjerovati u današnjem svijetu? Izgleda da su životinje najpouzdanije.Uvijek bi se mazile, uvijek će skakati i nikad te neće povrijediti ako joj činiš dobro.Još samo kad bi mogle govoriti.

Nadao sam se da će moj jubilarni 50. post bit napisan 30.7. kada slavim svoju godišnjicu otvaranja bloga.Međutim, kada emocije i inspiracija u kolonama teče,teško ih je zaustaviti.Slično kao što je naoko teško biti uz onoga kada mu je najviše potrebno rame za oslonac....

Vidimo se 30.7. kada slavim godišnjicu!!! Pozdrav!

MAREK

Ljubav, zaigranost, nevinost, sjaj...Sve su to riječi koje nam zorno opisuju ove gore zlatne retrivere, štence.U cijeloj njihovoj nevinosti, pitam se tko bi im naudio, tako predivnim i lojalnim životinjama.Ili bolje pitanje, tko bi imao srca ostaviti takve eksemplare životinjske krasote?No najteže pitanje od svih glasi, tko bi imao srca takvo biće ubiti?

Svima nam je već i više nego poznato kako se medijske pompe događaju tek kada situacije eskaliraju, završe izvan kontrole ili dođe do značajnijih demonstracija.Svi se sjećamo priče oko malih beaglova čije se kosti nemilosrdno lome u svrhu navodnog 'pronalaska lijeka za bolje zacjeljivanje '.Ja se jasno i glasno protivim takvom načinu omalovažavanja i općenito egzekucije nedužnih životinja.Saznajemo da se priča oko beagleova nastavlja,što nimalo ne čudi.U medijima se nešto započne, pa se stane na mjesec il dva i ponovno progovori.Ne zaboravimo,ništa drugačije nije ni kada pričamo o ptičjoj gripi,naime nitko o njoj više ne piše, nego je najnovija aktualnost svinjska kuga, navodno uzrokovana ilegalnim transportom iz susjedne Srbije.Krasno!

Uznemirio sam se i zgražao neki dan na jednoj od mojih omiljenijih web stranica za zaštitu životinja, nad nemarnim i bezobzirnim ponašanjem jednog Stephana Lupina.Dragi čitatelji, tko je Stephan Lupino da ima pravo maltretirati nedužne konje u svrhu svog ogavnog foto-shootinga sa nekim ''ljepoticama''? Tko je on da ima te ovlasti? Zar je to primjer jedne javne osobe, na dužnosti još uz to? Otvoreno kritiziram njegovo postupak i spravom ću zapljeskat udruzi Život koja je podnjela kaznenu prijavu protiv njega.

Za one koji ne znaju, sve se zbilo 17.7. ove godine u fotoklubu 'Split' kamo su dojahali Lupino i njegove 'zaštitnice-djevice'...pod teretom četiriju tijela jadni konj nije uspio podnjeti dugotrajnu torturu te je iscrpljen kolabirao.Uz to je prethodno bilo očito nezadovoljstvo konja, no to Stephana Lupina nimalo nije omelo da decentno odradi rad sa svojim 'najvrijednijim' curama.

Ovom prilikom ponovno bih uputio zahvalu udruzi 'Život' koja čini sve kako bi poboljšali uvjete života životinja, otvaranjem azila, darivanjem izgubljenih životinja i što je najvažnije pravovremenim izvještavanjem i informiranjem.

Pozivam uz to one koji su u mogućnosti da potpišu peticiju za kažnjavanje ubijanja životinja i time pomognu da se brutalnost barem primjereno kazni, ako se već ne može spriječiti.Nažalost, naš kazneni zakon nije reguliran na način na koji bi to bilo potrebno, pa se nadamo usvajanju novih odluka.

Svi oni koji imaju kod kuće životinje, znaju o čemu govorim.Kome ne smetaju bolni krikovi mačaka kada se ponoći zakače sa nekom ostalom životinjom.?Ili pak klanje svinja i kokoši? Ili bespomoćni uzdasi životinja isprebijanih od strane vlasnika?Takvi počinitelji bi trebali preispitat svoju savjest, ako uopće imaju srca.

