Mržnja i srdžba jednako su gnusne i grešan ih čovjek obje u sebi nosi.
Knjiga Sirahova
Kroz život sam susreo cijelu bisernu nisku dobrih ljudi.
Učitelji, prolaznici, prijatelji, učenici, supatnici – sve ih stavljam pod zajednički nazivnik: dobri ljudi.
Svatko je od njih ostavio lijep i dugotrajan trag u mom životu.
Neki su već pokojni, ali njihove riječi davno izrečene i sad odzvanjaju mojim prostorom.
Učili su me životu i dobroti.
Najljepše lekcije nisu bile dio školskog ili studentskog programa, najbolje pouke su izrečene izvan đačkih klupa neomeđene školskim satom. Te se pamte zanavijek.
Staviše ti dragi ljudi u moju dušu upitnike i zagonetke koji mi postadoše blagoslovljeni teret za cijeli život. Naučiše me da neprestano tražim i odgonetam, ali i da neki odgovori ne mogu stati u ograničenost ljudskih okvira, tu skromnu posudu naših dometa.
Dragi moji učitelji, niste vi mjerili vrijeme satom, već našim otvorenim očima željnim novih vidika. Pomalo ste, poput sunca, razastirali magle.
Strpljivo ste iznalazili načine da i na satu matematike ili francuskoga progovorite o ljubavi i opraštanju. Uz vas i sam postadoh vječiti učenik i učitelj.
Hvala vam.
Moj djed je dobro osjetio zlo života. Ali, govorio nam je samo o dobrome. Nje htio posijati sjeme zlopamćenja u naša srca. I tako nas je poučavao opraštanju. Najprije smo upoznali njegovu vedrinu, a tek poslije njegove smrti doznali smo koliko je mogao mrziti da je htio. Takav se život nikada ne zaboravlja.
Htjedoh samo reći da su mnogi zaboravili granice dužnoga i plaćenoga i ušetali s nama u prostore nepoznatoga i veličanstvenoga. Tako su riječi ljubav dali sadržaj, a nama progovorili lekcijama iz kojih ispit polažemo svakodnevno.
Dobrota ne poznaje mjere niti granice. I kad oprostu stavimo mjeru i broj, on postaje kopanje grobnice za dvoje.
Moji učitelji života to mi rekoše na najljepše načine, primjerom. Hvala im.