|
|
Dnevnik.hr
<
studeni, 2011
>
P
U
S
Č
P
S
N
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (13)
Studeni 2011 (31)
Lipanj 2010 (15)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (14)
Studeni 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Lipanj 2008 (5)
Svibanj 2008 (4)
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ja sam Ivan, bogoslov časne zadarske nadbiskupije. Prije nekoliko godina pročitao sam knjigu "Posljednja vremena", i tamo je na neki način naveden cilj svećeničkog poziva, a to je privoditi duše k Bogu, odnosno riječima Bibilije: "Zato idite, učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta." (Mt.28:19,20) ili "Tada im reče: ' idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakomu stvorenju! Tko bude vjerovao i pokrstio se, spasit će se; tko ne bude vjerovao, osudit će se.» (Mk. 16:15,16), stoga sam ja odlučio voditi ovaj, uzeti ću si slobodu te ću nazvati, apostolat. Jedan mudar čovjek je rekao jednu od najvećih istina ikada: "Svaka, pa i ona najkraća, riječ koja izlazi iz usta propovjednika može potaknuti dušu na potpuno obraćenje!" Uostalom ja sam i sam ovome blogu dao ime Glasnik velikoga Kralja, ime koje je sam sebi nadjenuo Sveti Frane, i eto Vama i meni primjera najvrsnijeg kojeg možemo slijediti.
U ljubavi Vas pozdravljam i preporučam se Vaše molitve
Ivan, bogoslov 
Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav. U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego - on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše. Ljubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge.
--
Kad sam bio osnovnoškolac, ministrant, jednom mi je poslije Službe Božje u sakristiji bio prišao župnik i upitao me bih li možda želio poći u sjemenište. Ja sam kazao otprilike da sam nakanio poći u sjemenište no malo sam se nećkao, a tek poslije bih eventualno vidio, a na što je župnik promrmljao: "Zar ćemo mladost dati svijetu, a starost Bogu?"
Čudno je zašto se toga sjećam. U tom se razgovoru nisam bio osjetio krivim, a niti mi je u tom trenutku ova misao imala neku mudrost. Čak mi se činila i glupom.
No, kako je vrijeme mladosti prošlo i kako sam sada ostarjeli profesor koji se tek u posljednje vrijeme osjeća zauzetijim katoličkim laikom, to mi sve više počinje smetati propušteno vrijeme i sve glasnije i glasnije i glasnije čujem tu davno rečenu rečenicu: "Zar ćemo mladost dati svijetu, a starost Bogu?"
J. Ratzinger
ime: Ivan
prezime:Jordan
email: ivan.jordan.zd@gmail.com
Blogovi koje čitam:
po lokvama vode ili sritnije vrime
DAJ NAM SVIMA DUHA SVOG
KRISTE BUDI NAŠA RADOST
Music Inside
Gospodine večeras sam sâm.
U crkvi je sve tiše, ljudi su izašli, a ja sam pošao kući, sam.
Susretao sam ljude koji su se vračali sa šetnje.
Prolazio sam kraj kina, koje je mamilo ljude svojim programom.
Naišao sam mimo kavanske terase, gdje su umorni šetači pokušavali produljiti životnu radost nedjeljnog odmora. Sudario sam se s djecom, koja su se igrala na stepenicama, s djecom Gospodine, s tuđom djecom koja mi nikada neće pripadati.
Gospodine ovdje sam sâm.
Tišti me tišina, guši me osamljenost…
Gospodine imam godina, tijelo mi je kao u drugih ljudi,
Snažne radine ruke, srce sposobno za ljubav.
Ali sam se darovao Tebi. Jer si to doista tražio.
Sve sam Ti darovao, ali teško je to Gospodine.
Teško je ljubiti sav svijet, a nikoga si ne pridržati.
Teško se rukovati, a ne htjeti zadržati ruku.
Teško je osjećati kako raste klica naklonosti, ali sve tebi darovati.
Teško je biti kao drugi među drugima, a ostati kod toga drugačiji.
Teško je uvijek se darivati, a pri tome ne promišljati da ti se nešto uzvrati.
Teško je drugima biti primjer, a da si nikad ne izabereš uzor.
Teško je drugima skidati breme grijeha, a nemati mogućnosti skinuti ga sebi.
Teško je doznati tajne, a ne moći ih niskim podijeliti.
Teško je s drugima putovati ovim životom, a ne smjeti se ni časak prepustiti životu.
Teško je biti sam,
Sam pred svima, sam pred svijetom, sam pred trpljenjem, smrću, grijehom…
Sine moj nisi ti sam. Ja sam uz tebe. Ja sam – TI.
Jer meni treba tvoj ljudski dio kao nadopuna, da ostvarim svoje utjelovljenje i spasenje.
Trebam te. Trebam tvoje ruke, da dijele moj blagoslov. Trebam tvoje usne, da govore moje riječi. Trebam tvoje tijelo, da nastavim svoje muke. Trebam tvoje srce, da struji mojom ljubavlju. Trebam tebe da nastavim tvoje otkupljenje.
Ostani uz mene, sine moj.
Gospodine, evo me.
Evo mojega tijela, evo mojeg srca, evo moje duše.
Daj da budem dovoljno velik, da mi se može cijeli svijet navratiti.
Dovoljno jak da ga mogu nositi, dovoljno čvrst, da ga mogu zagrliti, a da ga ne zadržim.
Daj da budem mjesto susreta, ali samo mjesto prolaska.
Put koji neće nikoga zaustaviti, jer se ništa ljudsko na njemu neće ubirati.
Gospodine, večeras kad je sve ispunjeno tišinom,
I kad moje srce nagriza zub gorke samoće.
Dok moje tijelo leleče glađu za radostima,
Dok mi ljudi pritišću dušu da sam ju ne spreman upokojiti.
Dok mi ramena pritišće cijeli svijet, svom težinom bijede i grijeha.
Darujem ti još jednom svoje JA,
Ne u bučnom veselju, već tiho, vedro, ponizno.
Posve sam, Gospodine pred tobom,
u smirenoj večeri.
Sva si lijepa, o Marijo!
I grijeha istočnoga nema u tebi.
Ti slava Jeruzalemska.
Ti radost Izraela.
Ti dika puka našega.
Ti odvjetnice grešnika.
O Marijo!
Djevice premudra!
Majko premilostiva.
Moli za nas.
Uteci se za nas kod Gospodina našega Isusa Krista
R: U Začeću svome Djevice neoskvrnjena si bila!
O: Moli za nas Oca, čijega si Sina porodila!
POMOLIMO SE:
O, Presveta Djevice, vjerujem u tvoje sveto, čisto i neoskvrnjeno začeće. O, najčistija Djevice, po tvojoj djevičanskoj cistoci, po tvom Bezgrešnom začeću, po tvom slavnom dostojanstvu bogomaterinstva, isprosi nam od tvoga ljubljenoga Sina, savršenu čistoću srca, tijela i duše, nepokolebljivu ustrajnost u vjeri, ufanju i ljubavi. Amen.
Ljubav mi je sve objasnila,
ljubav sve riješila –
stoga obožavam tu Ljubav,
ma gdje god da prebiva.
A postah ravnicom što tihu je otvorena protjecanju
u kojem nema ničeg od onog hučnog vala što živi od duginih ogledalaca,
ali je mnogo od vala što smiruje i u dubinama svjetlo stvara
i tu svjetlost na lišće neposrebreno baca.
U takvoj dakle skriven tišini ja - list,
oslobođen vjetra,
ne brinem se više ni o jednome danu što pada,
jer znam da sve ih to čeka.
Ne bojim se! Nikada!
Idi mirno kroz buku i užurbanost i sjeti se mira koji se može naći u tišini.
Koliko je to moguće, budi u dobrim odnosima sa svim ljudima. Govori
svoju istinu smireno i jasno i slušaj druge, čak i glupe i neuke, i oni imaju
svoju priču. Izbjegavaj bučne i agresivne osobe, one su teret duhu.
Ako uspoređuješ sebe s drugima, možeš postati ogorčen ili ponosan,
jer uvijek će biti većih i manjih od tebe. Raduj se svojim dostignućima kao i
svojim planovima. Održi entuzijazam za svoj vlastiti poziv ma koliko on bio
skroman, to je pravo blago u promjenjivim vremenima. Budi obazriv u svojim
poslovima, jer svijet je pun prevara. Ali neka ti to ne smeta da vidiš vrline koliko
god je ima. Mnogi ljudi teže za visokim idealima i svuda je život pun heroizma.
Budi ono što jesi. Pogotovo nemoj glumiti ljubav. A nemoj ni biti
ciničan prema ljubavi, jer usprkos svoj ogorčenosti i razočarenjima, ona je
vječna kao i trava.