MAREK

Zanemarite detalj da sam se nedugo nakon ovog posta nalazio pred ekranom gledajući, sasvim slučajno emisiju Bingo Show.Okolnosti nisu bitne, već ono sto sam vidio u njoj.Duško Lokin, naš zabavljač čije sam ime imao nekako u podsvijesti ali nikada točno znao kako izgleda, potaknuo me da započnem temu o kojoj, vjerujem, nijedan muškarac rado priča a kamoli želi doći u doticaj s njom.

Preočit je, na Duškinu žalost, tupe koji nosi na glavi.Pod traumom ćelavosti boji se okolini pokazati svoje ponosno ćelo, već se odlučuje za varijante prikrivanja, čime nimalo ne poboljšava situciju, dapače, pogoršava.Vrlo često se kao razlog alopecije spominje pretrpljena duševna bol, strah, ozljede, stres i manjak sna.Slažem se sa takvim konstatacijama, naime zdravstvena slika u mnogo čemu ovisi o čovjekovom karakteru, tempu i načinu života.Razmišljao sam koje opcije postoje u rješavanju toga kompleksa, kako se riješiti te bolesti, kako ponovno besramno hodati ulicama.Vjerujem da je mnogo onih, pogotvo malo starijih, koji osjećaju stid zbog svoje ćelavosti ili otpadanja kose.Najefikasniji način suzbijanja manjka kose,jest kirurški zahvat transplantacije kose.Metoda zapravo niti nije toliko komplicirana.Recimo nešto o tome.

Ako ćete se ikada odlučiti za takav postupak, morate znati da zahvat nije preporučljiv u slučaju da ste potpuno isćelavili ili imate nedostatak kose na tjemenu.Kada dođe do časa kada legnete za stol, specijalizirana osoba u području estetike i kirurgije započet će svoj zahvat.Bit ćete pod regionalnom(lokalnom) anestezijom, što znaći da ćete biti pri svijesti, no jedan dio tijela bit će paraliziran tj. drogiran čime ne osjećane nikakvu bol.Postupak je vrlo lak za objasnit.Ne znam da li ste znali, ali područje oko zatiljka genetički je predodređeno da kroz cjelokupni životni period producira kosu, što je bitno za transplantaciju.Naime, iz tog područja će se u eliptičastom obliku odstraniti koža zajedno sa kosom koja će se filigranskim(preciznim) postupkom razdvojiti na tanke dijelove, stručno zvane slitgrafts.Slijedi presađivanje na područja bez kose, a cilj je naravno što prirodniji izgled kojemu teži svaki kirurg.Nakon dva sata odlazite kući i viđate se sa kirurgom za otprilike desetak dana, te vam on vadi konce iz zatiljka.Važno je biti statičan i neaktivan u sportskim radnjama oko 4 tjedna.

Kao kod svake operacije, moguće su nuspojave.Ovisi od organizma do organizma te izgrađenog imunološkog sustava.Moguće komplikacije uzrokovane su negativnim reakcijama na anestetik a mogući su i podljevi i infekcije.Neizbježan rizik koji nažalost nikada nije isključen.

Zbog preventivnih razloga se prije operacije provode testiranja tipa EKG i uzorci krvi i urina, po potrebi i internistički pregled.Ako imate bolest kože, operacija je isključena.

Nakon jednog pogleda na materijalnu stranu okrenut ćemo se i na psihološku stranu priče.Shvatljivo je da se muškarac neće podvrgnuti operaciji ako je zadovoljan svojim izgledom i ako mu nedostatak kose ne smeta.Kod mnogih je pak tako da nedostatak kose uzrokuje sumnju u vlastitu atraktivnost, te se stvara opna između bića i nutrine, popraćena osjećajem gađenja.Slična je situacija i kod žena kad se radi o idealnim mjerama koje nalaže društvo.Nerijetko se zaobilazi moralnost i gleda vanjština.Nezadovoljstvo grudima, pretilost, poveći nos, uši, mala usta no i ćelavost koja je zastupljena u manjem broju.

Pitanje je koliki si broj ljudi sa alopecijom može priuštiti jedne Glumičiće i sl.Takve avanture mogu vas stajati jako mnogo, no što je novac naspram duševnoj mirnoći i samouvjerenošću?!


