< rujan, 2005 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
...ponekad dobiješ što želiš,
ponekad dobiješ što trebaš,
ponekad dobiješ što dobiješ...

Mike Gayle

Misli za svaki dan...
Prorok
Jesam li ja harfa koju ruka Svemogućega može dotaći ili frula da dah Njegov može proći kroza me?

Razgovarate kad više niste mu miru sa svojim mislima;
I u mnogom vašem razgovoru mišljenje je napol ubijeno
Bog ne sluša vaših riječi, osim kad ih sâm izgovara na vaša usta.

Kao što vas ljubav kruni, tako će vas i razapeti. Jer, koliko vam pomaže da rastete, toliko vas i potkresava..
Ali ako svojem strahu budete tražili samo ljubavni mir i ljubavni užitak,
bolje vam je da pokrijete golotinju svoju i da odete s gumna ljubavi,
u svijet godišnjih doba, gdje ćete se smijati, ali ne punim smijehom, i gdje ćete plakati, ali ne svim svojim suzama.

Ljubav nema ništa niti ona može imati:
Jer ljubav je dovoljna ljubavi.

Bit ćete zajedno i onda kad bijela krila smrti razmetnu vaše dane.
Da, bit ćete zajedno čak i u tihom Božjem pamćenju.

Pjevajte i plešite zajedno i radujte se, ali neka svako od vas uzmogne biti i sam.

Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.

Ima ih koji imaju malo i sve daju.
Ima ih koji daju s radošću i ta radost je njima nagrada.
I čovjeku široke ruke veća je radost naći onoga tko će primiti nego samo davanje.

Svaki rad je prazan ako nema ljubavi.
Rad je ljubav koja biva vidljiva.
Ali, ako ne možete raditi s ljubavlju, nego samo s gađenjem, bolje je da se ostavite rada i da sjednete uz hramska vrata i da prosite milostinju od onih što s radošću rade.

Vaša je radost vaša raskrinkana žalost.
I samo vrelo iz kojeg vam smijeh izvire često je bilo puno vaših suza.
Što žalost više raskopa vaše biće, to u nj može više radosti stati.
Kad ste radosni, zavirite duboko u svoje srce i otkrit ćete da vam je radost dalo ono što vam je dalo i žalost.

I ne trpite da praznňrukî sudjeluju u vašim poslovima, koji bi za vaš trud prodali svoje riječi.

Uživate u postavljanju zakonâ,
a još više uživate kršeći ih. Poput djece što se uz ocean igraju, uporno gradeći pješčane kule, a onda ih uz smijeh razaraju.
Što bih rekao o njima, osim da stoje na suncu, ali leđima okrenuti suncu?
Oni vide samo svoje sjene, a njihove su sjene njihovi zakoni.
I što je sunce njima nego bacač sjena.

I što biste, ako ne krhotine samih sebe, odbacili kako biste bili slobodni?

Mnogo ste svoga bola sami odabrali.

Željeli biste saznati u riječima ono što ste oduvijek znali u misli.


Halil Džubran

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Moja preporuka!!!
_____________________
Hal
Kross
Maritin kutak
*Piskarije*
Reginaelena
Poliglotna
uspjeh
tritockice
Carrie
Mr.Piton
lil fish
Djevojka sa otoka
maja
Lagana
lonely girl
Ja u ljubav vjerujem
um
ja i ti

Moj mail:
ditemora@net.hr
ICQ: 41976683

Poslušajte koji savjet......

