Pregled posta

Izgorjeti ću kao lojanica za svoj hrvatski narod

Rano je jutro. Ljetno sunce se još skriva, negdje na istoku. Blagi povjetarac ljuljuška sjene grana visokih borova. Cesta, na kojoj se, lagano, kreće auto je pusta. Automobilska svjetla trepere po sivom asfaltu kao u zanosnom plesu, dok se u njemu vozi troje starijih osoba. I – šute! Čuje se samo zvuk motora koji para tišinu. Na mjestu vozača je stariji, sijedi gospodin. Vozi polako. Osjeća svaki kamen pored ceste. Miris trave, borova i drače ulazi mu u nosnice i duboko uzdahnu. Shvaća da stiže svome cilju.
Sunce se pomalo budi i penje na istoku, rastvara mu vidik. Srce zatitra. Auto se približava svojoj djedovini, svome rodnom Ljubču. Nakon mnogo, mnogo godina don Nikica se vratio iz prognanstva, iz Adelaida u svoj rodni Ljubač. Vratio se don Nikica svome narodu kako je to uvijek sanjao. Vratio se svojoj Domovini koja je napokon slobodna i nezavisna. Teški i mučni su bili dani koji su minuli. Krvarila je Domovina u Domovinskom ratu, a rodni joj sin nije mogao pomoći. Teško je bilo slušati o patnjama svoga naroda, a znati da ništa ne možeš učiniti, znati da te od Nje dijele tisuće kilometara. U svom tom razmišljanju don Nikica nije shvatio da su došli do prvih kuća u selu. Zaustavio je auto, izašao iz njega i kleknuo na zemlju vlažnu od jutarnje magle. Tek tada se mogla vidjeti silueta starijeg svećenika u crnoj reverendi kako sa suznim očima ljubi hladnu, prašnjavo-ljepljivu zemlju po kojoj je kročio njegov pokojni otac, po kojoj je kročila njegova pokojna mati, po kojoj su kročili njegovi pređi, ljubi je kao što samo dijete zna ljubiti svoju majku tražeći u njoj oslonac, utjehu i zaštitu. Doživio je, napokon, da vidi svoj rodni kraj, svoj željkovani Ljubač. Kako gordo zvuči riječ DOM osobi koja ga nije vidjela četrdest godina. Četrdeset godina... Teške su bile, i puste, te godine. Svećeniku koji je bio prognan od okrutnog komunističkog režima, nije bilo lako. Pratila ga je UDBA, na svakom njegovom koraku zapisivala njegove riječi i tražila u njima inkriminirajuća djela. Četrdeset godina je radio na njivi Gospodnjoj među isto tako prognanim Hrvatima u Adeladieu. Četrdeset je godina držao župu sv. Patrika, ali njegovo srce je uvijek patilo za malom i tijesnom crkvicom sv. Martina u Ljubču. I evo - nakon četrdeset godina vraća se umrijeti na rodnoj grudi.
Tek što je sunce izašlo čula su se stara zvona sa župne crkve u pozdrav Majci. Obasjalo je Ljubač i pokazalo ga u najljepšem svjetlu. Stari svećenik se ustao sa zemlje, zagrlio svog suputnika i uz drhtav, plačan glas rekao: „Bože, kući smo! Napokon smo kući! Radujmo se brate!“, a brat Bože mu je odgovorio, jednako potresen: „Bogu hvala! Nikica, nije li predivno?. A obrativši se ženi Luci – nadodao - Uživajmo! Luce, iziđi iz auta i pogledaj našu Domovinu, našu slobodnu Domovinu.“
Svo troje zaustavili su se na vidikovcu koji gleda na Ljubač. Stajali su neko vrijeme u šutnji i gledali u daljinu prema svojoj rodnoj kući, prema Crkvi, prema lučici iz koje su izašli prije mnogo godina. Šutnju je naglo prekinula pjesma koju je zapjevala Luca: „Ljubač selo na dva, na tri reda, ozdo more ko gradic izgleda.“ Svi su se samo nasmijali i krenuli polako, hodočasnički, pješke, prema selu brojeći svaki trenutak, svaku sekundu. S uzbuđenjem su iščekivali kada će vidjeti sve svoje stare rođake, prijatelje, susjede. I kamenčiću na putu su se nasmijali, šutnuli bi ga jer ih je podsjetio na isti onaj o koji su se spotakli kad su odlazili.