(uz prije pročitanu literaturu)

MAREK

Da se primjetiti nakon pažljivog promatranja 'interijera' bloga kako svatko nastoji ubaciti po stranu pokoju zanimljivost.Svima je poznato dobro staro objavljivanje omljenih pjesama, promoviranje dra(u)gih blogova i životnog 'opusa'.Međutim pokušajmo se na trenutak fokusirati i razmisliti zašto to radimo?Da li razlog leži u pokušaju inovativnosti, izjednačavanja sa ostalim blogerima tj. nedostatak odabira?Vrlo vjerojatno jest tako.Izradi se stereotipni kalup jednog bloga i svi se povlače za njih u nastojanju da ostanu ukorak sa blogerskim vremenom.Viđamo brojače posjetitelja, satove, usvojene životinje i muziku u pozadini kojima je cilj ostaviti na posjetitelju što simpatičniji dojam.No po tom polju, ulazimo u delikatne slučajeve u kojima takvi postupci kod posjetitelja podižu ljutnju.Takve su osobe nerijetko iznervirane kopiranjem i stereotipima koji su zaista nepotrebni.

Moj nemirni duh vukao me od samih početaka blogerskih dana tražeći ultimativno rješenje za rješavanje kompleksa 'uobičajenog'.Tragao sam za nečim neotkrivenim i neviđenim, nečim što bi bilo jedinstveno u svakome pogledu.Nakon par mjeseci vođenja bloga, na samome rubu u jednom od bokseva mogli ste ugledati novu novcatu kategoriju pod nazivom 'Ličnost tjedna'.Cilj mi je bio približiti posjetitelju moja pojmanja osobe-idola čiji rad najdulje ostaje zamječen.Viđali smo na tom popisu van gogha, marija ančića, ivana ljubičića, privatne ličnosti i globalno gledajući one koji su zavrijedili biti dio tog popisa.

Isto tako mogli ste primjetiti kako su iz bokseva nestale pjesme, koje su trebale biti sugestija trenutačnog pojmanja kvalitetne glazbe, ali kao što rekoh, krenuo sam putem inovacije.Umjesto pjesama, od samog početka ubacio sam priču o Srebrenici koja je kud i kamo važnija od tih pjesama.

Danas je došao dan svećanog otvaranja nove rubrike pod nazivom 'Preporuka tjedna'.U ovom slučaju cilj mi je istaknuti najbolje načine provođenja dana uz najmanje moguće novčane izdatke.Lista će se naravno svaki tjedan obnavljat pa ćete ovdje ugledati kvalitetna mjesta za izlazak, zanimljivu knjigu ili drugačijii način rješavanja dosade.Primjera radi, ovotjedna preporuka je knjiga Holcroftova pogodba koja mi se činila najprikladnijom za ovu listu, a još uz to prliloživa je po sitnoj cijeni.Reći ću još da će se ta rubrika redovito nadopunjavat novim podrubrikama koje će vas eventualno još više zainteresirat za tu tjednu preporuku, ili pak odgurnut od nje.

Praktičnost ovakvog iskorištavanja prostora bloga je očita.Na ovakav način ne troši se uzaludno post, djeluje se brzo i efektno, a čitatelj na taj način usput ima i korist.Nadam se da će moje ideje naići na odobravanje među masom.


MAREK

wien


I u ova katastrofalno teška vremena,odlučujem se za prioritet pisanja posta,iako postoji toliko stvari oko mene koje bi svakome vršnjaku bile neizmjerno privačane,ali eto rutinski sjedam svakodnevno za premili kompjutor razbijajući glavu cyber svijetom koji je defakto kroz ovih godinu blogerskih dana,postao moj novi tj. kamuflirani dom.Pronalazim snagu pišući postove,iako znajući da ih nitko ne čita.Bi li imalo istog efekta da sam kopirao poneki jeftini tekst sa interneta?Vjerojatno bi,mada težina ne bi bila ista,jer mi nitko ne može reći da vlastoručni tekst iz srca,ma koliko grozan bio,manje vrijedi od preljepog teksta tuđe osobe.

