Pregled posta

MOJ DID

Moj did i ja

Jutros sam se opet probudija s refrenom pisme na usnama: Dida moj, dida moj, ode mi je zima, daj mi kaban svoj. Dida moj, dida moj, sve me boli, tilo traži, rakijom me sveg namaži, kao kad sam dite bija ja. Da mi bude miran san . Baci na me kaporan. Dida moj, dida moj... Riči su to stare klapske pisme koja me uvik rastuži. Uvati me sjeta za mojin Didom.
Mog dida više nema. A, bija je on običan dalmatinski seljak iz siromašne obitelj. Mati Marija mu je vrlo rano umrla, pa se otac Ante ponovo oženio. Ima je brata i sestru koji su mladi umrli. Kroz čitavi život pratila ga je Smrt. Sa svojih dvadeset i nešto godina oženija je Luciju Benić, s kojom je posadijo novi nasad obitelj Jordan. Baba Luca mu je rodila tri sina i dvi ćeri. No, trbuvon za kruvon odlazi, kao i mnogi drugi iz Domovine, potražiti posao u inozemstvu. Nakon dvadeset godina napornog rada u Austriji vratija se kući.
Nosija je moj did, ka i svi didovi u Ljupču, tamnoplave gaće i kockastu flanelastu košulju. Na glavi, koju je ukrašavala ka snig bila kosa, stala je, pomalo nakrivo, bereta. Takvoga ga pamtim. Nikada ga u svom dvoru nisan moga zateći samog. Uvik je bija s nekim, priča, smija se, tješija druge ili bija tješen. Volija je nama unucin pričati događaje iz svoje mladosti: kako je prvi put dobija na bućan, kako je prvi put moga otpivavati pištulu u Crkvi, kako je upozna babu... Mog dida više nema. Umra je prošle godine o Svetoj Stošiji, svetici kojoj se mnogo utica, svetici kojoj je svaku godinu hodočastija u zadarsku katedralu, pa mu je ona dala tu čast da se priseli Ocu, baš na njezin dan, baš na dan kad zadarska crkva piva: Popjevkom veselom, blagdan objavite, Stošiju blaženu Zadrani častite. Sigurno se od sriće smija, moj Did.
Taj dan bio je tmuran, kišovit, izgledalo je ka da i samo nebo plače za njin. U teškoj muci ima je jednu veliku želju, da mu dođe Onaj, Onaj kome je i u najtežin trenutcima života virno koraca u malu župnu crkvu u Ljubač. I napokon, doša mu je Isus: Učitelj, Prijatelj. Did je pun vire samo pogleda u komadić kruva u kojemu se skriva Bog i s pouzdanjem, ali teško reka: Božja se vrši! Nekoliko minuta posli, upirući oči prema križu, ispustija je svoju dušu Bogu. Umra je nakon duge i mučne borbe, ali smireno, umra je baš ka mučenik, ka sveta Stošija, polako u najvećoj agoniji, ali radosno što odlazi Bogu.
Nekoliko dana prije bija je raspoložen ka uvik. Mirno se probudija, poljubija svoju ženu Lucu, njegovu virnu pratiteljicu, i otiša bi pojisti ribu koju mu je vazda donosija najstariji sin Šime, a spremila nevista, moja mati. Ja san tada bija na božićnin praznicima, i uživa san gledajući kako on sa vidnin užitkom „tare“ oradu. Od ovakvih stvari on je živija. Nakon dvadeset godina provedenih u Austriji na poslu koji ga je doveja do bolesti, uživa je u plodovima svog rada, ali ipak je živija skromno kako i priliči običnom, skromnom hrvatskom seljaku: živiti svoj život mirno i pobožno.
Sićan se da san ja ka dite gleda televiziju, a on je sidija kraj vatre, i čita tiho izgovarajući molitvice iz malog, pohabanog molitvenika, kojega je, da bi spričija ispadanje listova, veza komadićom konopčića za lozu – „kurdele.“
Živija je od toga da ode na svoje misto u drugoj klupi kraj prolaza, u crkvi u Ljubču, i ako bi koji stranjski čovik doša da će sisti na njegovo misto, didov najbolji prijatelj, kum Martin Vukov, bi ga otira govoruć: Ajde biži ća, ne znaš da će sada Grgo doći. A kad bi did bija prikovan za krevet, meni bi Martin Vukov reka da rečen didu: Neka se Grgo ne boji, ja ću otirati svakog s njegovog mista, njegovo misto čeka samo njega. Tako niti na dan njegova sprovoda Martin nije da nikome da side na to misto, jerbo, kako reče, to misto je za njegova kuma Grgu.
Uvik se falija kako je njegova obitelj lipo složna i kako mu se lipo svi skupe na njegovon rođendanu, o svetom Ivanu ili Maloj Gospi, o Božiću ili o Uskrsu. Često je govorija: Nije grij uživati u onome što mi je dragi Bog da i neće me Bog kazniti ako se pofalin kumu Zvonku i kumu Blažu kako dobru, lipu i složnu obitelj iman . Na njegov zadnji Božić, kad smo se svi tradicionalno okupili oko njega, zaplaka je i reka: Sigur san da mi je ovaj Božić zadnji, pa mi je drago što vas sve zadnji put zajedno vidin.
Najveća životna srića moga dida je bila gledati kako je lipo odgojija dicu, kako mu se unučad lipo škola, pa kad san ja krića u Sjemenište govorija mi je: Da san i dotura, da san i inžinjera, da san i profešura, da san i dentišta, pa mi je vruća želja bila da dadnen i popa, ajde neka fala Mu što je tebe izabra, nije moga bolje. Nikad neću zaboraviti njegove suze kada me je ćaća odvozija u Zadar u Sjemenište. Ta mi se slika toliko urizala u svist, da je nakon tri godine još uvik živa. Teško mi je prez njega, ali me tješi to da je on sada kraj mene, kraj mog radnog stola, kraj mog klecala, i da gleda, i da se smiješi, onim njegovim posebnim smješkom, smješkom kakvim se samo did zna smijati.

