Tješimo se rezolucijama koje odmjerenim i nemoćnim riječima osuđuju nasilje, pozivaju na suzdržanost, te ledenim, beživotnim frazama izražavaju ogorčenost i neslaganje.
A svijet ostaje isti. I prije svake "oštre osude" konzultira se one kojima je upućena, te određuje mjera kritike i okviri diplomatskog rječnika. Barbari sami pišu predstavu za sitne ljude i male narode.
Balans nuklearnog naoružanja čuva mir. Strah je jedini jamac. A zaboravljamo da su pomračeni umovi oslobođeni straha. Brižno čuvane šifre vrata nuklearnog pakla u njihovim su bogatim i krvavim rukama. Tim ključevima prijete, ucjenjuju i kupuju. A mi bi se, kao, trebali osjećati sigurnima.
Bogati "velikodušno" izgladnjelima bacaju mrvice sa svojih dokonih stolova. Ne zaboravljajući pozvati tv kamere koje će ovjekovječiti njihovu darežljivu sućut.
Prirodne katastrofe kao da sve češće žele još jednom beznadno provjeriti čovječnost bezbrižnih.
Zar se sve to doista događa "nekom drugom" i zar tako teško primjećujemo očite niti bratstva koje nas povezuju sa svakim trpećim bićem ove planete?
Koliko smo dugo uvježbavali svoj spokoj!
Imamo razne humanitarne organizacije, bračna savjetovališta, kazneno-popravne domove, komune, psihijatre i psihologe, sudove i odvjetnike, parkove zabave i tablete za spavanje, autistične video igrice i velike plazma ekrane, jureće igračke, plastične kirurge i noći pune bučnog života.
A Svijet nije nimalo bolji. Niti nam je bolje!
Gledam nebo i ne čini mi se da će "sutra" biti naročito vedar dan. Možda se prevarim.
Nema ljubavi. Ona se ne kupuje, nju ne može narediti Rezolucija, niti sudsko rješenje. Ona uspijeva daleko od straha i prisile.
Gajimo tu rijetku biljku. Dragocjenija je nego ikada dosada.