Osobno smatram,i složio bih se sa Marijom,da je protekli post bio jedan od najljepših koji sam ikada uspio uobličiti i okotiti tragajući uvijek iznova za riječju koja će savršeno korespondirat sa osjećajem koji prevladava u nutrini.Jedino mi je žao što (gotovo)nitko to ne prepoznaje pa preostaje tek osobna satisfakcija koja je nerijetko bezvrijedna ukoliko nije obavijena poštivanjem.

----------------------------------------------------------------------------------------------------------

Bio je ovo tek kratki rezime i moja pesperktiva gledanja na ovaj blog u posljednje vrijeme,no danas cu se iznimno pozabaviti samim sobom i svojim interesima koji mogu,ali ne moraju otvorit mi perspektivnu budućnost.

Ne znam da li ste primjetili,međutim u jednim od svojih prijašnjih postova pisao sam o svojim narednim godinama koje slijede tj. studentski dani.Isto tako sam spominjao Los Angeles i studij izvan Hrvatske.Danas ću se osvrnuti na primamljivu ponudu koja je zamalo pala u zaborav.

I dok konkretno danas slušam od jedne osobe koja se zgražala nad ogromnim oblakom iznad Los Angelesa kada se vozila avionom (zapažate da se radi o zagađenju) mojoj sreći nema kraja kada znam da je jednom postojala Austrougarska,od koje ja danas mogu profitirati.

Radi se naime o primamljivoj ponudi austrijskih vlasti da omoguće svim potencijalnim studentima,besplatan studij unutar Beča temeljen na stoljetnoj simbiozi Austrougarskih krajeva.tako se konkretno meni koji pripadam u dio koji je bio dio velike Austrougarske,otvara mogućnost odlaska u inozemstvo.Problem jedino pretstavlja materijalno stanje koje nije bajno.
Navest ću jedne od činjenica,koje mi otvaraju vrata Beča:

-izravan je upis na fakultet ; bez prijamnog ispita
-osiguran je besplatan studij
-posebno jeftin smještaj unutar Beča
-potrebnih 500 eura kao minimalna svota za mjesečan život
-dodatni troškovi nezavisni od troškova stanovanja,hrane i sl.
-preračunato 33 000 eura za 4 godine studija

Zapeo sam na zadnjoj točki....Najkasnije tada moja zabrinutost počinje.Naime nemam toliko novaca,nemam ih odakle uzet a i neću ih imati odakle uzeti.

Cjelokupni sistem obrazovanja samim time može pasti u vodu, a o mogućoj stipendiji nećemo niti razmišljati.Kao da su ih ikada dobile ruke onih koji su ih zaslužili?!!

Ne shvaćam kako osoba može iskoristiti svoje kapacitete kada nema sredstava,a vjerujte mi da moji roditelji nisu spremni podnjeti takav rizik i omogućit mi studij izvan domovine...Ma koliko talentiran mogao biti,ma koliko savršeno znao pričati njemački, ma koliko visoko zadane ciljeve imao...

Njih to ne zanima,kao ni državu.Njih zanima samo rezultat.Rezultat koji ne može nastati od bilokuda,bez sredstava...

Sva sreća da moja razmišljanja nadilaze njihova i da imam viziju pred sobom.Inače bih odavno pokleknuo!


Marek

povod moje znatiželje

Nekako smo skloni u današnjem svijetu svoje potrebe za fascinantnim adrenalin bombama tražiti u filmovima,uz pokoju čašu soka i kokica,ili knjigama koje pretstavljaju tek drugačiju perspektivu od one prve,a uz to smo ipak toliko slijepi i preveslani samointeresnim pričama koje nam nameću naši 'bogovi'.

Nerazjašnjena ubojstva,misteriozni nestanci,pojave nlo-a i vanzemaljaca,ostala neljudska bića i ostatak neotkrivenih tajni,tek je dio našeg života u kojem nam neke stvari,opet zbog interesa nadležnih,ostaju zatajene i nepojašnjene.Ljudi špekuliraju.Zavaravaju se u raznim varijantama priče koju im pritišću pred nos Mediji,manipulatori današnjice.A što smo mi? Tek gomila neznajućih,nesvjesnih bezveznjakovića u očima tih 'bogova'.Što poduzima Crkva,kako se ona ponaša,možemo li u nju imati povjerenja?Ostavljam to na vašoj individualnoj prosudbi,ali ja kažem da ne!