Spokojno primi iskustvo godina, skladno napuštajući stvari iz mladosti.
Gaji duhovnu snagu da te štiti od iznenadne nesreće. Ali nemoj sam sebe
žalostiti izmišljanjima. Mnoga strahovanja nastaju od umora i usamljenosti.
Osim održavanja zdrave discipline, budi blag prema sebi.
Ti si dijete svemira, ništa manje nego što su to drveće i zvijezde. Imaš pravo
da budeš ovdje. I bilo ti jasno ili ne, nema sumnje da se svemir razvija kao
što bi i trebao.
Dakle budi u miru s Bogom ma kako to zamišljaš, i bez obzira
kakav ti je posao i kakve aspiracije u bučnom kaosu života zadrži mir
u svojoj duši. Pored sve prljavštine i jadikovanja i porušenih snova, ovo je
ipak divan svijet.
Budi pažljiv.
Teži da budeš sretan.
Bože, Stvoritelju moj, od Tebe primam svoju uobličenje,
Ti si moj lončar.
Povjeravam se Tvojim dobrim rukama.
Daruj mi milost da preda Te stavim meko i poslušno srce
i da sačuvam oblik koji mi Ti daješ.
Daj mi ostati takav da me možeš oblikovati,
da mi ne otvrdne srce kad ne shvatim Tvoje djelovanje.
Ne daj da se izgubi trag Tvojih prstiju.
Jer kad ja dopustim da u meni ostane otisak Tvoje ruke,
dovest ćeš me do savršenstva. Amen.
Došao sam ti donijeti mir.
Ne mir razuma, jer on prebrzo iščezava.
Ne mir pjesme, jer on je sjetan.
Ne mir iz čestitke,
jer on je previše uglađen.
Ne mir kolijevke,
jer on je previše čeznutljiv.
Donosim ti mir u kojem prihvaćaš sebe kakva sam te Ja stvorio,
mir u kojem poznaješ sebe
kako te Ja poznajem,
mir u kojem voliš sebe
kako te Ja volim,
mir u kojem jesi svoj
kao što Ja jesam onaj koji jesam.
Došao sam ti donijeti mir,
mir što te krijepi na početku dana,
mir što te snaži kad se pomiriš s drugima,
mir što te grije kad završiš neki posao,
mir što te preplavi na svršetku dana,
mir što te dodiruje
kad ti je obitelj u redu.
Bez mira, moj se dolazak
ne ispunjava.
Bez mira, moje se rođenje zaboravlja.
Bez mira, Božić je proturječje.
Došao sam ti donijeti mir.
Krist, Mlado Sunce s visine, pojaviti će se da obasja sve narode i
svakoga čovjeka i da „upravi noge naše na put mira“. Ipak nisu svi
jednako Njime obasjani. Istina, svjetlost je dovoljno jaka da obasja
cijeli svemir, ali mnogi još uvijek nisu spremni da prihvate moć
njezina sjaja, ili su se već odavno uklonili u svoje vlastite sjenike, ili
su navukli „škure“ na prozore ili su pak zalupili vrata svoje nutrine,
ostajući tako da radije žive u svojim tminama i nemirni u društvu
jezivih sjena smrti. A tu, onda, nema otvorenosti duha da se čuje
poruka Kneza mira, a mnogima i nije ni stalo do mira. Od Boga, Oca
vječnoga i savjetnika čudesnoga ne traže više ni savjeta ni zakona,
pa ni od Božića ništa više nego samo malo romantičnoga veselja. Pa
što bi nam onda bilo čudno kad na Božji poziv, koji kao dijete dođe
na svijet, da prinesu dar obraćenja, čujemo odgovore: „Pa ne mislite,
valjda, ozbiljno!“
Bog radi našega spasenja, misli sasvim ozbiljno i računa ozbiljno s
nama. Na Betlehemskim poljima su one prve Badnje noći bili mnogi
pastiri, a ipak su samo neki bili budni i oni su čuli poruku anđela i
doživjeli radost susreta sa Spasiteljem. Drugi spavali, a kad su se
probudili nije više bilo ni pjesme anđela, ni noćnih čudesa.
Svima Vam od srca želim od Boga blagoslovljeno i plodonosno IŠČEKIVANJE ponovnog dolaska Našega Gospodina Isusa Krista, koji je "mlado sunce s visine"!!! 
Ako je svećenik mlad, onda je naivan.
Ako je ozbiljan, onda je vječni nezadovoljnik.
Ako je lijep: «Zašto se nije oženio?»
Ako je ružan: «Nitko ga nije htio.»
Ako odlazi u kafiće, onda se ne ponaša u skladu sa zvanjem.
Ako sjedi u kući, onda je samotnjak.
Ako hoda odjeven «u civilno», ponaša se svjetovno.
Ako nosi reverendu, konzervativan je.
Ako razgovara s tajkunima, onda je kapitalist.
Ako se druži sa siromasima, onda je komunjara.
Ako se slaže sa svima, onda nema stava,
ili još gore, oportunista je.
Ako je debeo, ništa mu ne fali;
Ako je mršav, škrtac je.
Ako citira Koncil, onda je «progresivac»;
Ako govori o katekizmu, onda je pobožnjak.
Ako propovijeda dugo, dosadan je.
Ako podiže glas, živčenjak je.
Ako govori normalno, ne razumije se ništa.
Ako ima auto, onda je bogat,
Ako ga nema, nije ukorak s vremenom.
Ako posjećuje župljane, zabada nos u tuđe živote,
Ako ostaje u župnom dvoru, ne zanima se za župljane.
Ako traži darove, onda je «žicar»;
Ako ništa ne organizira i ne gradi, župa je mrtva.
Ako dugo zadržava ljude u ispovjedaonici, onda sablažnjava;
Ako je prebrz, ne sluša što govore.
Ako započinje misu točno, sat mu ide naprijed,
Ako započinje kasnije, čini da gubimo vrijeme.
Ako je mlad, nema iskustva.
Ako je star, vrijeme je da ide u mirovinu.
Ako ga premjeste ili umre, tko će ga zamijeniti?
... No, koliki mole za svoga svećenika?
Gospodine Isuse, podari mi:
Da spoznam Tebe i da upoznam sebe;
Da ne želim drugo osim Tebe;
Da napustim sebe, a ljubim Tebe;
Što radim, neka je poradi Tebe;
Da ponizujem sebe, a uzvisujem Tebe;
Da uvijek mislim samo na Tebe;
Da se odričem sebe, a živim za Tebe;
Štogod mi došlo da primam od Tebe;
Da “proganjam” sebe, a slijedim Tebe;
I da uvijek želim slijediti Tebe;
Da bježim od sebe, a tražim zaštitu kod Tebe;
I da budem dostojan Tvoje obrane;
Da se bojim za sebe i da se bojim uvrijediti i izgubiti Tebe;
Da se ne uzdam u sebe, nego uvijek u Tebe;
I da se nađem među Tvojim izabranima;
Da ni za što istinski ne marim, osima za Tebe;
Da budem vazda poslušan i da ljubim radi Tebe;
Da budem siromašan radi Tebe;
Tako me pogledaj da zavolim samo Tebe;
Zovi me da Te vidim, da Te gledam licem u lice:
Da navijeke uživam gledajući Tebe! Amen.
Sveti Augustin
Danas sam bio prisutan na jednom događaju. Događaju kada je jedan mladić svom dušom uskliknuo Bogu "Evo me", "Evo dolazim Gospodine vršiti volju Tvoju", "Evo me, mene pošalji". Događaju koji će jednoga dana i mene čitavoga ucijepiti u osobu Isusa Krista. Događaju koji svoj obred (u biti) nije mijenjao već dva tisućljeća. Događaj kada se još jedna osoba prostrla po mramornom tlu zadarske prvostolnice i umrla za ovaj svijet, da se rodi nanovo u Kristu. Događaj koji se simbolično zove - Sveti Red. Jutros prijepodne, oko 10:30h, ja sam se rukovao sa bratom Jerolimom, đakonom - monahom, a već oko podneva ja sam ljubio ruke jednom NEBESNIKU. Primjećujemo da ljudi današnjice riječ i osobu SVEĆENIKA uzimaju zdravo za gotovo. Tko je to zapravo? Tko je taj čovjek koji s vremena na vrijeme pohodi naš život (no zapravo je osoba koja nam je prisutna u svakom aspektu života)?