Paradoks našeg vremena kroz povijest je da imamo veće zgrade ali kraće
živce, šire puteve ali uža gledišta.
Trošimo više ali imamo manje, kupujemo više ali uživamo manje.
Imamo veće kuće i manje obitelji, više pogodnosti ali manje vremena.
Imamo više diploma ali manje razuma, više znanja ali manje rasuđivanja,
više stručnjaka ali ipak više problema, više medicine ali manje zdravlja.
Umnogostručili smo naš imetak, ali smanjili svoje vrijednosti.
Govorimo previše, volimo prerijetko, i mrzimo prečesto.
Dodali smo godine životu ali ne i život godinama.
Stigli smo sve do mjeseca i natrag, ali imamo poteskoću da pređemo preko
ulice upoznati novog susjeda.
Savladali smo atom ali ne i svoje predrasude. Pišemo više ali učimo manje.
Planiramo više ali postižemo manje.
Naučili smo žuriti ali ne i čekati. Gradimo više kompjutera da sadrže više
informacija, da proizvode više kopija nego ikad, ali mi komuniciramo sve
manje i manje.
Ovo su vremena brze prehrane i spore probave, velikih ljudi i sitnih
karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa, luksuznijih kuća ali uništenih
domova.
Ovo je vrijeme kada ima mnogo toga u izlogu a ništa u skladištu. Vrijeme
kada vam tehnologija može donijeti ovo tekst, i vrijeme kada možete
odabrati da li cete ga podijeliti s nekim ili samo obrisati.
Zapamtite, provedite nešto vremena sa vašim voljenima, jer oni neće biti tu
zauvijek.
Zapamtite, recite poneku ljubaznu riječ onome koji vas gleda sa
strahopoštovanjem, jer ce ta mala osoba uskoro odrasti i otići. Sjetite se
da date topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete
dati svojim srcem.
Sjetite se da kažete, "Volim te" vašem partneru i vašim voljenima, ali
najviše od svega i mislite tako. Poljubac i zagrljaj će zakrpiti povredu
kada dolaze duboko iz vas.
Dajte vremena ljubavi, dajte vremena razgovoru, i dajte vremena podjeli
vaših dragocijenih misli s drugima.

OSTANIMO MLADI!
- Odbacimo nebitne brojeve. To uključuje starosnu dob, težinu i visinu.
Prepustimo doktorima brigu o tome. Zato ih i plaćamo.
- Čuvajmo vesele prijatelje. Losa raspoloženja nas jedino vuku ka
dnu.
- Nastavimo učiti. Naučimo više o kompjuterima, vještinama, vrtlarstvu, o
bilo čemu. Nikada ne dajmo mozgu da bude besposlen. " Besposlen um je
radionica lošega ." A ime losega je Alzheimerova bolest.
- Uživajmo u jednostavnim stvarima.
- Smijmo se često, dugo i glasno. Smijmo se dok ne izgubimo dah.
- Suze se dešavaju. Izdrzimo, odbolujmo, i produžimo dalje. Jedina osoba
koja je uz nas čitav život smo mi sami. Budimo ŽIVI dok živimo.
- Okružimo se onim što volimo, bila to obitelj, ljubimci, uspomene,
muzika, biljke, hobiji, bilo šta. Nasi domovi su nase skloniste.
- Cijenimo svoje zdravlje: Ako je dobro, čuvajmo ga. Ako je nestabilno,
popravimo ga. Ako se ne može popraviti, nađimo pomoc.
- Ne preuzimajmo krivicu. Krenimo na put do šetalista, do obližnje
pokrajine, do strane zemlje, ali NE tamo gdje je krivica.
- Recimo ljudima koje volite da ih volite, u svakoj prilici.


I ZAUVIJEK UPAMTIMO:
Život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego momentima koji nam
oduzmu dah.

25.09.2005., nedjelja

Nedjeljna duhovna misao - "I riječ tijelom postade..."

"Mi lako možemo oprostiti djetetu koje se boji mraka. Prava tragedija života je kad se čovjek boji svjetla."
Platon

Ostajem zatečen pred životnom snagom istinite rečenice koju donosi ova nedjelja: "Zaista kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje"
Koliko lijepih i bezvrijednih rečenica svakodnevno truje naš život, poput suvremenog smoga.
I sami postajemo zagađivači svijeta bižuterijom riječi koje lijepo zvuče, a život je u njima davno usahnuo. Najbolje rečenice i najiskrenije izraze, od kojih duša živi, bacismo u blato.
Poput nedjeljnog ruha oblačimo svoja blagdanska raspoloženja.
A onda ih u predvečerje ponedjeljka skrivamo pred konkretnim životom koji traži da ono što smo nedjeljom obećali kroz tjedan i pretočimo u stvarnost.