Nekako je jučerašnji dan obilježen na misteriozan način.Kao da sam dobio najiskreniji odgovor na svoje pitanje.Najiskreniji,ravno iz srca Boga.Na drugo se nažalost više ne možemo pouzdati...slijedi..

Kako sam listao jučer kroz jednu povijesnu knjigu,nabasao sam na lik jednog čovjeka,ocrtanog na fragmentu platna očite prastarosti.Pogled niže otkrio mi je naslov 'torinsko platno'-tkanina kojom je omotano Isusovo tijelo.Obuzela me neočekivana znatiželja,spontani nagon detektivske naravi koji sam morao otpratiti do kraja.I zaista,uputio sam se na internet i poharao tražilicama tražeći ključne riječi,slike,opise...Nisam htio vjerovati svojim očima !Prvo što mi je upalo za oči a što danas više nije nimalo čudno jesu riječi : ''Katolička crkva službeno nije priznala .....'' Vrtio mi se film,a slika je postajala sve čišća što sam čitao tekst.Navodno je riječ o plagijatu.Jeftinom srednjovjekovnom plagijatu s ciljem namame mase na katolicizam.I dalje nisam htio vjerovat.No kao i obično,stručnjaci se ne slažu sa 'crkvenim sveznalicama' i pokazuju rezultate njihovih istraživanja koji precizno kažu kako platno vrlo vjerojatno datira iz doba oko Kristova vremena.

Ponovno se vraćamo na priču sa početka.Bespomoćni smo i unatoč tolikim informacijama,neznalice smo jer nam se krije,svaki prokleti dan nam se krije istina,i kome da na koncu vjerujemo? Instinktu? Najpametnije je tako!

Pitam se jedino kako je moguće da toliko moćna Crkva koja poriče bilokakvu povezanost platna sa Kristom upravo to platno drži u torinskoj katedrali podalje od javnosti i namjerava ga pokazati najranije 2025 godine!Apsurd koji si samo Crkva može priuštiti.Potsjetimo se gnostičkih evanđelja a posebice Judina.Tolike godine tajenja za navodno beskorisni apokrifni tekst? Zar ne zvuči čudno?

Bio sam nadomak istine o torinskom platnu.Čvrsto sam vjerovao da ću svoj odgovor dobiti na onaj način na koji sam to i želio.Pronašao sam jednu od povečih slika dotičnog platna,zapanjeno i ispitivački promatrao nekoliko trenutaka i položio svoje prste na ekran.Osjećao sam drhtaj,osjećao sam napetost i trnce po tijelu...Promrmljao sam sasvim tiho: ''da li si to ti?''....Drhtaj u tijelu je kulminirao i znao sam da je odgovor pozitivan.

Zvuči pomalo suludo i nerealno.Iz očiju promatrača uvijek je nezgodno donjeti sud.Moja skeptičnost naspram priča koje nam se svakodnevno serviraju,prebacuje se na vas...Pitanje je koliko sam ja vjerodostojan sa svojim iskustvom.No na vas sada prebacujem teret prosuđivača.Jedino što mogu garantirati je to da sam bio potpuno iskren i dosljedan događaju koji se zbio.Ali nikad nisam čuo da se nekoga moglo uvjeriti i natjerati na nešto u što svim silama ne želi vjerovati...


Marek alias heav


*Posvećeno svih hodočasnicima koji su netom svojih obilazaka ozdravili!

*Čestitke Jeleni na uspješno napisanom prijamnom ispitu za fax!!

.........los angeles noću...........


Uvjerenja sam da svatko od vas prisutnih ovdje na mojem blogu,posjeduje živuću rodbinu negdje vani,izvan granica Hrvatske,u dalekim i nedohvatljivim zemljama svijeta.Te osobe možda niti ne poznate,a što ako se jednog dana odlučite upravo u put u nepoznato,zvano 'daleka rodbina'...