Kako počinjem učiti teologiju, dolaze mi razne teološke definicije novozavjetnog svećenstva, no ja smatram da je jedan "polupismeni" svećenik - župnik sve rekao u ovih nekoliko rečenica: "Bez sakramenta Reda, ne bismo imali Gospodina. Tko ga je stavio tamo u svetohranište? Svećenik. Tko je dočekao vašu dušu kada je prvi put ulazila u život? Svećenik. Tko je hrani i krijepi na njezinu zemaljskom putovanju? Svećenik. Tko će je pripraviti da se pojavi pred Božjim licem, perući je po posljednji put u krvi Isusa Krista? Svećenik, uvijek svećenik. A ako bi ta duša umrla [zbog grijeha] tko će je podići na novi život, tko će joj vratiti spokoj i mir? Ponovno svećenik… Poslije Boga, svećenik je sve!... On će sama sebe shvatiti tek u nebu!" Pretpostavljate o kome se radi? Naravno ove znamenite riječi je izrekao nitko drugi već najveći i najuzorniji svećenik - župnik Ivan Marija Vianney. Kako složena teologija, a skupljena u nekoliko jednostavnih riječi. Milina. Meni koji idem prema oltaru budi se izniman ponos kad čitam ove riječi. Stoga Vas od srca pozivam molite za Vaše svećenike.
Kad sam bio na izletu u Kotoru, tamošnji biskup se nama potužio: "Dragi sjemeništarci, mi Vam u Kotoru nemamo problema sa nedostatkom vjernika, već imamo problema što naša Crkva nema svećenika, što se naši tabernakuli pomalo prazne, a iz župnih dvorova ne suklja dim!" Što će nam Crkva kad nema svećenika. Svećenik je u ovim teškim vremenima SVE. Zato Vas molim da molite za svećenike. Molite za njih, i ne govorite onu poznatu "Bolji je pop iz susjedne župe", već recite "Majko mila, naš nas biskup voli, kad nam je da ovako lipog i dobrog popa". Blagopokojni nadb. zadarski Marijan Oblak je često govorio u svojim propovjedima: "Dolaze mi sa svih strana ljudi i mole me, Oče Nadbiskupe dajte nam svećenika, a što ću ja, već se naljutiti i reći: dajte mi vi jednog mladića, ja ću ga poučiti, odgojiti i zarediti pa vam ga vraćam. Što vi mislite da ja svećenike držim u hladnjaku!" Stoga iskreno Vas molim, molite za svoje svećenike.
Kao kratak molitveni prilog prilažem Vam jednu predivnu meditaciju (ja Vam dam 100kn ako ne zaplačete ):
Svećenik bi trebao biti ...
Čovjek koji se borio s Bogom,
izvor posvećenja,
grješnik kojemu je Bog oprostio,
gospodar svojih želja,
sluga bojažljivih i slabih,
koji se ne prigiba pred moćnicima,
nego se priginje pred siromašnima,
učenik svojega Gospodina,
poglavar svojega stada,
prosjak širom otvorenih ruku,
donosilac bezbrojnih darova,
čovjek na bojnom polju,
majka tješiteljica bolesnih,
s mudrošću godina
i povjerenjem djeteta,
upravljen prema gore,
nogama na zemlji,
stvoren za radost,
poznavajući patnju,
daleko od svake zavisti,
jasnih pogleda,
otvoreno govoreći,
prijatelj mira,
neprijatelj lijenosti,
uvijek ustrajan ..
Toliko različit od mene.
“Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre! To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede. To moraju biti naša načela. To moraju biti naši postupci jer u protivnom i mi bismo bili žrtve Zmaja!” Iz propovijedi kardinala Kuharića,1991.
Tvoju su lađu
Vjetrovi odnijeli
Na pučini dalekoj
Olujama lomili.
Al oblaci nestanu
Kad more sunce poljubi
Duša ti zna
Više nisi sama
Bog je s Tobom.
On te ljubi
S tobom uvijek ostaje
Kada pritisnu te boli
Ta ljubav jača postaje.
Kad te neka druga mora
Lažnim sjajem privuku
Bog te opet prima k sebi
Tvojoj duši daje luku.
Kad tvoja se lađa
u nemirnom moru izgubi
Odbaci sav strah
Odbaci tugu
Bog je s tobom - On te ljubi.
Kad sam umoran od puta k zvijezdama da ljudima u noći donesem malo svjetla
sjednem u tišinu i nalazim Tebe, moj Bože!
Tada osluškujem izvor i čujem Tebe.
Posve duboko u meni samom
i u svemu oko mene
osjećam veliku tajnu.
Dragi Bože,
nemoguće je shvatiti radost koju tako nezasluženo smijem uživati.
U danima straha i nevolje daješ mi doživjeti što su znali proroci stoljećima prije mene:
da me nosiš na svojim ramenima.
S dvije ruke čvrsto držiš.
Bože, rekao si mi jednu riječ koja mi sve objašnjava,
utjeha koja ne umire i nikad me ne napušta –
jedna riječ izrečena duboko u srce:
'Niste vi izabrali mene, nego ja izabrah vas.'
Ja sam mali komadić stakla,
neka kroz njega tvoja ljubav svijetli ljudima.
Komadić stakla,
koji put prašan od svagdašnjice,
zaprljan burama života.
Ali ti si ga svaki put očistio sedamdeset sedam puta
u toploj kiši svoga milosrđa
i nježno ga postavio na svoje sunce da sjajnije nego ikada odrazuje
vječno prelijevanje ljubavi između Tebe i ljudi.
Bože,
Ti iz krhotina činiš ogledalo svoje ljubavi.
Dragi Bože,
sve si mi dao.
Daj mi još samo jedno:
zahvalno srce.
Gospodine Isuse, prijatelju mladih,
koji si pozvao Šimuna: "Izvezi na pučinu…",
utisni u moje srce želju za otvorenim morem
i povedi me u avanturu života
snagom svoje ljubavi.
Previše sam vezan za svoju lađu, Gospodine,
i nisam sposoban otisnuti se od obale.
Oslobodi me olakog zadovoljavanja
lažnim surogatima;
od indiferentnosti za velike ideale;
od lažne sigurnosti,
i težnje biti kao drugi.
Evo ti moje mreže, Gospodine,
i talente koje si mi povjerio;
pomozi mi da ih uložim kako ti želiš.
Pomozi mi izvesti na pučinu
i zaploviti u Tvome smjeru
gdje pronalazim smisao života
u zajedništvu tvoje ljubavi;
da bih mogao svjedočiti Ljubav
onima koji su bez nade i životnog cilja.
Ljudi našega vremena žele mir,
ali ne znaju kako ga naći.
Primi Isusa u svoj život. Počni moliti!
Započni stvarno vjerovati!
Ako započneš s molitvom,
i ti ćeš naći mir.
Naći ćeš Boga, naći ćeš Isusa Krista.
Tada je on tvoja radost, tvoj mir,
tvoje bogatstvo, tvoje blago.
Prijatelju započni moliti!
Molitva je velika mreža,
kojom možeš uloviti blago svoga života:
samoga Boga!
Ako njega imaš, imaš sve!
Pođite
blagoslovljeni Oca Nebeskog
ulicama i trgovima
svojih sela i gradova
pođite i govorite: MIR!
Pođite i molite: MIR!
Pođite i zaštitite MIR!
Pođite i učvršćujte MIR!
Pođite i tvorite MIR!
Pođite i u tugu našu
unesite MIR!
U radost našu i pobjedu
utemeljite MIR!
U dušu hrvatsku ranjenu
ali plemenitu i ponosnu
Uronite MIR!
I blaženi bili
Vi, MIROTVORCI!
Moj did i ja
Jutros sam se opet probudija s refrenom pisme na usnama: Dida moj, dida moj, ode mi je zima, daj mi kaban svoj. Dida moj, dida moj, sve me boli, tilo traži, rakijom me sveg namaži, kao kad sam dite bija ja. Da mi bude miran san . Baci na me kaporan. Dida moj, dida moj... Riči su to stare klapske pisme koja me uvik rastuži. Uvati me sjeta za mojin Didom.
Mog dida više nema. A, bija je on običan dalmatinski seljak iz siromašne obitelj. Mati Marija mu je vrlo rano umrla, pa se otac Ante ponovo oženio. Ima je brata i sestru koji su mladi umrli. Kroz čitavi život pratila ga je Smrt. Sa svojih dvadeset i nešto godina oženija je Luciju Benić, s kojom je posadijo novi nasad obitelj Jordan. Baba Luca mu je rodila tri sina i dvi ćeri. No, trbuvon za kruvon odlazi, kao i mnogi drugi iz Domovine, potražiti posao u inozemstvu. Nakon dvadeset godina napornog rada u Austriji vratija se kući.