Mog dida više nema. Njegov sprovod je bio poseban. Čitavo je selo došlo iskazati mu posljednju počast. Čitav ljubački krajolik se od njega oprašta. More je blago mrmorilo pod kratkim navalama juga, koje je zatim na kopnu, s plačnim zvukom napadalo obližnje topole, a one su zatim tiho mahale vrhovima, kao da je izgovaralo dječji: pa-pa.
Njegovih šest unuka, među kojima sam bio i ja, se sjatilo oko njegovog odra. Pronijeli smo ga, zadnji put, po selu. Don Ante je sa svojim snažnim glasom pjevao Bogu laude, a zatim je klapa polagano, ali gromko zapjevala: Bliže, o Bože moj, k veličju Tvom. Budi ti stijeg i vijek življenju mom! Vodi kud hoćeš nas, vodi kud hoćeš nas. Bliže, o Bože moj, k veličju Tvom.
Mala župna crkva nije mogla primiti svjetinu koja se sjatila, da oškropi svima milog pokojnika. Uz oblak tamjana i stoljetno glagoljaško pjevanje, ispraćen je moj Did iz crkve u svoj novi dom, na posljednji počinak.
Mog dida više nema i tilo mu pokriva sivi kamen. Grli ga kad ga ja već ne mogu. A, na kamenu piše: Uvik znaj da te volimo dragi Dide. Ima si časnu pojavu i uvik si nam nastoja pokazati stazu kojom nam triba poći. Uvik si nas potica na razmišljanje kako mudro iskoristiti dragocjene dane svoga života. Želija si da u životu odaberemo prave vridnosti. Ti si Dide poput svjetionika našoj obitelji. Čvrsta si stina, temelj na kojem počivamo, držiš nas sve na okupu i kao da budno paziš da ne posrnemo. Podučava si nas da gradimo sebi budućnost, ne zaboravljajući pritom na prijatelje, na žedne, gladne i bolesne. Vole te Tvoja Dica.
Did je cilom mistu toliko prirasta u srce da niko nije moga virovati da ga nema. Njegovo misto u crkvi se dosta vrimena ispuštalo prazno, ka da njega čeka. Mala dičica dugo nisu mogla razumiti zašto did Grgo više ne ide iz dućana s jogurtin i vodon, a moja mati ga je svako jutro čekala da mu da inzulin. Dugo ga ne mogasmo zaboraviti. Ove godine mi unuci o svetom Nikoli, ka i uvik, čekali smo poklon od Dida... Ali, njega nema! Ni Dida, ni poklona!
Još mi se uvik u snu pojavi Did. Sanjam ga kako me ljulja na na svojim kolinima, a ja ga samo gledan, i gledan, i gledan... I, kad se probudim, dođe mi da prokunem jutro što me budi i odvodi od moga Dida.
Navečer, kad izmolin svoje večernje molitve, sitin se svoga Dida i šapnem: Smiluj se, Bože, mome Didu!
Fali mi, jako mi fali moj Did!


Post je objavljen 14.11.2011. u 12:49 sati.