31.07.2004., subota
...baš lijepo ime...
Potaknut Maritinim razmišljanjem o imenu koje nas označuje i razlikuje od drugih, donosim pričicu, koja mi se dopala i može biti dodatak razmišljanju o bogatstvu imena.
Ime koje dobivamo po najrazličitijim kriterijima, nerijetko smiješnim ili slučajnim, drugi put rodbinskim ili zahvalnim prazna je knjiga, startna linija našeg življenja. Mi joj onda životom, iskustvom, mudrošću, ljubavlju, trpljenjem... ili suprotnim stvarnostima darujemo sadržaj i bogatstvo.
Zato je čudesno lijepo čuti svoje ime od osobe koja nas voli i razumije jer u izgovoru našeg imena prihvaća svu potpunost naše osobnosti.
Kad je došlo vrijeme da dadnu ime svom prvorođencu, muž i žena su se počeli svađati. Ona je htjela ime njezinog oca; on je htio da nosi ime njegovog oca. Naposljetku su se utekli rabinu da sredi njihov spor.
„Kako se zvao tvoj otac?“ upita rabin supruga.
„Abijah.“
Kako se zvao tvoj otac?“ – upita ženu.
„Abijah.“
„U čemu je onda problem?“ reče zbunjeni rabin.
„Vidite rabine,“ reče žena, „moj je otac bio znanstvenik, a njegov konjokradica. Kako mogu dopustiti da moj sin nosi ime takva čovjeka?“
Rabin je o tome ozbiljno razmišljao, jer je problem bio delikatan. Nije htio da se jedna strana osjeća pobjednikom a druga gubitnikom. Napokon reče: „Savjetujem vam da učinite ovo. Dajte djetetu ime Abijah. Tada čekajte i vidite hoće li postati znanstvenik ili konjokradica, i znat ćete čije ime nosi.“
A. de Mello
|
- 08:18 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
30.07.2004., petak
Udijeliti nešto tuđem srcu...
Njemački pjesnik Rilke boravio je neko vrijeme u Parizu. Idući na sveučilište svakog je dana u dvorištu svoje prijateljice Francuskinje prolazio vrlo prometnom ulicom.
Na tom putu, iza jednog ugla, redovito je sjedila neka prosjakinja, koja je od prolaznika tražila milostinju. Sjedila je uvijek na istom mjestu, nepomična kao kip, s ispruženom rukom gledajući u zemlju.
Rilke joj nikada nište nije udijelio, dok je njegova prijateljica znala spustiti koji novčić.
Jadnog dana mlada žena začuđeno upita pjesnika:"Zašto nikada ništa ne daš onoj sirotici?"
" Trebali bismo udijeliti nešto njezinom srcu, a ne u ruke" odgovorio je pjesnik.
Slijedećeg dana Rilke se pojavio s prekrasnom, tek procvalom ružom. Stavi je prosjakinji u ruku i htjede proći.
Tada se dogodi nešto neočekivano. Sirotica je podigla oči , pogledala pjesnika, brzo ustala, uzela njegovu ruku i poljubila je. Otišla je stišćući ružu na grudima.
Cijeli tjedan nisu je vidjeli. Osmoga dana pojavila se na istom uglu. Bila je nijema i nepokretna kao i uvijek.
"Od čega je živjela sve ove dane, kad nije ništa dobila?" upitala je mlada Francuskinja.
"Od ruže", odgovori pjesnik.
Imaš li jedan sat,
Znaš koliko je sati.
Imaš li dva sata,
Nikada nisi siguran.
|
- 08:13 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
29.07.2004., četvrtak
Kako prepoznati ...
Ima pet znakova po kojima se poznaje budala:
- on se lako razljuti.
- daje darove onima koji ih ne zaslužuju.
- trudi se oko nevažnih stvari.
- ne razlikuje prijatelja od neprijatelja.
- otkriva svoje vlastite i tuđe tajne.
Židovska
|
- 07:48 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
28.07.2004., srijeda
Riječi... riječi...