Nosija je moj did, ka i svi didovi u Ljupču, tamnoplave gaće i kockastu flanelastu košulju. Na glavi, koju je ukrašavala ka snig bila kosa, stala je, pomalo nakrivo, bereta. Takvoga ga pamtim. Nikada ga u svom dvoru nisan moga zateći samog. Uvik je bija s nekim, priča, smija se, tješija druge ili bija tješen. Volija je nama unucin pričati događaje iz svoje mladosti: kako je prvi put dobija na bućan, kako je prvi put moga otpivavati pištulu u Crkvi, kako je upozna babu... Mog dida više nema. Umra je prošle godine o Svetoj Stošiji, svetici kojoj se mnogo utica, svetici kojoj je svaku godinu hodočastija u zadarsku katedralu, pa mu je ona dala tu čast da se priseli Ocu, baš na njezin dan, baš na dan kad zadarska crkva piva: Popjevkom veselom, blagdan objavite, Stošiju blaženu Zadrani častite. Sigurno se od sriće smija, moj Did.
Taj dan bio je tmuran, kišovit, izgledalo je ka da i samo nebo plače za njin. U teškoj muci ima je jednu veliku želju, da mu dođe Onaj, Onaj kome je i u najtežin trenutcima života virno koraca u malu župnu crkvu u Ljubač. I napokon, doša mu je Isus: Učitelj, Prijatelj. Did je pun vire samo pogleda u komadić kruva u kojemu se skriva Bog i s pouzdanjem, ali teško reka: Božja se vrši! Nekoliko minuta posli, upirući oči prema križu, ispustija je svoju dušu Bogu. Umra je nakon duge i mučne borbe, ali smireno, umra je baš ka mučenik, ka sveta Stošija, polako u najvećoj agoniji, ali radosno što odlazi Bogu.
Nekoliko dana prije bija je raspoložen ka uvik. Mirno se probudija, poljubija svoju ženu Lucu, njegovu virnu pratiteljicu, i otiša bi pojisti ribu koju mu je vazda donosija najstariji sin Šime, a spremila nevista, moja mati. Ja san tada bija na božićnin praznicima, i uživa san gledajući kako on sa vidnin užitkom „tare“ oradu. Od ovakvih stvari on je živija. Nakon dvadeset godina provedenih u Austriji na poslu koji ga je doveja do bolesti, uživa je u plodovima svog rada, ali ipak je živija skromno kako i priliči običnom, skromnom hrvatskom seljaku: živiti svoj život mirno i pobožno.
Sićan se da san ja ka dite gleda televiziju, a on je sidija kraj vatre, i čita tiho izgovarajući molitvice iz malog, pohabanog molitvenika, kojega je, da bi spričija ispadanje listova, veza komadićom konopčića za lozu – „kurdele.“
Živija je od toga da ode na svoje misto u drugoj klupi kraj prolaza, u crkvi u Ljubču, i ako bi koji stranjski čovik doša da će sisti na njegovo misto, didov najbolji prijatelj, kum Martin Vukov, bi ga otira govoruć: Ajde biži ća, ne znaš da će sada Grgo doći. A kad bi did bija prikovan za krevet, meni bi Martin Vukov reka da rečen didu: Neka se Grgo ne boji, ja ću otirati svakog s njegovog mista, njegovo misto čeka samo njega. Tako niti na dan njegova sprovoda Martin nije da nikome da side na to misto, jerbo, kako reče, to misto je za njegova kuma Grgu.
Uvik se falija kako je njegova obitelj lipo složna i kako mu se lipo svi skupe na njegovon rođendanu, o svetom Ivanu ili Maloj Gospi, o Božiću ili o Uskrsu. Često je govorija: Nije grij uživati u onome što mi je dragi Bog da i neće me Bog kazniti ako se pofalin kumu Zvonku i kumu Blažu kako dobru, lipu i složnu obitelj iman . Na njegov zadnji Božić, kad smo se svi tradicionalno okupili oko njega, zaplaka je i reka: Sigur san da mi je ovaj Božić zadnji, pa mi je drago što vas sve zadnji put zajedno vidin.
Najveća životna srića moga dida je bila gledati kako je lipo odgojija dicu, kako mu se unučad lipo škola, pa kad san ja krića u Sjemenište govorija mi je: Da san i dotura, da san i inžinjera, da san i profešura, da san i dentišta, pa mi je vruća želja bila da dadnen i popa, ajde neka fala Mu što je tebe izabra, nije moga bolje. Nikad neću zaboraviti njegove suze kada me je ćaća odvozija u Zadar u Sjemenište. Ta mi se slika toliko urizala u svist, da je nakon tri godine još uvik živa. Teško mi je prez njega, ali me tješi to da je on sada kraj mene, kraj mog radnog stola, kraj mog klecala, i da gleda, i da se smiješi, onim njegovim posebnim smješkom, smješkom kakvim se samo did zna smijati.
Mog dida više nema. Njegov sprovod je bio poseban. Čitavo je selo došlo iskazati mu posljednju počast. Čitav ljubački krajolik se od njega oprašta. More je blago mrmorilo pod kratkim navalama juga, koje je zatim na kopnu, s plačnim zvukom napadalo obližnje topole, a one su zatim tiho mahale vrhovima, kao da je izgovaralo dječji: pa-pa.
Njegovih šest unuka, među kojima sam bio i ja, se sjatilo oko njegovog odra. Pronijeli smo ga, zadnji put, po selu. Don Ante je sa svojim snažnim glasom pjevao Bogu laude, a zatim je klapa polagano, ali gromko zapjevala: Bliže, o Bože moj, k veličju Tvom. Budi ti stijeg i vijek življenju mom! Vodi kud hoćeš nas, vodi kud hoćeš nas. Bliže, o Bože moj, k veličju Tvom.
Mala župna crkva nije mogla primiti svjetinu koja se sjatila, da oškropi svima milog pokojnika. Uz oblak tamjana i stoljetno glagoljaško pjevanje, ispraćen je moj Did iz crkve u svoj novi dom, na posljednji počinak.
Mog dida više nema i tilo mu pokriva sivi kamen. Grli ga kad ga ja već ne mogu. A, na kamenu piše: Uvik znaj da te volimo dragi Dide. Ima si časnu pojavu i uvik si nam nastoja pokazati stazu kojom nam triba poći. Uvik si nas potica na razmišljanje kako mudro iskoristiti dragocjene dane svoga života. Želija si da u životu odaberemo prave vridnosti. Ti si Dide poput svjetionika našoj obitelji. Čvrsta si stina, temelj na kojem počivamo, držiš nas sve na okupu i kao da budno paziš da ne posrnemo. Podučava si nas da gradimo sebi budućnost, ne zaboravljajući pritom na prijatelje, na žedne, gladne i bolesne. Vole te Tvoja Dica.
Did je cilom mistu toliko prirasta u srce da niko nije moga virovati da ga nema. Njegovo misto u crkvi se dosta vrimena ispuštalo prazno, ka da njega čeka. Mala dičica dugo nisu mogla razumiti zašto did Grgo više ne ide iz dućana s jogurtin i vodon, a moja mati ga je svako jutro čekala da mu da inzulin. Dugo ga ne mogasmo zaboraviti. Ove godine mi unuci o svetom Nikoli, ka i uvik, čekali smo poklon od Dida... Ali, njega nema! Ni Dida, ni poklona!
Još mi se uvik u snu pojavi Did. Sanjam ga kako me ljulja na na svojim kolinima, a ja ga samo gledan, i gledan, i gledan... I, kad se probudim, dođe mi da prokunem jutro što me budi i odvodi od moga Dida.
Navečer, kad izmolin svoje večernje molitve, sitin se svoga Dida i šapnem: Smiluj se, Bože, mome Didu!
Fali mi, jako mi fali moj Did!
Usred svoda nebeskoga jedna divna zvijezda sja, u nju svoje suzne oči upire sad zemlja sva.
Hrvatska sva srca kliču: Nikola Taveliću, ti sve naše jade znaš, vodi, čuvaj narod naš.
Mučenice Kristov jeruzalemski,
sav te evo moli narod hrvatski:
Čuvaj, štiti, brani nas,
izmoli nam Božji spas,
da nam usred zlobe svijeta,
jača vjera sveta!
R. Moli za nas Sveti Nikola!
O. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih!
Pomolimo se:
Bože, Ti si svetoga Nikolu Tavelića proslavio revnošću za širenje vjere i palmom mučeništva. Daj nam da po njegovu primjeru i zagovoru idemo putem tvojih zapovijedi, nadvladamo sve protivštine te tvo jom pomoći zaslužimo nagradu vječnog života. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.
Gospodine, daj da budem blag prema onima koji su tvrdoglavi ili nepodnošljivi.
Isuse blaga i ponizna Srca, učini srce moje po Srcu svome.
Nauči me da šutim na upućene prigovore. Nauči me da slušam sa smirenim zadovoljstvom nezaslužene grube riječi. Daj mi novo srce, jer se moje tako često ponaša grubo i prije nego što ga uspijem smiriti.