Razbijam si glavu tom temom već mjesecima.Kako bi to bilo uputiti se rodbini,konkretno mojoj,u dalekoj americi(los angelesu),koju nikada u životu nisam vidio a kamoli čuo.U prvi mah zvuči apsurdno,no nije.Čak sam uvjerenja da bi me prihvatili otvorenih ruku dok ja ne bih protiv toga imao ama baš ništa.Dapače,osiguran smještaj u jednom od najelitnijih područja amerike zvuči primamljivo.Potrebno je tek ispuniti pokoju formalnost oko vize,osiguranja i avio-prijevoza i eto ga usred urbane sredine.

Bila bi to jedna od opcija ukoliko bih bio željan svijeta i novih sredina...No pitanje je dal bi me ta rodbina dugoročno prihvatila,kada bih primjerice odlučio studirati tamo?Kompleksno pitanje,i nadasve nepredvidiv odgovor,jer ipak me ljudi nikada u životu nisu upoznali.

Još jedna zanimljivost...Kolika je to tek velikodušnost kada te osobe pri prekoatlantskom telefonatu mene pozdravljaju.To je znak pažnje i ljubavi prema onome dijelu obitelji koji im je poznat.Uostalome,zar niste nikada posvjedočili obiteljskom privilegiranju?Na sve se gleda drugačije,kada je obitelj u pitanju,pa makar to bio neki daleki ujak(pitajboga tko).

U mojem memu,sve ostaje zabilježeno,sve se notira i memorira,pa tako i ta dosjetka,koja bi jednoga dana vrlo lako mogla biti realizirana.Međuostalome sam se raspitao i među ukučanima,svojim roditeljima koji su potvrdili tu mogućnost...Sada valja samo pričekati...Valja sve precizno isplanirat

....Svijetu,čekaj me!....:))))

*Posvećeno svim fanaticima neistraženoga
*Mnogo sreće danas Jelčy koja polaže prijamni ispit za faks

smješak jednog prvaka

Impozantan čovjek,impozantan tenis,impozantan niz...Riječi koje opisuju već dugo prvog tenisača svijeta na jurišu ka obaranju svih teniskih rekorda koji se mogu rušiti.

Ovogodišnji Wimbledon,pripao je njemu.I to sasvim zasluženo uz tek jedan izgubljeni set i to u gigantičnom finalu protiv največeg rivala i prijetnje,Rafaela Nadala.Svi koji su se prije turnira kladili da će Roger osvojiti turnir,ne mogu računati na veliki dobitak,jer naprosto već četvrtu godinu zaredom teniski svijet unaprijed zna tko kući nosi titulu kralja trave.

Moram priznat da sam bio sklon procjeni kako danas ne postoji niti jedan tenisač koji je dorastao Rogeru na travi i uopće u svijetu tenisa.Dimenzija za sebe,u izvanljudskim okvirima.Potajno smo se svi nadali da bi Mario Ančić mogao biti taj koji će zaustaviti nasrnulog Federera.Nije bilo dovoljno,uz fantastičnu igru.Dokaz više koliko igra tog teniskog čarobnjaka vrijedi.

U osvrtu na današnji meč koji je potrajao svega 2 sata i 20 minuta,konstatirat ćemo da je od prve minute bio poznat pobjednik.Koliki god trud ulagao Nadal,bilo je nemoguće zaustaviti kralja u njegovom naslonjaču,boravku-center courtu.Slična je pariška usporedba,otprilike je omjer podjednak..Koliko se god Roger trudio na zemlji,nemoguće je dobiti Nadala u njegovom boravku.Tko zna,jednom će se i to dogoditi,a tada će se ponovno gledati na povijest tenisa.Bila bi kompletna kolekcija,svih četiriju grand slam titula.Strašan podatak kojim se tek par velikana mogu podičiti.

Rogeru je tek 25 godina a u džepu nosi 8 grand slam titula,sveukupno 39 naslova i oko 24 milijuna dolara zarade...Toliko u svojoj bogatoj karijeri niti Boris Becker nije nakupio...a tek bezbrojne izvanterenske gaže,foto shootinzi i sponzorske obveze uz koje je vezan....Sve u pozadini prati Mirka,njegova zaručnica.

Izvangalaktičan tenisač ali velika i humanitarna srca,uvijek spreman pomoći i dati.Za svaku pohvalu!A uskoro će i povijest govoriti u njegovu korist.Očito je,najbolji je svih vremena,pa i veći od almighty Samprasa...Fale mu još dvije titule u nizu u all englang club-u , kako bi bio osvajač sa najviše uzastopnih titula.