"Riječi su moje igračke..." pjeva Balašević u jednoj svojoj pjesmi.
Više puta sam iskusio nešto što ne bih potpisao kao apsolutno pravilo, ali je često ostvarivo:
Što tiše govoriš - bolje te čuju!
Što manje riječi upotrijebiš - ispravnije te razumiju.
U pohvalu dobrim riječima, bogatim dušama koje susrećem na Blogu, nježnim i životnim izričajima kojima me svakodnevno darivate i kao zahvalnost "za vsaku dobru reč" donosim nekoliko bisera domaće haiku poezije.
Dok gledam djecu
zaboravljam sve što znam –
i znam sve!
Robert Bebek
Sve briše krpom,
samo maminu sliku
golim rukama.
Branislava Krželj
Na trenutak
Uzljube se prolaznici
u pogledu
Jadranka Brnčić
Dječak pogleda
kriomice očevu
pa svoju ruku.
Petar Despinić
Dolazi tramvaj.
starica bi ušla
na sva vrata!
Željko Kidrić
Vojnik je pao.
kako glasno na ruci
otkucava sat
Enes Kišević
Kratak dogovor:
skitnica i strašilo
trampe šešire.
Ivan Kovačević
|
- 07:04 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
27.07.2004., utorak
Daj da te nađu...
U ranom i toplom sumraku jedne subotnje večeri u listopadu, djeca u susjedstvu igraju se skrivača. Otkad se nisam igrao skrivača? Trideset godina, možda i više. Sjećam se kako se igra. Učas bih se mogao uključiti da me netko pozove. Ali, odrasli se ne igraju skrivača. Barem ne samo radi zabave. Nažalost.
Jeste li vi među djecom u svojoj ulici imali nekoga tko se skrivao tako dobro da ga nitko nije mogao naći? Mi smo imali takvoga. Nakon nekog vremena odustali bismo i otišli, a on neka se skriva dok ne crkne. Prije ili kasnije došao bi za nama i on, bijesan što ga nismo i dalje tražili. A mi smo bili bijesni jer ne igra kako treba. Skrivaš se da bi te netko pronašao, tumačili smo mu. A on je odgovarao da se nema smisla skrivati ako ćeš pustiti da te otkriju, pa smo svi vikali tko je on i zašto misli da zna bolje do nas, i da nas baš briga što on zna, i da se više nećemo igrati s njim ako tako nastavi, tko njega uopće treba, i slične stvari. Skrivanje i vikanje. Međutim, slijedeći put on bi se isto tako predobro sakrio. Vjerojatno i danas negdje čuči dobro skriven.
Dok ja pišem ove retke, igra je u punom jeku; pod hrpom suhog lišća u dvorištu ispod mojeg prozora krije se jedan dječak. Dugo već leži ondje, svi ostali su nađeni, skupili su se oko pika i dogovaraju se da odu i ostave ga. Razmišljam da li da odem do pika i šapnem im gdje se skriva. Pomišljem čak da zapalim to suho lišće, tako da mora izaći. Na kraju sam jednostavno kroz prozor viknuo: "MALI, DAJ DA TE NAĐU!". I toliko ga uplašio da se vjerojatno popiškio u gaće od straha, rasplakao i potrčaš kući da me tuži mami. Teško je znati čime pomažeš a čime odmažeš.
Jedan moj poznanik je prošle godine tako otkrio da ima rak. Neizlječivi. Bio je liječnik. Znao je stoga mnogo o umiranju, i nije htio da njegova obitelj i prijatelji propate zajedno s njim. Stoga je čuvao svoju tajnu. I umro je. I svi su govoriili kako je bio hrabar kad je odlučio patiti bez riječi i nikome ništa ne reći, i tako dalje i tako dalje. Ali u intimnijem društvu, i obitelj i prijaatelji rekli su da zapravo ljute na njega zato što im je pokazao da mu nisu potrebni, što nije vjerovao u njihovu snagu. I boljelo ih je što se nije oprostio s njima.