Isuse blaga i ponizna Srca, sačuvaj me od oholosti: bilo bi to najgore zlo koje bi me moglo zadesiti. Volim biti od svih zaboravljen, nepriznat, prezren, ponižen do dna - nego li se vidjeti, punog samozadovoljstva, uzdignutog iznad drugih. Daj da želim ostati malen, slab i nemoćan.
Isuse, daj da moje uši tako rado ne slušaju upućena mi priznanja; da moje srce ostane zatvoreno uživanjima u mojim osobnim poslovima; da se moja misao ne vraća neprestano na ostvarene uspjehe, učinjena dobra djela, primljene pohvale. Neka mi nepravedni sudovi, kojih sam žrtva, postanu slatkost, kao i upućene mi ponižavajuće riječi, gorke kritike mojih djela, omalovažavajući postupci koje imam podnijeti. Daj da ljubim da budem nepriznat.
Kada će ipak doći čas kad ću biti sretan da sam zaboravljen od sviju, da vidim da nitko ne sanja o meni, osim da me prezire kao zadnji otpadak? Vjerujem da će doći taj čas kada ću po Tvojoj milosti spoznati da je istina samo ova: da sam ništa i da ne zaslužujem ništa.
Moja obitelj...
1. Blago obitelji u kojoj se članovi okupljaju na zajedničku molitvu da bi se Bog nastanio među njima: "Gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime, ja sam među njima" (Usp. Mt 18,20).
2. Blago obitelji koja svetkuje Dan Gospodnji, u kojoj svi članovi idu na svetu misu, često se ispovijedaju i pričešćuju; oni će biti pozvani na gozbu vječnoga života.
3. Blago obitelji u kojoj se supružnici vole, poštuju život i rađaju djecu; oni grade kuću na čvrstoj stijeni i ostaju postojani u nevoljama.
4. Blago obitelji u kojoj nema psovke, svađe, ružnih riječi, loših filmova i časopisa koji narušavaju dostojanstvo braka i obitelji; njoj je zajamčena budućnost.
5. Blago obitelji u kojoj nema rasipništva i oholosti života, u kojoj se djeca i mladi uče raditi, moliti, razgovarati i voljeti vlastiti dom. Oni su oaza zdravog okruženja.
6. Blago obitelji u kojoj se uče: poštenje, radne navike i vedro raspoloženje; ona će uvijek, zagovarana zaštitnicima svete nazaretske obitelji, pronaći rješenja svojim problemima.
Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Oče, nebeski Bože, smiluj nam se!
Sine Otkupitelju svijeta, smiluj nam se!
Duše Sveti, Bože, smiluj nam se!
Sveti Trojstvo jedan Bože, smiluj nam se!
Iza svakog zaziva odgovara se: Smiluj nam se!
Isuse, svećeniče i žrtvo...
Isuse, vječni svećeniče po redu Melkisedekovu, kojega je Bog poslao siromasima navijestiti radosnu vijest...
Isuse, veliki svećeniče, koji si na Posljednjoj večeri ustanovio pralik vječne žrtve...
Isuse, veliki svećeniče, koji stojiš uz nas da nas zagovaraš...
Isuse, veliki svećeniče, kojega je Otac pomazao Duhom Svetim i snagom...
Isuse, veliki svećeniče, koji si od ljudi uzet...
Isuse, veliki svećeniče, koji si postavljen za ljude...
Isuse, veliki svećeniče našeg vjerovanja...
Isuse, veliki svećeniče, veće slave nego što je Mojsijeva...
Isuse, veliki svećeniče pravoga šatora...
Isuse, veliki svećeniče budućih dobara...
Isuse, sveti, bezgrješni i neporočni veliki svećeniče...
Isuse, vjerni i milosrdni veliki svećeniče...
Isuse, veliki svećeniče žarke ljubavi za Boga i duše...
Isuse, veliki svećeniče, savršen u vječnosti...
Isuse, veliki svećeniče, koji si u nebo ušao svojom prolivenom krvlju...
Isuse, veliki svećeniče, koji si nam pokazao i uveo nas na novi put...
Isuse, veliki svećeniče, koji nas ljubiš i koji si nas krvlju svojom očistio od grijeha...
Isuse, veliki svećeniče, koji si se sam prinio Bogu za žrtvu i kao žrtva i svećenik...
Isuse, ti žrtvo Božja i ljudi...
Isuse, ti sveta i neporočna žrtvo...
Isuse, ti ugodna žrtvo...
Isuse, žrtvo mira...
Isuse, žrtvo milosrđa i hvale...
Isuse, žrtvo pomirenja i mira...
Isuse, po kojem u povjerenju imamo pristup Ocu...
Isuse žrtvo, živ u vječnosti...
Milostiv nam budi, oprosti nam, Isuse!
Milostiv nam budi, usliši nas, Isuse!
Iza svakog zaziva odgovara se: Oslobodi nas, Isuse!
Od nepromišljena ulaska u kler...
Od grijeha svetogrđa...
Od duha nesuzdržljivosti...
Od štetne čežnje za dobitkom...
Od svake mrlje simonije...
Od nepotrebna trošenja crkvenih dobara...
Od ljubavi za svijetom i njegovim ništetnostima...
Od nedostojna slavljenja tvojih sakramenata...
Po svome vječnom svećeništvu...
Po svome svetom pomazanju...
Po svom postavljanju od Oca za vječnog svećenika...
Po svome svećeničkom duhu...
Po svojoj službi, kojom si proslavio nebeskog Oca na zemlji...
Po svojoj krvnoj žrtvi, koja se jednom zauvijek dogodila na križu...
Po istoj nekrvnoj žrtvi, koja se događa na našim oltarima...
Po svojoj božanskoj moći, koju nevidljivo vršiš po svojim svećenicima...
Iza svakog zaziva odgovara se: Tebe molimo, usliši nas!
Da se dostojiš cijelo svećeništvo u svetoj vjeri uzdržati...
Da se dostojiš svomu narodu dati pastire po svom srcu...
Da ih ispuniš Duhom svog svećeništva...
Da se dostojiš pravu istinu i mudrost sačuvati na usnama svećenika...
Da se dostojiš poslati vjernih radnika u svoj vinograd...
Da se dostojiš umnožiti broj revnih djelitelja svojih sakramenata...
Da se dostojiš obdariti ih poslušnošću volji svojoj u njihovoj službi...
Da se dostojiš obdariti ih blagošću u službi, marljivošću u radu i postojanošću u molitvi...
Da se dostojiš u njima proširiti ljubav i poštovanje prema Presvetom Sakramentu...
Da se dostojiš sve svećenike koji su ti vjerno služili nagraditi vječnom srećom...
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam,Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas,Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj se nama, Gospodine!
Pomolimo se:
Bože, posvetitelju svoje Crkve, probudi u njoj, po svom Duhu, pogodne i vjerne djelitelje sakramenata, da svojom službom i primjerom vode tvoj narod, u tvom Duhu i pod tvojom zaštitom, na put spasenja. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen!
- Molimo za Papu našega Benedikta !
- Gospodin ga sačuvao i poživio i blaženim učinio na zemlji, i ne dao ga na volju neprijateljima Njegovim !
Pomolimo se:
Svemogući, vječni Bože, smiluj se slugi svojemu Papi našemu Benediktu, i upravljaj ga po svojoj milosti na putu spasenja vječnoga, da s pomoću Tvojom ono što je Tebi ugodno želi i svom jakošću izvrši. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Blagdan sv. Martina biskupa kojeg već puna četiri stoljeća slavi, štuje i hodočasti ljubački puk, jučer je proslavljen svečano i dostojanstveno. Najsvečanije je bilo za vrijeme središnjeg euharistijskog slavlja održanog u obnovljenom i restauriranom svečevom svetištu koje je bilo ispunjeno do posljednjeg mjesta. Svetu Misu je predvodio domaći župnik dr. don Jerolim Lenkić uz sudjelovanje dekana ražanačkog dekanata don Damira Juričina, župnika vinjeračko-slivničkog don Stjepana Vinka, župnika virskog don Tihomira Vulina te župnika radovinskog i arhiđakona prvostolnog kaptola zadarskog mons. Srećka Frke Petešića.
- Mi danas okupljeni na ovom svetom mjestu molimo Boga da nam učvrsti vjeru koja će biti ispunjena dobrim i milosrdnim djelima prema svim ljudima, posebno potrebitima. Neka nam sv. Martin ispuni milosrdna srca koja će biti sposobna nositi u sebi najveći Božji dar i milost kršćanske vjere i dostojnog ljudskog života i koja će biti živo vrelo optimizma, mira i Božjeg blagoslova. Danas, nažalost, vladaju u većini slučajeva zavist, ljubomora, spletkarenje, zlo, kleveta i ogovaranje. Doživljavamo zabrinjavajuću činjenicu da mnogi kršćani koji su kršteni u crkvi, pričešćeni, krizmani i vjenčani sve više žive samo svjetovnim životom ugađajući požudama, strastima, negativnostima života i bave se svime i svačim. Za takve kršćane danas na poseban način molimo da ih Bog po zagovoru sv. Martina vrati duhovnim izvorima vjere, rekao je uz ostalo dr. Jerolim Lenkić.