Toliko rekorda,tolika hvala ali i pritiska...Sve je to sastavni život toliko vrhunskog tenisača.Čovjeka obasipava ponos što živi u vremenu sa takvim virtuozom i genijalcem.
Tko zna,možda jednog dana i naša zemlja proizvede takav megatalent koji će očaravati svijet,što u teniskom smislu,što u humanitarnom...

Rezultat 6:0 7:6 6:7 6:3 može se protumačiti na razne načine....No znajte da je to rezultat jednog prvaka,jednog 'kamufliranog vanzemaljca' uvijek smirena dojma ali ratnička srca...
Veliki trud i napor stoje iza tog rezultata......Pa na koncu,Rogeru,zar je moguće bolje nego što je sada ?....
............heh.............znate li,da je Roger.....perfekcionist?.......:)))

uz lijepi pozdrav,

marek

*posvećeno svim istinskim ljubiteljima bijelog sporta

siguran sam da ste upoznati sa životnim situacijama koje život sa sobom nosi.pregršt scena u kojima stojime tik do jedne stvari a tik do druge.postajete neodlučni jer ne znate kojim putem krenuti.nalazite se na prekretnicama života...

kako nekad nogometni treneri znaju reći da su na slatkim mukama tako i običan čovjek ponekad pred sobom ima solucije koje su za njega slatke brige,jer koju god da odabere,uvijek se okrene na dobro.no što napraviti kada ste nesigurni pa ne vidite načina za koju stranu da se opredjelite...kada s jedne stoji dobro a sa druge zlo.najbolje je poslušati unutarnji poriv koji će uvijek pravovremeno signalizirati što je činiti.
ponekad se takve prekretnice manifestiraju u ljubavi,ponekad u poslu a ponekad i u životnom putu odrastanja.iskustvene osobe najbolje mogu posvjedoćiti o težini tog zadatka,ali što ste stariji,to vam i lakše pada donositi odluke,jer ste zrelije osobe sa proširenim horizontima.ali u mlađim danima,potrebna je pomoć zrelijih,no pohvale idu onima koji taj put prođu bez ičije pomoći.kako to postići?

odgovor je lakši nego što se da zamisliti...otvoriti dušu,upitati samoga sebe što je učiniti i kombinirati savjest sa vjerodostojnom literaturom.ponekad je to dobitna kombinacija.

konkretno,kao što već znate,moja vanredna ljubav prema svijetu tenisa,vuće me u tome smjeru.no postoji i jedna lingvistička ljubav koja mi neda mira,koja vreba iza ugla i čeka svoju priliku.počinjem polemizirat kada se upitam 'mario,pa što bi rađe?igrao tenis ili učio francuski?...vrlo kompleksno pitanje na koje pronalazim odgovor dubokom analizom...znam da je cilj moga bavljenja sportom već odavno splasnuo.splasnuo je zbog godina,koje nemilosrdno teku,a profesionalni sport ne trpi zaostatke a zahtjeva mnogo vremena i novaca...od najmlađih dana...definitivno,shvaćam da sam se prekasno počeo baviti tenisom,da bi postao profić...dakle svrha se gubi,a ostaje tek satisfakcija igre i rekreacije...opcije koje mi nudi učenje francuskog jezika,koji me privlači tolikom silinom,da je nemoguće odoljeti,mnogo su shvatiljivije i praktičnije.poznavanje jezika u današnjem svijetu ide pod mus,pa danas sutra poslovni život u inozemstvu će tražiti i poznavanje francuskog,pa će davno učenje toga jezika uroditi plodom.

pitate se zašto ne ide i jedno i drugo? e cijenjeni blogeri,teško je pod današnjim uvjetima i standardom uskladiti i ovce i novce,manjka sredstava...a i u ozbiljnom školovanju nitko vas neće pitati stižeš li sve ili ne...

--------------------------------------------------------------------------------------------------------
*pozdrav mojoj dragoj kvizerskoj ekipi.....
*isprike zbog nepoštivanja ortografske pravopisne norme

mario