Predobro se skrivao. Da je popustio i dopustio da ga otkriju, ostao bi u igri. U igri skrivača, na način odraslih. Kad se želiš sakriti. Kad voliš znati da te netko traži. A nisi siguran želiš li da te nađu ili ne želiš. "Ne želim da to itko zna." "Što će ljudi pomisliti?" "Ne želim time nikoga opterećivati."
Još više od skivača, volim igru koji se zove Sardine. U toj igri osoba koja je ispala odlazi da se nekamo sakrije, a svi ga pođu tražiti. Kad ga netko nađe ostane i skrije se s njim. Vrlo brzo se svi skupe i natisnu jedni uz druge, skrivaju se zajedno, stiješnjeni u malom prostoru, poput legla psića. I vrlo brzo se netko zahihoće, netko ne može zadržati smijeh, i tako se svi u smijehu otkriju.
Srednjovjekovni su teolozi čak i Boga opisivali na način koji je blizak igri skivača, zvali su ga Deus absconditus. Ali ja mislim da je Bogu zapravo bliža igra Sardina. I da će ga svatko na kraju naći kao što se u sardinama svi na kraju nađu-zbog neobuzdanog smijeha koji nas otkrije zbijene jedne uz druge.
"Pik spas za sve!" Djeca na ulici uzvikuju poziv koji znači "Dođi na pik gdje god bio. Počinje nova runda." To i ja kažem. Svima onima koji su se sakrili predobro. Mali, daj da te nađu! Pik spas za sve.
R. F.
... i govorili su naši stari:
"Čovjek se ne treba ogledati u vodi,
nego u drugim ljudima."
|
- 00:43 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
26.07.2004., ponedjeljak
|
Budite blagi prema voćkama odveć mladim da bi donijele plodove i prema voćkama kojih su sokovi iscrpljeni i koje više ne mogu donijeti ploda:
Njegujte ih s njihovim cvijetovima u proljeće i
Strpljivo iščekujte nova proljeća.
Budite blagi prema voćka kojih su grane otežale od plodova:
Nemojte s plodovima otkidati i njihove grane.
Nemojte od sebe otkidati svoje snove.
Budite blagi prema ljudima koje još ne naslućujete
I prema ljudima satrvenima od muke, godina i sebe samih:
Raspirujte skrovitu uzbibanost njihovih bića.
I njima pripada žar i odmorište svakog dana.
Budite blagi prema ljudima širokih pleća i čvrstih koračaja:
I oni poznaju oluje i noći.
Nemojte ugasiti ni ono svjetlo koje i samo sebe jedva obasjava.
S. Lice
|
- 09:15 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
25.07.2004., nedjelja
|
BUDITE BLAGI
Budite blagi prema pticama kojima krila još nisu ojačala
i prema pticama kojima su krila malaksala:
nađite im neki zaklon među svojim rukama
dok let u njima iznova ne nabubri.
Budite blagi i prema pticama snažnih krila i ne pitajte ih kamo lete:
Pratite ih pogledom punim povjerenja.
Njihovo je biti jedno s letom.
S. Lice
|
- 11:22 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
Milostinja ili ljubav...?
LJUBAV U KOŠARICI
U kutu ulice
Prosjak
Košarica sa novčićima, mrvicama ljudske ljubavi
I u njoj jedan cvijet...
Na laticama biserno blistaju
Dvije kapljice...
Rosa ili suze?
Kapljice ljubavi!
|
- 09:16 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
24.07.2004., subota
Svaki trenutak života je poseban !
Posebna prigoda ...
Moj prijatelj otvori jednu od ladica što su pripadale njegovoj ženi. Izvadi jedan zamotuljak pa reče:
- Ovo nije bilo što, ovo je nešto posebno!
Odmota paketić i odbaci papir, a onda se sjetno zagleda u prekrasno rublje iz birane svile i čipke.