Po već ustaljenom običaju nakon svete mise krenula je ulicama mjesta procesija. Na čelu ophoda bili su ljubački ministranti. Damjan Dušević nosio je križ, sliku s likom sv. Martina nosio je Nikola Tičak, barjake Lovre Dušević, Nenad Borzin, Josip Stojić i Mladen Ivanac, dok su čudotvorni drveni kip sveca slavljenika nosili Luka Dušević, Antonio Dušević, Ante Dušević i Ivan Stojić. Svetkovinu su svojim nastupom uveličali tradicionalnim liturgijskim napjevima sv. Martinu u čast članovi domaćeg mješovitog crkvenog zbora pod vodstvom mlade i talentirane glazbenice Nikoline Dušević.
Život je prilika, iskoristi je.
Život je ljepota, divi se.
Život je blaženstvo, okusi ga.
Život je san, ostvari ga.
Život je izazov, prihvati ga.
Život je dužnost, obavi je.
Život je igra, igraj je.
Život je dragocjen, pazi na nj.
Život je bogatstvo, čuvaj ga.
Život je ljubav, uživaj je.
Život je tajna, otkrij je.
Život je obećanje, izvrši ga.
Život je tuga, nadvladaj je.
Život je pjesma, pjevaj je.
Život je borba, prihvati je.
Život je tragedija, suprotstavi se.
Život je pustolovina, ne bježi od nje.
Život je sreća, zasluži je.
Život je život, brani ga!
Gospodine!
Nek tvoja ljubav ispuni moje srce.
Nek tvoja dobrota pokreće moja djela.
Nek tvoj mir bdije nada mnom.
Nek tvoja moć uzdržava moj život.
Nek tvoje oko nadzire moje korake.
Nek me tvoja ruka brani od svake opasnosti.
Nek me tvoje milosrđe približi svakom čovjeku.
Nek me tvoja veličina potiče na velikodušnost.
Nek me tvoja mudrost uči dobrim djelima.
Nek me tvoje radosti navode da druge darujem radošću.
Neka tvoji putevi usmjeruju moje življenje.
Neka tvoja vjernost bude za me uzor,
a tvoje utjelovljenje razlog mom trajnom zahvaljivanju...
Molimo za svetu Crkvu Božju načelu sa Petrovim nasljedniko - Benediktom XVI., da se Bog i Gospodin naš udostoji njoj mir udijeliti, ujediniti je i širiti po cijelom krugu zemaljskom, i da nam dade da provodeći spokojan i miran život slavimo svemogućega Boga Oca.
Pomolimo se: Svemogući vječni Bože, koji si u Kristu objavio svoju slavu svim narodima, čuvaj djela svoga milosrđa da Crkva tvoja po svem svijetu raširena ustraje postojanom vjerom u ispovijedanju tvoga imena. Molimo isto tako za Papu našega:Bože, svih vjernih pastiru i upravitelju, slugu svojega Benedikta, kojega si pastirom Crkve svoje htio postaviti, milostivo pogledaj; podaj mu molimo, riječju i primjerom poticati one nad kojima je postavljen; da k životu, zajedno sa stadom njemu povjerenim, vječnomu prispije. Po Kristu, Gospodinu našem. Amen.
Martina svetog, sveca Gospodnjega,
Narodi slave širom svega svijeta.
Današnji dan je prepun sreće steko
Dvore nebeske.
SVETI MARTINE ČUJ NAŠ GLAS, BRANI I ŠTITI MOLI ZA NAS.
Pobožan, mudar i darežljiv bješe,
Život mu trijezan, ponizan, bez ljage.
Smrtno mu tijelo životvornom snagom
Duh oživljavo.
SVETI MARTINE ČUJ NAŠ GLAS, BRANI I ŠTITI MOLI ZA NAS.
Na grob mu hite bolesnici mnogi,
Udova bolnih dobivaju zdravlje.
Utjehu duši, ozdravljenje tijelu
Svetac im moli.
SVETI MARTINE ČUJ NAŠ GLAS, BRANI I ŠTITI MOLI ZA NAS.
Svečano danas ljubački puk pjeva,
Slaveći s pravom pobjedni mu blagdan;
Molitva tvoja nek nas svuda prati,
Martine sveti!
SVETI MARTINE ČUJ NAŠ GLAS, BRANI I ŠTITI MOLI ZA NAS.
Presveto Trojstvo, proslavljeno budi!
S prijestolja svoga upravljaš svim svijetom.
Neka te slave tvoja sva stvorenja,
Izvore sreće!
SVETI MARTINE ČUJ NAŠ GLAS, BRANI I ŠTITI MOLI ZA NAS.
Iz pisma Suplicija Severa
O neizrecivog li muža! Rad ga ne nadjača niti ga smrt svlada. Nije se spremnije priklonio ni jednoj strani, niti se prestrašio smrti niti je otklonio živjeti! Očiju i ruku stalno usmjerenih u nebo, nesavladivi duh nije odmicao od molitve. Kad su ga prezbiteri, koji su tad k njemu došli, molili da promjenom boka olakša tijelu, rekao je: ’Pustite, braco, pustite da radije gledam nebo nego zemlju, kako bi se duh već otputio svojim putem kojim mu je ići Gospodinu.’ Dok je to govorio, vidio je kako blizu stoji davao. Reče: "Zašto stojiš tu, krvava životinjo? Ništa nećeš, krvniče, na meni naći; prima me krilo Abrahama."
S tom rijeci duh predade nebu. Martin je, veseo, primljen u krilo Abrahama; Martin, siromašan i skroman, bogat ulazi u nebo.
Svima od srca čestitam, a posebno dragim ljubčanima, proslavu Svetog Martina biskupa...
Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć, i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i slavu, i blagoslov! Onomu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast, i slava i vlast u vijeke vjekova! Amen! Otk 5, 9-12
Bio jedan kralj, kaže priča, koji je ostao bez potomstva. Obznani stoga kako će kraljevstvo predati najizvrsnijem u ljubavi prema Bogu i ljudima. Među mnogima, osjeti se u srcu potaknut i jedan siromašni mladić kandidirati se. Kako nije imao novca za put, a ni prikladne odjeće, podnio je teška poniženja proseći okolo. I onda krenuo. Pred ulaskom u kraljev dvorac susretne siromaha izgladnjela kako se smrzava od hladnoće. Ganut, dadne mu za hranu teško isprošen novac, svjestan da ostaje bez karte za povratak. Zaogrne ga i odjećom, premda je do nje teško došao. A i sam se sada bez nje smrzavao. Ipak, pojavi se pred kraljem. Podigne oči, i ima što vidjeti: kralj, to je onaj siromah kojeg je pred dvorcem susreo. Iznenađenje se prelilo u radost kad se kralj nasmiješio i predao mu svoj plašt.
Zacijelo ćemo se i sami iznenaditi u komu nam sve Krist Kralj nije prilazio. Ne riskiraj, ne zaobiđi nikog, da te kraljevstvo ne mimoiđe.
Sveci imaju puno srca. Sveci su obazrivi, pozorni slušatelji, oni su zabavno društvo…..
Sveci nikad ne ogovaraju,
ne boje se pogledati kakvi su,
malo govore, a puno rade.
Sveci na drugom čovjeku traže
i pronalaze samo najbolje,
uvijek misle pozitivno,
nikada ne stavljaju maske.
Sveci puštaju druge naprijed,
vide u svakome dobro,
ponekad i pogriješe.
Sveci nikada ne prestaju učiti,
znaju da trebaju oproštenje,
ne raznose glasine.
Sveci izgledaju kao brižne majke,
znaju da se osmijesi vraćaju,
uživaju u dobrom smijehu.
Sveci ne govore zlo,
ne govore previše,
žive u ljubavi.
Sveci znaju da su ljubljeni,
mogu primati udarce
a ne zadavati ih drugima,
nakon pada ustaju.
Sveci su milosrdni.
NA SVETOST SU SVI POZVANI!
Rano je jutro. Ljetno sunce se još skriva, negdje na istoku. Blagi povjetarac ljuljuška sjene grana visokih borova. Cesta, na kojoj se, lagano, kreće auto je pusta. Automobilska svjetla trepere po sivom asfaltu kao u zanosnom plesu, dok se u njemu vozi troje starijih osoba. I – šute! Čuje se samo zvuk motora koji para tišinu. Na mjestu vozača je stariji, sijedi gospodin. Vozi polako. Osjeća svaki kamen pored ceste. Miris trave, borova i drače ulazi mu u nosnice i duboko uzdahnu. Shvaća da stiže svome cilju.