Naša riječ postaje ček s pokrićem tek ako iza nje stoji vlastiti život bogat dobrim djelima. Inače je lažnjak, falsifikat i uvreda - i Boga i čovjeka!
Neka Riječ i obećanje živi kroz cijeli tjedan koji nadolazi.
Riječi, riječi, riječi...

Riječi, riječi, riječi, posvuda riječi. Riječi lijepe i ružne, riječi pitome i divlje, riječi blage i okrutne, riječi tihe i bučne, riječi istinite i lažne, riječi potrošene i svježe, riječi jasne i mutne, riječi časne i nečasne, riječi dobre i zle. Posvuda i povazdan riječi.
Sve riječi dadu se svesti samo na dvije: na one koje daju život i one koje život zatiru…
… Jedne riječi ranjavaju što nisu prave; jedne riječi rane što su prave ali nisu u pravi čas. I kao što svaka tjelesna ozljeda u ovom ili u onom stupnju prijeti životu, tako i rana što je zadaje riječ na neki način ugrožava život, pun i dobar život. Mnoga bi se zajednica sačuvala, mnoga suradnja potrajala, mnogo suputništvo i suparništvo nastavilo, mnogo prijateljstvo poživjelo da nije bilo kobne riječi.
Riječi, prave riječi, velim, melem su rani, kruh nasušni, vino što razveseljuje srce ljudsko, štap na putu, cvijet uza stazu, vatra sred zime, voda u suši, lahor u pustinji, munja na obzoru. Riječju riječ promiče život.

Pisano je: "U početku bijaše Riječ". Nije pisano ali je znano: "Na svršetku bit će Riječ". Riječ je početak i svršetak. Alfa i omega. A između toga riječi, riječi, riječi...

I Golub 1989.
- 00:00 - Komentari (16) - Isprintaj - #

18.09.2005., nedjelja

Nebeski umjetnik...

Visoko je iznad zemlje nebo, tako su visoko puti moji iznad vaših putova i misli moje iznad vaših misli.
Izaija


Ponekad nam se kockice života ne slažu onako kako bismo htjeli.
Tvrdoglavo bježe na neka svoja mjesta, kvare nam zamišljenu priču, remete planove i ideje. Događaji ne idu željenim tijekom.
Ogromnu energiju i vrijeme trošimo boreći se protiv njihove tvrdoglavosti. Rado ćemo neke neželjene trenutke nazvati lošom životnom srećom.
Kao da se neka nevidljiva ruka inati s nama i okreće kormilo naše barke kamo nećemo.
Ako nam je previše dobro, ljepotu trenutaka nam kvari strepnja da će nadoći neko zlo.
Nekim događajima ne vidimo smisao i teško se uklapaju u naše želje.

A da zavirimo s druge strane naše poluuspjele slike života čekalo bi nas neobično iznenađenje. Nebeski slikar je od prolaznih kamenčića naših dana satkao sliku dostojnu vječnosti. I tako dao smisao i onome od čega uporno bježimo.

"Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji"
Isus
- 00:04 - Komentari (15) - Isprintaj - #

11.09.2005., nedjelja

Trajno zapisano...

Mržnja i srdžba jednako su gnusne i grešan ih čovjek obje u sebi nosi.
Knjiga Sirahova

Kroz život sam susreo cijelu bisernu nisku dobrih ljudi.
Učitelji, prolaznici, prijatelji, učenici, supatnici – sve ih stavljam pod zajednički nazivnik: dobri ljudi.
Svatko je od njih ostavio lijep i dugotrajan trag u mom životu.
Neki su već pokojni, ali njihove riječi davno izrečene i sad odzvanjaju mojim prostorom.