- Kupila je ovo kad smo bili u Parizu, prije nekih osam ili devet godina. Nije to nikada nosila. Čuvala ga je za neku posebnu prigodu. Pa dobro. Neka onda sada bude takva prigoda.
Priđe postelji i položi rublje kraj druge odjeće koju će ona imati na svom pogrebu..
Da, žena mu je umrla.
Okrenu se prema meni i reče:
- Ne čuvaj nikada ništa za neku posebnu prigodu. Svaki dan u tvom životu je poseban!
Još uvijek mislim na njegove riječi…. One su mi promijenile život. Čitam više, a čistim manje. Sjedim za terasi i uživam u krajoliku, bez da mi smeta korov u vrtu. Provodim više vremena s obitelji, a manje u poslu. Shvatio sam da je život u biti jedna cjelina ispunjena užicima, a ne tečaj o preživljavanju.
Više ništa ne čuvam. Upotrebljavam svoje kristalne čaše svaki dan. Odijevam svoju najbolju odjeću, ako to želim, i kad idem u trgovinu. Ne čuvam svoj najbolji parfem za specijalne izlaske, upotrebljavam ga kadgod poželim.
Fraze…. Jednog dana i jednog od ovih dana…, gotovo da su nestale iz mog rječnika! Ako nešto vrijedi vidjeti, poslušati ili učiniti, tada to i pogledam, i saslušam i učinim – ali SADA. Nisam siguran što bi žena mog prijatelja učinila da je samo znala da je neće biti ovdje sutra! Mislim da bi više kontaktirala sa svojom obitelji, svojim najbližim prijateljima. Možda bi bila nazvala svoje stare prijatelje i molila oproštaj za neke nesporazume, pomirila se s njima….
N.A.
|
- 09:56 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
23.07.2004., petak
Budi to što jesi...
Sara, sredovječna, žena nakon infarkta završi u bolnici. Dok je bila na operacijskom stolu, klinički umre i – sretne Boga.
-Jel mi to kraj? –upita ga
-Ne – nježno joj odgovori Bog. Imaš još nekih 30, čak 40 godina.
Kad se povratila u život, a potom i ozdravila, Sara odluči ostati u bolnici. Napravi face lifling, liposukciju, podigne grudi, ispegla trbuh, naruči i frizera, oboji kosu. Kad joj je već ostalo još toliko godina, što ne bi sad ponovno izgledala kao da joj je 25?
Na izlasku iz bolnice pokose ju jureća ambulantna kola.
Ponovno se nađe pred Bogom.
- Zar mi nisi obećao još 30, 40 godina? - Pobuni se odmah
- Pa nisam te prepoznao!
Možemo li uživati i biti sretni "u svojoj koži". Često zamišljamo da je sreća negdje drugdje. I život potrošimo u besmislenoj potrazi za izgubljenim rajem, preskačući od jedne do druge mogućnosti poput pčela - od cvijeta do cvijeta, a da na niti jednoj nismo osjetili treptaj naše radosne duše. Za to kao da nismo imali vremena - žurilo nam se. A sreća nam je poput pijeska sipila kroz ruke.
Raj je u nama. U našem osjećaju da nosimo u sebi mogućnosti neslućene radosti u svakodnevnim ljepotama koje tako rado nazivamo sitnicama. U sigurnosti prijateljstava, nježnosti zagrljaja ili iskrenosti rečenica koje prije nego što ih izgovorimo prolaze kroz naše srce, kao kroz filter ljubavi pronalazimo ljepotu postojanja.
Neka nam je život lijep - budimo to što jesmo!
|
- 00:16 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
22.07.2004., četvrtak
Samo srcem se dobro vidi...
Priča za dobro jutro...
Neki je guslač svirao jednom tako nježno i zanosno da su svi koji su ga slušali počeli plesati. Do koga bi samo dopro zvuk njegovih gusala, povukao bi ga u svoje kolo plesa i razigranosti.