Don Nikica Dušević je bio mladi svećenik koji nije mogao trpjeti nevolje svoga naroda. Početak i kraj priče njegova života, najveća stvar koja ga je pogađala je što nije kao svećenik mogao služiti mladu misu na oltaru sv. Martina, što u župnim kronikama ne piše: 29. lipnja 1964. – Mlada Misa u Ljubču, mladomisnik: don Nikica Dušević, ljubački sin. A - stvarno je volio Ljubač, još više - malu župnu crkvu, o kojoj bi rado pričao: „Kada bih ušao u crkvu obuzeo bi me sladak mir, kao da sam se prislonio na majčine grudi, uvijek me vrati šezdeset godina unatrag. Vratim se u vrijeme kada me je Isus pozvao da mu služim kao svećenik.“
Napokon su se, kao u nestvarnom snu, našli na trgu ispred crkve. A tamo - komešanje, buka, pjesma … miris pečenog mesa. Zvona zvone najljepšu melodiju, božansku melodiju umilnu ušima … a masom svijeta se prolomi pljesak, bučniji od zvona. Cijelo selo se okupilo na trgu da dočeka don Nikicu, a on je pogledavao osobu po osobu, «poznate» i nepoznate, i polako je probijajući se kroz mnoštvo prema pozornici, vidio brata i stare prijatelje iz sjemeništa. Niz lice don Nikice slijevale su se suze. Ispirale su godine čekanja. Zagrlio je brata i još neke ljude uz njega ne mogavši progovoriti niti riječ. Pogledom se prope u visine da se suza vrati u korito a kad tamo, na pozornici stoji nasmiješena osoba u ružičastoj reverendi, njegov prijatelj iz sjemenišnih dana, Ivan Prenđa, nadbiskup zadarski.
Sjetio se don Nikica svojih sjemenišnih dana i kako je otišao u Sjemenište? I priča poteče! Kao vrpca na filmu, kao nezaustavljivi potok prema moru. „Godina 1946. Teška godina. Završio je rat, ali iz zla u gore. Poslije Talijana – komunisti. Bilo je to one godine kada su mi uhitili milog kardinala Stepinca, i osudili ga na nezasluženu kaznu. Bilo je to jedne sparne ljetne subote. Ja sam po svom ljetnom običaju bio na kupanju, a kada sam se vratio onako mokar i prašnjav kući, mati me je zaprepastila viješću da su „oni“ došli po župnika i da će ga uhititi. Ne razmišljajući potrčao sam prema župnom dvoru. Kada sam ušao zapuhnuo me težak miris duhana i znoja. Pregledao sam dobro po sobi i vidio dvojicu neurednih ljudi koje sam poznavao još za vrijeme rata kada su proklinjali partizane, a evo ih sada s petokrakom na glavi i svoga dragog župnika s razbijenim licem. Jedan od „vojnika“ uhvatio me za vrat i pitao župnika uz podrugljivi smiješak : „Pope 'ko ti je ovo, 'e li ti ovo dite?“ Župnik se skočio i preoteo me iz ruku tog „vojnika“ i izvukao iz župnog stana rekavši mi: „Nikica, mene neće biti neko vrijeme, i dok biskup ne pošalje drugog svećenika da me zamijeni ti ćeš svaku nedjelju pozvoniti, kada ljudi dođu pričestiti ih… Hoćeš li moći to učiniti?“ Ja sam odgovorio uz negodovanje: „ Hoću župniče, ali ja nisam dostojan.“ No, župnik mi je odgovorio uz svoj poznati šaljivi ton: „Nikica ja te proglašavan dostojnim da držiš Kralja Kraljeva!“ Te sam riječi shvatio ozbiljno i dobro sam se pripremio da postanem dostojan držati Gospodina. Sutradan, u nedjelju izišao sam ranije, otključao crkvu i kleknuo pred glavni oltar te sa svom svojom dječjom pobožnošću izrekao: „Gospodine učini me dostojnim da Te nosim, ja sam još mali, ali Te molim da ovo primiš na svoju slavu.“ Tada sam pozvonio i došlo je nekoliko ljudi, a ja sam obukao svoje ministrantsko ruho i izišao pred glavni oltar, stavio stolicu pod noge jer nisam mogao dohvatiti Presveto, prostro tjelesnik, posegao prema tabernakulu i okrenuo staru zahrđalu bravu. Nisam vidio ni svjetlost niti sam čuo fanfare, ali vidio sam najveće i najmilosrdnije djelo u povijesti čovječanstva - vidio sam Našeg Gospodina Isusa Krista pod prilikama kruha. Nisam znao što učiniti, samo sam nagonski pao ničice pred Gospodinom. Izvadio sam ga iz tabernakula, otvorio čestičnjak. Uzeo česticu i rekao rečenicu koju uvijek kaže župnik uvijek prije nego se pričesti: Tijelo Gospodina našega Isusa Krista sačuvalo me za život vječni. Tada sam osjetio kako me obuhvatila Božja ljubav, osjetio sam kako je uistinu u moje srce ušao Kralj Kraljeva. Tada sam se ponovo poklonio, uzeo čestičnjak i otišao pred narod.