Učili su me životu i dobroti.
Najljepše lekcije nisu bile dio školskog ili studentskog programa, najbolje pouke su izrečene izvan đačkih klupa neomeđene školskim satom. Te se pamte zanavijek.
Staviše ti dragi ljudi u moju dušu upitnike i zagonetke koji mi postadoše blagoslovljeni teret za cijeli život. Naučiše me da neprestano tražim i odgonetam, ali i da neki odgovori ne mogu stati u ograničenost ljudskih okvira, tu skromnu posudu naših dometa.

Dragi moji učitelji, niste vi mjerili vrijeme satom, već našim otvorenim očima željnim novih vidika. Pomalo ste, poput sunca, razastirali magle.
Strpljivo ste iznalazili načine da i na satu matematike ili francuskoga progovorite o ljubavi i opraštanju. Uz vas i sam postadoh vječiti učenik i učitelj.
Hvala vam.

Moj djed je dobro osjetio zlo života. Ali, govorio nam je samo o dobrome. Nje htio posijati sjeme zlopamćenja u naša srca. I tako nas je poučavao opraštanju. Najprije smo upoznali njegovu vedrinu, a tek poslije njegove smrti doznali smo koliko je mogao mrziti da je htio. Takav se život nikada ne zaboravlja.

Htjedoh samo reći da su mnogi zaboravili granice dužnoga i plaćenoga i ušetali s nama u prostore nepoznatoga i veličanstvenoga. Tako su riječi ljubav dali sadržaj, a nama progovorili lekcijama iz kojih ispit polažemo svakodnevno.

Dobrota ne poznaje mjere niti granice. I kad oprostu stavimo mjeru i broj, on postaje kopanje grobnice za dvoje.
Moji učitelji života to mi rekoše na najljepše načine, primjerom. Hvala im.
- 00:31 - Komentari (10) - Isprintaj - #

04.09.2005., nedjelja

Punina zakona jest ljubav...

Tješimo se rezolucijama koje odmjerenim i nemoćnim riječima osuđuju nasilje, pozivaju na suzdržanost, te ledenim, beživotnim frazama izražavaju ogorčenost i neslaganje.
A svijet ostaje isti. I prije svake "oštre osude" konzultira se one kojima je upućena, te određuje mjera kritike i okviri diplomatskog rječnika. Barbari sami pišu predstavu za sitne ljude i male narode.

Balans nuklearnog naoružanja čuva mir. Strah je jedini jamac. A zaboravljamo da su pomračeni umovi oslobođeni straha. Brižno čuvane šifre vrata nuklearnog pakla u njihovim su bogatim i krvavim rukama. Tim ključevima prijete, ucjenjuju i kupuju. A mi bi se, kao, trebali osjećati sigurnima.

Bogati "velikodušno" izgladnjelima bacaju mrvice sa svojih dokonih stolova. Ne zaboravljajući pozvati tv kamere koje će ovjekovječiti njihovu darežljivu sućut.

Prirodne katastrofe kao da sve češće žele još jednom beznadno provjeriti čovječnost bezbrižnih.
Zar se sve to doista događa "nekom drugom" i zar tako teško primjećujemo očite niti bratstva koje nas povezuju sa svakim trpećim bićem ove planete?
Koliko smo dugo uvježbavali svoj spokoj!

Imamo razne humanitarne organizacije, bračna savjetovališta, kazneno-popravne domove, komune, psihijatre i psihologe, sudove i odvjetnike, parkove zabave i tablete za spavanje, autistične video igrice i velike plazma ekrane, jureće igračke, plastične kirurge i noći pune bučnog života.
A Svijet nije nimalo bolji. Niti nam je bolje!
Gledam nebo i ne čini mi se da će "sutra" biti naročito vedar dan. Možda se prevarim.

Nema ljubavi. Ona se ne kupuje, nju ne može narediti Rezolucija, niti sudsko rješenje. Ona uspijeva daleko od straha i prisile.
Gajimo tu rijetku biljku. Dragocjenija je nego ikada dosada.
Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon.
Punina dakle Zakona jest ljubav.

Sv. Pavao
- 00:08 - Komentari (12) - Isprintaj - #

01.09.2005., četvrtak

Informacija i formacija...