Sunce se pomalo budi i penje na istoku, rastvara mu vidik. Srce zatitra. Auto se približava svojoj djedovini, svome rodnom Ljubču. Nakon mnogo, mnogo godina don Nikica se vratio iz prognanstva, iz Adelaida u svoj rodni Ljubač. Vratio se don Nikica svome narodu kako je to uvijek sanjao. Vratio se svojoj Domovini koja je napokon slobodna i nezavisna. Teški i mučni su bili dani koji su minuli. Krvarila je Domovina u Domovinskom ratu, a rodni joj sin nije mogao pomoći. Teško je bilo slušati o patnjama svoga naroda, a znati da ništa ne možeš učiniti, znati da te od Nje dijele tisuće kilometara. U svom tom razmišljanju don Nikica nije shvatio da su došli do prvih kuća u selu. Zaustavio je auto, izašao iz njega i kleknuo na zemlju vlažnu od jutarnje magle. Tek tada se mogla vidjeti silueta starijeg svećenika u crnoj reverendi kako sa suznim očima ljubi hladnu, prašnjavo-ljepljivu zemlju po kojoj je kročio njegov pokojni otac, po kojoj je kročila njegova pokojna mati, po kojoj su kročili njegovi pređi, ljubi je kao što samo dijete zna ljubiti svoju majku tražeći u njoj oslonac, utjehu i zaštitu. Doživio je, napokon, da vidi svoj rodni kraj, svoj željkovani Ljubač. Kako gordo zvuči riječ DOM osobi koja ga nije vidjela četrdest godina. Četrdeset godina... Teške su bile, i puste, te godine. Svećeniku koji je bio prognan od okrutnog komunističkog režima, nije bilo lako. Pratila ga je UDBA, na svakom njegovom koraku zapisivala njegove riječi i tražila u njima inkriminirajuća djela. Četrdeset godina je radio na njivi Gospodnjoj među isto tako prognanim Hrvatima u Adeladieu. Četrdeset je godina držao župu sv. Patrika, ali njegovo srce je uvijek patilo za malom i tijesnom crkvicom sv. Martina u Ljubču. I evo - nakon četrdeset godina vraća se umrijeti na rodnoj grudi.
Tek što je sunce izašlo čula su se stara zvona sa župne crkve u pozdrav Majci. Obasjalo je Ljubač i pokazalo ga u najljepšem svjetlu. Stari svećenik se ustao sa zemlje, zagrlio svog suputnika i uz drhtav, plačan glas rekao: „Bože, kući smo! Napokon smo kući! Radujmo se brate!“, a brat Bože mu je odgovorio, jednako potresen: „Bogu hvala! Nikica, nije li predivno?. A obrativši se ženi Luci – nadodao - Uživajmo! Luce, iziđi iz auta i pogledaj našu Domovinu, našu slobodnu Domovinu.“
Svo troje zaustavili su se na vidikovcu koji gleda na Ljubač. Stajali su neko vrijeme u šutnji i gledali u daljinu prema svojoj rodnoj kući, prema Crkvi, prema lučici iz koje su izašli prije mnogo godina. Šutnju je naglo prekinula pjesma koju je zapjevala Luca: „Ljubač selo na dva, na tri reda, ozdo more ko gradic izgleda.“ Svi su se samo nasmijali i krenuli polako, hodočasnički, pješke, prema selu brojeći svaki trenutak, svaku sekundu. S uzbuđenjem su iščekivali kada će vidjeti sve svoje stare rođake, prijatelje, susjede. I kamenčiću na putu su se nasmijali, šutnuli bi ga jer ih je podsjetio na isti onaj o koji su se spotakli kad su odlazili.
Don Nikica Dušević je bio mladi svećenik koji nije mogao trpjeti nevolje svoga naroda. Početak i kraj priče njegova života, najveća stvar koja ga je pogađala je što nije kao svećenik mogao služiti mladu misu na oltaru sv. Martina, što u župnim kronikama ne piše: 29. lipnja 1964. – Mlada Misa u Ljubču, mladomisnik: don Nikica Dušević, ljubački sin. A - stvarno je volio Ljubač, još više - malu župnu crkvu, o kojoj bi rado pričao: „Kada bih ušao u crkvu obuzeo bi me sladak mir, kao da sam se prislonio na majčine grudi, uvijek me vrati šezdeset godina unatrag. Vratim se u vrijeme kada me je Isus pozvao da mu služim kao svećenik.“
Napokon su se, kao u nestvarnom snu, našli na trgu ispred crkve. A tamo - komešanje, buka, pjesma … miris pečenog mesa. Zvona zvone najljepšu melodiju, božansku melodiju umilnu ušima … a masom svijeta se prolomi pljesak, bučniji od zvona. Cijelo selo se okupilo na trgu da dočeka don Nikicu, a on je pogledavao osobu po osobu, «poznate» i nepoznate, i polako je probijajući se kroz mnoštvo prema pozornici, vidio brata i stare prijatelje iz sjemeništa. Niz lice don Nikice slijevale su se suze. Ispirale su godine čekanja. Zagrlio je brata i još neke ljude uz njega ne mogavši progovoriti niti riječ. Pogledom se prope u visine da se suza vrati u korito a kad tamo, na pozornici stoji nasmiješena osoba u ružičastoj reverendi, njegov prijatelj iz sjemenišnih dana, Ivan Prenđa, nadbiskup zadarski.
Sjetio se don Nikica svojih sjemenišnih dana i kako je otišao u Sjemenište? I priča poteče! Kao vrpca na filmu, kao nezaustavljivi potok prema moru. „Godina 1946. Teška godina. Završio je rat, ali iz zla u gore. Poslije Talijana – komunisti. Bilo je to one godine kada su mi uhitili milog kardinala Stepinca, i osudili ga na nezasluženu kaznu. Bilo je to jedne sparne ljetne subote. Ja sam po svom ljetnom običaju bio na kupanju, a kada sam se vratio onako mokar i prašnjav kući, mati me je zaprepastila viješću da su „oni“ došli po župnika i da će ga uhititi. Ne razmišljajući potrčao sam prema župnom dvoru. Kada sam ušao zapuhnuo me težak miris duhana i znoja. Pregledao sam dobro po sobi i vidio dvojicu neurednih ljudi koje sam poznavao još za vrijeme rata kada su proklinjali partizane, a evo ih sada s petokrakom na glavi i svoga dragog župnika s razbijenim licem. Jedan od „vojnika“ uhvatio me za vrat i pitao župnika uz podrugljivi smiješak : „Pope 'ko ti je ovo, 'e li ti ovo dite?“ Župnik se skočio i preoteo me iz ruku tog „vojnika“ i izvukao iz župnog stana rekavši mi: „Nikica, mene neće biti neko vrijeme, i dok biskup ne pošalje drugog svećenika da me zamijeni ti ćeš svaku nedjelju pozvoniti, kada ljudi dođu pričestiti ih… Hoćeš li moći to učiniti?“ Ja sam odgovorio uz negodovanje: „ Hoću župniče, ali ja nisam dostojan.“ No, župnik mi je odgovorio uz svoj poznati šaljivi ton: „Nikica ja te proglašavan dostojnim da držiš Kralja Kraljeva!“ Te sam riječi shvatio ozbiljno i dobro sam se pripremio da postanem dostojan držati Gospodina. Sutradan, u nedjelju izišao sam ranije, otključao crkvu i kleknuo pred glavni oltar te sa svom svojom dječjom pobožnošću izrekao: „Gospodine učini me dostojnim da Te nosim, ja sam još mali, ali Te molim da ovo primiš na svoju slavu.“ Tada sam pozvonio i došlo je nekoliko ljudi, a ja sam obukao svoje ministrantsko ruho i izišao pred glavni oltar, stavio stolicu pod noge jer nisam mogao dohvatiti Presveto, prostro tjelesnik, posegao prema tabernakulu i okrenuo staru zahrđalu bravu. Nisam vidio ni svjetlost niti sam čuo fanfare, ali vidio sam najveće i najmilosrdnije djelo u povijesti čovječanstva - vidio sam Našeg Gospodina Isusa Krista pod prilikama kruha. Nisam znao što učiniti, samo sam nagonski pao ničice pred Gospodinom. Izvadio sam ga iz tabernakula, otvorio čestičnjak. Uzeo česticu i rekao rečenicu koju uvijek kaže župnik uvijek prije nego se pričesti: Tijelo Gospodina našega Isusa Krista sačuvalo me za život vječni. Tada sam osjetio kako me obuhvatila Božja ljubav, osjetio sam kako je uistinu u moje srce ušao Kralj Kraljeva. Tada sam se ponovo poklonio, uzeo čestičnjak i otišao pred narod.