Prolazio onuda gluhi čovjek koji nije čuo glazbe. Ono što je vidio, činilo mu se kao ludovanje pomahnitalih ljudi bez smisla i ukusa.
„Samo srcem se dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo.“
Antoine de Saint-Exupery - Mali princ
|
- 01:26 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
20.07.2004., utorak
Uvreda i ja...
Jedini dostojanstveni način da prihvatite uvredu jest da ju ignorirate;
Ako ju ne možete ignorirati, suprostavite joj se;
Ako joj se ne možete suprotstaviti , nasmijte se;
Ako joj se ne možete nasmijati, vjerojatno ste ju zaslužili.
Russell Lynes
|
- 18:56 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
19.07.2004., ponedjeljak
Novi početak...
KLUPA U PARKU
Širokim potezima
Ličilac obnavlja staru klupu moga parka
Pokriva uspomene...
Imena...poruke...
...I suze
Svijetu nikada neće nedostajati čuda. Nedostaje samo čuđenja.
|
- 15:11 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
18.07.2004., nedjelja
Šutnja...
Priča za dobar dan
ŠUTNJA
Neki čovjek je došao monahu na razgovor.
Upita ga:"Što uopće naučiš od tog života u neprestanoj šutnji?"
Monah je upravo grabio vodu iz zdenca, pa reče svom posjetiocu:"Zaviri u zdenac! Što vidiš?"
Čovjek pogleda i otpovrne:"Ne vidim ništa".
Nakon nekog vremena monah, koji je stajao savršeno miran reče:"Pogledaj sada! Što vidiš u zdencu?"
Čovjek posluša i odvrati:"Vidim sebe, odraz svog lika u vodi."
Monah reče:"Vidiš, kad bacim vedro, voda se uzbiba, a sad je sasvim mirna. Tako ti je i sa šutnjom: čovjek vidi sebe!"
Nije li čudno što se ljudi tako rado bore za svoju vjeru, a tako nerado žive po njenim zakonima
|
- 16:21 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
17.07.2004., subota
Raj i pakao...
Kineski štapići
Sinoć sam u filmu ponovno susreo lijepu pričicu koju ću pokušati prepričati:
- Konfuciju bi dana milost da može posjetiti pakao i raj . U paklu vidje nepregledne stolove pune najukusnije hrane. Izbor hrane, način na koji je spremljena i na stolove poslavljena bio je čudesan.
Za stolom bijaše mnoštvo ljudi. Gledali su hranu i pokušavali jesti. Pred njima je bio nerješiv problem. Hranu su mogli jesti samo sa štapićima koje su imali u rukama, ali dužina štapića bijaše 1,5 metar. Gladni i nemoćni stanovnici pakla patili su u nerješivom problemu.
U raju Konfucije pronađe isto tako prepune stolove najizvrsnije hrane u beskrajnom, rajskom obilju. Tu su ljudi sretni i siti sjedili za stolovima u prijateljskom druženju i radosti rajskog stola. I oni su imali u ruci štapiće i jedino s kojima su mogli jesti. I njihovi štapići za hranu bili su dugački 1,5 metar. Ali oni su sa njima hranili jedni druge.
Nebo i zemlja niti su s istog tkalačkog stana
|
- 13:37 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
16.07.2004., petak
Duša i ja
SEDAM FAZA
Ukorih svoju dušu sedam puta. Prvi put kada se pokušala domoći visokog položaja preko leđa nejakih. Drugi put kada se podigla pred onima koji su posađeni. Treći put kada se dvoumila između teškog i lakog pa se odlučila za lako. Četvrti put kada je pogriješila pa se tješila na tuđim greškama. Peti put kada je bila strpljiva pa je strpljenje u snagu pretvorila. Šesti put kada je skute dizala da ne bi blato života gazila. Sedmi put kada je pjevala hvalospjeve Bogu misleći da je samo pjevanje hvalospjeva vrlina.