U mojoj ulici postoji zid.
Bijel, nekako izazovno čist. Ponekad.
Do sada ne pamtim da je u takvom nevinom stanju izdržao tjedan dana.
Duže traju poruke, crteži i na bijeloj površini nabacani sadržaji, nego njegova bjelina.

Svašta se tu nađe: nježni obiteljski razgovori, očaravajuće bogatstvo izraza, duhovitosti dovoljne da nasmije cijelu ulicu, svađa, poruka i odgovora…
Pa se izmjenjuju ljubavni uzdasi i grafiti puni boli, onda nadođu nedovršene rečenice, zagonetke i lucidne akrobacije riječima.
Pa pitanje bez odgovora i odgovori bez pitanja…
Mnogi htjedoše na bjelini zida ostaviti svoj znamen, trag, poruku ili pouku. Svatko kao da ima potrebu nešto dopisati, dometnuti, ispraviti. Djeca, umjetnici koji ga žele pretvoriti u svoje platno, mladi čija riječ kao da nije dovoljno glasna upisuju svoj krik... Spazih nekidan jednog starčića kako pokušava isprazniti sadržaj boce sa sprejem koja ostade nekom piskaralu prije njega.

Svanu mu opet jutra kad je potpuno bijel, djetinje čist i spreman na nova slova i boje.
Možda je zidu svejedno što i tko na njem piše. Ali prolaznicima nije. Neki se ljute, drugi sa zanimanjem prate novonastale epizode dugotrajne zidne sapunice, drugi žale što nisu dovoljno hrabri da i sami ponešto dopišu…
Više sam se puta zatekao kako kroz dan negdje u sebi ponavljam ono što sam pročitao na oglasnoj ploči moje ulice zidu koji kao živo biće postade stanar mog kvarta.

Ma, zapravo, sve što pročitamo ili čujemo u nama živi i ostavlja svoj trag. Kao na ponekad bijeli zid moje ulice, tako novovjeki pisači svakodnevno žele upisati poneku ideju, stav ili neke svoje boje u naš unutrašnji život.
Tako informacija postaje formacija. Zapisi oblikuju duše i živote, usmjeravaju nas i suptilnom arogancijom nam kazivaju što je dobro što loše. Crtaju nam staze kojima treba ići, mijenjaju kriterije lijepoga, sugeriraju nam gdje je najbolje potrošiti svoj novac, vrijeme i život. Kreiraju putove mode i slobodnog vremena, odgoja i vrednota. Stvaraju mentalitet i tradiciju. Zato tolika bespoštedna borba za medije!
Tisak i televizija, glazba i sva ta moderna kakofonija zvukova i ideja zapravo nas napada i vrti kormilo življenja u svojim pravcima.
I što je zid bjelilji i mlađi, to je izazovniji za nova pismena.

Želeći barem u ponekom zakutku sebe ostati svoji hrabro i oprezno filtriramo sadržaje koji će nas oblikovati. Neke novine uopće više ne čitamo, pazimo da nitko ne istresa smeće kroz tv ekran u naš dom, biramo ono na što nas srce i mudrost predaka nuka.
Ali iz svoje ulice ne možemo pobjeći.

Mislim da sljedeći događaj ima veze s napisanim! A vi ?
ISTANBUL: STOTINE OVACA SAMOUBOJICA
Stotine ovaca slijedilo je svog predvodnika i strmoglavilo se s litice u 15 metara duboki jarak u istočnoj Turskoj dok su pastiri s užasom promatrali to kolektivno samoubojstvo, izvješćuju u petak mediji. Nešto više od 400 ovaca pošlo je u bezdan za ovnom predvodnikom u provinciji Van, kod granice s Iranom, i poginulo, no njihova su tijela ublažila pad ostatka stada, 1100 ovaca, koje su preživjele.
Pastiri iz sela Ikizler su za vrijeme doručka ostavili stado bez nadzora, ne sluteći što će se dogoditi. Šteta zbog gubitka ovaca iznosi 74.000 dolara. (H)

Preneseno iz Slobodne Dalmacije
- 07:38 - Komentari (5) - Isprintaj - #