Nisam znao kako je narod reagirao jer sam im bio okrenut leđima, ali kada sam pričestio prvu ženu vidio sam joj suze u očima. Moja mi je majka kada sam je pričestio udijelila svoj prekrasni osmjeh i pogled radosti i ponosa. Kada sam završio pričešćivati, spremio sam Presveto, ničice se poklonio i otišao u sakristiju. Tamo sam se pomolio, skinuo svoje ruho i otišao doma. Putem kući gledao sam u ruku koja je pričešćivala, koja je držala Kralja, i mislio da je sada to posvećena ruka, moram s njom činiti samo dobro . Kada sam došao kući majka me je uzela u krilo i majčinski poljubila, a ja sam je upitao, pokazujući joj svoju desnu ruku: „Mama, što ću ja sada s ovon rukon koja je držala Dragog Isusa?“ a ona mi je odgovorila: „ Ne smiš Isusa nikada uvriditi s ton rukon, a ja ću se sama potruditi da se to ne dogodi.“ Jako sam volio svoju mamu. Da nje nije bilo nikada ne bih postao svećenik. Ali - ona je mlada umrla i ostavila me osobi koja će me uvijek pratiti gdje god pošao. Bila je to žena od moga brata Bože, Luca. Ona mi je uvijek bila prva koja će mi nešto pomoći, koja će me poslušati, bila je prva kojoj sam se obratio kada mi je bilo tešk. Postala je moja nova mati, ali nikada nisam zaboravio ni svoju Nebesku Majku. Uvijek sam joj se utjecao, i uvijek mi je pomogla. Neko vrijeme nisam mogao izaći iz crkve. Osjećao sam se kao u svojoj kući. A kada sam izišao, našao sam pust trg, samo nekoliko dječice što su se igrala. Približio sam im se i pokušao pogoditi čija su djeca. Rekao sam prvom, koji je kako je izgledalo vodio igru: „Ti mora da si Bojin unuk, kako ono Ive, 'e li?“, a on je odgovorio; „Ja jesan Bojin unuk, ali moje ime je Ante, a Ive je moj tata.“ A ja sam mu na to rekao: „A je je, imaš pravo, ma isti si mi tvoj tata, pa san vas malo pomiša.“ I tako je prošao moj prvi susret sa mladeži i djecom iz Ljubča, s kojima sam tako volio raditi, držati im vjeronauk, voditi ih u šetnje...»
Bujica sjećanja preplavi ga čitavog. Gušeći se od suza, ulazeći u Crkvu, jedva je rekao: „Hvala.“ i blagoslovivši narod ušao. Bila je to HVALA za život, za poziv, patnju, odricanje, Domovinu, povratak … Bila je to unaprijed: «Hvala» za mogućnost da za nekoliko godina s istoga trga ispred crkve isprate njegove posmrtne ostatke na vječni počinak. Bilo je to – HVALA – za topli smiraj svojih ispaćenih kostiju u zemlji – majci.
Nema djeteta u Ljubču kojega don Nikica nije volio, svi su mu bili dragi, pa i oni koji su radili gluposti. Posebno je volio raditi s ministrantima, jedan sam od njih. Svaku večer prije mise došao bi određeni broj djece pred njegovu kuću, gdje bi se počastili čašom soka kojim bi nas lijepo ponudila don Nikicina domaćica, od milja zvana „baba Luca“. Sva ta djeca su bila ponos don Nikice. Sve nas je volio jednakom ljubavlju.
Ja sam, danas, sjemeništarac, sjemeništarac kojega je don Nikica prije tri godine upisao u Sjemenište, a zatim, zadovoljan otišao Ocu. Izgorio je kao lojanica za svoj hrvatski narod.
(Priča je prije dvije godine objavljena u Glasu Koncila)
Dragi prijatelji ovo je moj 50. post na blogu. Želio bih ga neki način proslavit. Dugo sam razmišljao kako učiniti da ovaj post bude poticajain, a da pri tomu izgleda drugačije i svečanije od ostalih, a opet da ne bude shvaćen sentimentalistički. Odlučio sam stoga podijeliti s vama 'Hvalospjev ljubavi' - tekst iz poslanice sv. Pavla Korinćanima. Upravo on najbolje ocrtava u čemu se sastoji istinski kršćanski pojam ljubavi. Nadam se da će vam biti poticajan. Uz tekst prilažem pjesmu, a vi se sami uvjerite koliko je dobra...
Hvalospjev ljubavi (1 Kor 13, 1-13)
Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja
i znao sva otajstva
i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao - ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak
i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao -
ništa mi ne bi koristilo.
Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.
Jer djelomično je naše spoznanje,
i djelomično prorokovanje.
A kada dođe ono savršeno,
uminut će ovo djelomično.
Kad bijah nejače,
govorah kao nejače,
mišljah kao nejače,
rasuđivah kao nejače.
A kad postadoh zreo čovjek,
odbacih ono nejačko.
Doista, sada gledamo kroza zrcalo,
u zagonetki, a tada - licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
a tada ću spoznati savršeno,
kao što sam i spoznat!
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
- to troje -
ali najveća je među njima ljubav.
Sumrak. Hladan dan u malom španjolskom gradiću pomalo se bliži svome kraju. Kako sunce pada iza planina, tako se krupne pahuljice snijega spuštaju, na još ne otopljeni jučerašnji snijeg. Krupne pahuljice na sve strane razgoni jaki sjeverni vjetar, kojeg kao da je sunce otjeralo sa planine.
Grad je opustio. Nikome se ne da izaći vani, na mećavu koja se polagano budi, jedino majstor koji pali vanjsku rasvjetu žurno obilazi grad, da provjeri jeli mu koja svjetiljka ostala neupaljena.
U jednoj povećoj kući u blizini crkve i gradskog trga, polagano se pali umorno svjetlo petrolejske lampe. U toj sobi dok otac čita novine, dječak neumorno rješava težak domaći rad iz matematike. Najednom, pod žestokom navalom vjetra, obližnji prozor se otvori uz glasan prasak. Vjetar je zavjesom razbio obližnju vazu. Otac ljutito digne pogled na preplašenog sina i zaviče: „Hajde, što gledaš, zatvori tu prokletinju, snijeg će sav parket namočiti!“ Sin se automatski diže, potrči prema prozoru. Dok se približavao, osjeti kako mu se o lice razbija hladan, užasno hladan vjetar. Tek što je uzeo kvaku od prozora, slučajno u sjaju kojeg je razbila vanjska svjetiljka od zid susjedne kuće vidi tamnu, zakukuljenu sjenu. Na prvi mah prepadne, a onda iz znatiželje pogleda za vlasnikom sjene. Bijaše to redovnik. Redovnik kapucin. Bijaše zaogrnut kabanicom, a na leđima su mu bile natovarena hrpa uredno smotanih grana. Kako se sjena odmicala, a s njom i njezin vlasnik, dječak se zagleda u cestu. Bijaše ispunjena ravnomjerno raspoređena stopama. Dječaku kroz glavu prođe misao: „Pa ovaj čovjek nije normalan, idem mu brzo dati jedne očeve stare čizme i par čarapa.“ I istrča iz sobe, uzme ono što je namislio, i potrča za redovnikom na cestu. Bio je u blizini. Davao je siromašnoj gospođi Juani, naramak suhih grana. Još je potrčao brže, ali onda je stao. Redovnik ga je primjetio. On se samo kratko osmjehnuo dječaku, i nastavio ponosno šetati. Dječak je pogledao u njegove noge. Sve su poplavile od studeni, ali redovnikov osmjeh mu je rekao nešto što se ljudskim riječima ne da objasniti. Dječak je nagonski odvezao vezice, skinuo svoje skupocjene čizme, a za njima i debele vunene čarape. Spustio je, preplašeno, nogu na snjijeg, i krenuo za redovnikom. Ali ovdje je krivo reći za redovnikom. On je krenuo za Kristom. Koju godinu nakon obukao je kleričko ruho, i više ga nije skidao. Svojom dobrotom, još i danas, osvaja milijune ljudi. On je osnovao „malu“ skupinu, koju nije smatrao ničim drugim, već samo Božjim djelom. Osnovao je Opus Dei. Bio je to Josemaria Escriva.
Pitao sam Gospodina – ljubi li me?
On u tišini pristade biti čovjekom
i rodi se.
Pitao sam Gospodina – koliko me ljubi?
On raširi ruke i reče: “Toliko!”
i umre.
Pitao sam Gospodina – kako me ljubi?
On uskrsnu i zagrlivši mi srce reče:
“Mir ti svoj dajem!”.
Pitao sam Gospodina – gdje ću ga u ljubavi sresti?
On uzađe na Nebo i nastani se u mom srcu,
da na Nebu niti Zemlji
više ne bude mjesta gdje ga ne bih mogao sresti.