Marketing
Tragovi u snijegu
Sumrak. Hladan dan u malom španjolskom gradiću pomalo se bliži svome kraju. Kako sunce pada iza planina, tako se krupne pahuljice snijega spuštaju, na još ne otopljeni jučerašnji snijeg. Krupne pahuljice na sve strane razgoni jaki sjeverni vjetar, kojeg kao da je sunce otjeralo sa planine.
Grad je opustio. Nikome se ne da izaći vani, na mećavu koja se polagano budi, jedino majstor koji pali vanjsku rasvjetu žurno obilazi grad, da provjeri jeli mu koja svjetiljka ostala neupaljena.
U jednoj povećoj kući u blizini crkve i gradskog trga, polagano se pali umorno svjetlo petrolejske lampe. U toj sobi dok otac čita novine, dječak neumorno rješava težak domaći rad iz matematike. Najednom, pod žestokom navalom vjetra, obližnji prozor se otvori uz glasan prasak. Vjetar je zavjesom razbio obližnju vazu. Otac ljutito digne pogled na preplašenog sina i zaviče: „Hajde, što gledaš, zatvori tu prokletinju, snijeg će sav parket namočiti!“ Sin se automatski diže, potrči prema prozoru. Dok se približavao, osjeti kako mu se o lice razbija hladan, užasno hladan vjetar. Tek što je uzeo kvaku od prozora, slučajno u sjaju kojeg je razbila vanjska svjetiljka od zid susjedne kuće vidi tamnu, zakukuljenu sjenu. Na prvi mah prepadne, a onda iz znatiželje pogleda za vlasnikom sjene. Bijaše to redovnik. Redovnik kapucin. Bijaše zaogrnut kabanicom, a na leđima su mu bile natovarena hrpa uredno smotanih grana. Kako se sjena odmicala, a s njom i njezin vlasnik, dječak se zagleda u cestu. Bijaše ispunjena ravnomjerno raspoređena stopama. Dječaku kroz glavu prođe misao: „Pa ovaj čovjek nije normalan, idem mu brzo dati jedne očeve stare čizme i par čarapa.“ I istrča iz sobe, uzme ono što je namislio, i potrča za redovnikom na cestu. Bio je u blizini. Davao je siromašnoj gospođi Juani, naramak suhih grana. Još je potrčao brže, ali onda je stao. Redovnik ga je primjetio. On se samo kratko osmjehnuo dječaku, i nastavio ponosno šetati. Dječak je pogledao u njegove noge. Sve su poplavile od studeni, ali redovnikov osmjeh mu je rekao nešto što se ljudskim riječima ne da objasniti. Dječak je nagonski odvezao vezice, skinuo svoje skupocjene čizme, a za njima i debele vunene čarape. Spustio je, preplašeno, nogu na snjijeg, i krenuo za redovnikom. Ali ovdje je krivo reći za redovnikom. On je krenuo za Kristom. Koju godinu nakon obukao je kleričko ruho, i više ga nije skidao. Svojom dobrotom, još i danas, osvaja milijune ljudi. On je osnovao „malu“ skupinu, koju nije smatrao ničim drugim, već samo Božjim djelom. Osnovao je Opus Dei. Bio je to Josemaria Escriva.
Post je objavljen 06.11.2011. u 13:10 sati.