U mojoj ulici postoji zid.
Bijel, nekako izazovno čist. Ponekad.
Do sada ne pamtim da je u takvom nevinom stanju izdržao tjedan dana.
Duže traju poruke, crteži i na bijeloj površini nabacani sadržaji, nego njegova bjelina.
Svašta se tu nađe: nježni obiteljski razgovori, očaravajuće bogatstvo izraza, duhovitosti dovoljne da nasmije cijelu ulicu, svađa, poruka i odgovora…
Pa se izmjenjuju ljubavni uzdasi i grafiti puni boli, onda nadođu nedovršene rečenice, zagonetke i lucidne akrobacije riječima.
Pa pitanje bez odgovora i odgovori bez pitanja…
Mnogi htjedoše na bjelini zida ostaviti svoj znamen, trag, poruku ili pouku. Svatko kao da ima potrebu nešto dopisati, dometnuti, ispraviti. Djeca, umjetnici koji ga žele pretvoriti u svoje platno, mladi čija riječ kao da nije dovoljno glasna upisuju svoj krik... Spazih nekidan jednog starčića kako pokušava isprazniti sadržaj boce sa sprejem koja ostade nekom piskaralu prije njega.
Svanu mu opet jutra kad je potpuno bijel, djetinje čist i spreman na nova slova i boje.
Možda je zidu svejedno što i tko na njem piše. Ali prolaznicima nije. Neki se ljute, drugi sa zanimanjem prate novonastale epizode dugotrajne zidne sapunice, drugi žale što nisu dovoljno hrabri da i sami ponešto dopišu…
Više sam se puta zatekao kako kroz dan negdje u sebi ponavljam ono što sam pročitao na oglasnoj ploči moje ulice zidu koji kao živo biće postade stanar mog kvarta.
Ma, zapravo, sve što pročitamo ili čujemo u nama živi i ostavlja svoj trag. Kao na ponekad bijeli zid moje ulice, tako novovjeki pisači svakodnevno žele upisati poneku ideju, stav ili neke svoje boje u naš unutrašnji život.
Tako informacija postaje formacija. Zapisi oblikuju duše i živote, usmjeravaju nas i suptilnom arogancijom nam kazivaju što je dobro što loše. Crtaju nam staze kojima treba ići, mijenjaju kriterije lijepoga, sugeriraju nam gdje je najbolje potrošiti svoj novac, vrijeme i život. Kreiraju putove mode i slobodnog vremena, odgoja i vrednota. Stvaraju mentalitet i tradiciju. Zato tolika bespoštedna borba za medije!
Tisak i televizija, glazba i sva ta moderna kakofonija zvukova i ideja zapravo nas napada i vrti kormilo življenja u svojim pravcima.
I što je zid bjelilji i mlađi, to je izazovniji za nova pismena.
Želeći barem u ponekom zakutku sebe ostati svoji hrabro i oprezno filtriramo sadržaje koji će nas oblikovati. Neke novine uopće više ne čitamo, pazimo da nitko ne istresa smeće kroz tv ekran u naš dom, biramo ono na što nas srce i mudrost predaka nuka.
Ali iz svoje ulice ne možemo pobjeći.
Mislim da sljedeći događaj ima veze s napisanim! A vi ?