Nisam znao kako je narod reagirao jer sam im bio okrenut leđima, ali kada sam pričestio prvu ženu vidio sam joj suze u očima. Moja mi je majka kada sam je pričestio udijelila svoj prekrasni osmjeh i pogled radosti i ponosa. Kada sam završio pričešćivati, spremio sam Presveto, ničice se poklonio i otišao u sakristiju. Tamo sam se pomolio, skinuo svoje ruho i otišao doma. Putem kući gledao sam u ruku koja je pričešćivala, koja je držala Kralja, i mislio da je sada to posvećena ruka, moram s njom činiti samo dobro . Kada sam došao kući majka me je uzela u krilo i majčinski poljubila, a ja sam je upitao, pokazujući joj svoju desnu ruku: „Mama, što ću ja sada s ovon rukon koja je držala Dragog Isusa?“ a ona mi je odgovorila: „ Ne smiš Isusa nikada uvriditi s ton rukon, a ja ću se sama potruditi da se to ne dogodi.“ Jako sam volio svoju mamu. Da nje nije bilo nikada ne bih postao svećenik. Ali - ona je mlada umrla i ostavila me osobi koja će me uvijek pratiti gdje god pošao. Bila je to žena od moga brata Bože, Luca. Ona mi je uvijek bila prva koja će mi nešto pomoći, koja će me poslušati, bila je prva kojoj sam se obratio kada mi je bilo tešk. Postala je moja nova mati, ali nikada nisam zaboravio ni svoju Nebesku Majku. Uvijek sam joj se utjecao, i uvijek mi je pomogla. Neko vrijeme nisam mogao izaći iz crkve. Osjećao sam se kao u svojoj kući. A kada sam izišao, našao sam pust trg, samo nekoliko dječice što su se igrala. Približio sam im se i pokušao pogoditi čija su djeca. Rekao sam prvom, koji je kako je izgledalo vodio igru: „Ti mora da si Bojin unuk, kako ono Ive, 'e li?“, a on je odgovorio; „Ja jesan Bojin unuk, ali moje ime je Ante, a Ive je moj tata.“ A ja sam mu na to rekao: „A je je, imaš pravo, ma isti si mi tvoj tata, pa san vas malo pomiša.“ I tako je prošao moj prvi susret sa mladeži i djecom iz Ljubča, s kojima sam tako volio raditi, držati im vjeronauk, voditi ih u šetnje...»
Bujica sjećanja preplavi ga čitavog. Gušeći se od suza, ulazeći u Crkvu, jedva je rekao: „Hvala.“ i blagoslovivši narod ušao. Bila je to HVALA za život, za poziv, patnju, odricanje, Domovinu, povratak … Bila je to unaprijed: «Hvala» za mogućnost da za nekoliko godina s istoga trga ispred crkve isprate njegove posmrtne ostatke na vječni počinak. Bilo je to – HVALA – za topli smiraj svojih ispaćenih kostiju u zemlji – majci.
Nema djeteta u Ljubču kojega don Nikica nije volio, svi su mu bili dragi, pa i oni koji su radili gluposti. Posebno je volio raditi s ministrantima, jedan sam od njih. Svaku večer prije mise došao bi određeni broj djece pred njegovu kuću, gdje bi se počastili čašom soka kojim bi nas lijepo ponudila don Nikicina domaćica, od milja zvana „baba Luca“. Sva ta djeca su bila ponos don Nikice. Sve nas je volio jednakom ljubavlju.
Ja sam, danas, sjemeništarac, sjemeništarac kojega je don Nikica prije tri godine upisao u Sjemenište, a zatim, zadovoljan otišao Ocu. Izgorio je kao lojanica za svoj hrvatski narod.

(Priča je prije dvije godine objavljena u Glasu Koncila)

Post je objavljen 07.11.2011. u 12:25 sati.