Halil Džubran
Mirisni plodovi duše
Bože, podaj mi mirnoću da podnosim stvari koje ne mogu promijeniti;
podaj mi hrabrost da promijenim stvari koje mogu promijeniti;
podaj mi mudrost da razlikujem jedno od drugog.
Molitva Siux Indijanaca
|
- 13:48 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
15.07.2004., četvrtak
Navigare necesse est
MRTVA LUKA
Znam: ima jedna mrtva luka,
I ko se njoj nađe
Čuti će ujutro pjevanje ćuka.
I vidjet će umorne lađe.
Brodovi u njoj vječito snivaju
Kako se brodi,
Al njihova sidara mirno počivaju
U plitkoj vodi.
I tako u snovima gledaju sreću,
A plovit se boje.
Na jarbole šarene zastave meću
I – stoje.
Dobriša Cesarić
Onome tko ne zna u koju luku plovi ni jedan vjetar nije povoljan
Seneca
U mom gradu je godinama bio usidren brod koji očito nikada nije plovio... na oplati pun školjki i morskih trava ljuljuškao se u kaljuži gradske rive, ljepši izdaleka nego kad mu se približiš.
Pretvoren je u plutajući restoran.
Umoran, star, oronuo... bio je karikatura broda, nakaza od plovila...
Lažno okićen promašio je svoje postojanje. Ne zna on što je oluja, ranjeni bok, pobjeda u borbi, radost nove luke, izazov nepoznatog...
Umjesto kapetana on ima kuhara...
Ne vidim ga više... i nije mi žao.
Ne želim li zaploviti pronaći ću tisuće razloga... to mi je tada uostalom jedina obaveza:
... more je nemirno, nepredvidivo i opasno...
... a što to imam u drugoj luci bolje ili drugačije nego ovdje....
... hoću li uopće stići...
... tu sam već godinama...
... gusari, litice, oluje ?...
... nisu se svi vratili...
Nosim li na svojoj duši ogrebotine plovidbe i tragove oluja ili oćutim bolni potres svog bića u olujnom vihoru sretan sam čovjek. Jer živim!
NA NOVU PLOVIDBU
Vedri se nebo, Sunce se rađa.
Plovi iz luke jedna lađa;
Jedna što dugo stajaše u doku,
Sva izbijena, s ranama na boku.
More, ko mati, vuče je na krilo.
Ljulja je, šapće: Ništa nije bilo.
Dobriša Cesarić
Put od tisuću milja započinje jednim korakom.
Konfucije
|
- 13:28 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
14.07.2004., srijeda
Umjetnost življenja
Netko je jednom kazao:
Radi kao da ti novac nije potreban.
Voli kao da ti nitko nikad nije nanio bol.
Pleši kao da te nitko ne gleda.
Pjevaj kao da te nitko ne čuje.
Živi kao da je Nebo na Zemlji.
Pročitao sam članak u kojem piše da su tipični simptomi stresa slijedeći:
Previše jedete, previše kupujete i vozite prebrzo.
Mora da se šale. Tako ja zamišljam savršen dan!
N.n.
|
- 23:05 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
13.07.2004., utorak
... a tako je jednostavno....
SVE ŠTO TREBA DA ZNAM O ŽIVOTU NAUČIO SAM JOŠ U VRTIĆU
Sve što treba da znam o tome kako valja živjeti, što činiti i kakav biti, naučio sam još u vrtiću. Mudrost me nije čekala na vrhu planine, na kraju dugog uspona školovanja, nego se krila u pješčaniku dječjeg igrališta. A evo što sam tamo naučio.
Sve podijeli s drugima.
Igraj pošteno.
Ne tuci ljude.
Svaku stvar vrati gdje si je našao.
Počisti za sobom.
Ne uzimaj što nije tvoje.
Kad nekog povrijediš, ispričaj se.
Peri ruke prije jela.
Pusti vodu u zahod.
Topli keksi i hladno mlijeko su zdravi.
Živi uravnoteženo: mali uči, malo razmišljaj, crtaj, slikaj, pjevaj i pleši, igraj se i radi - svaki dan od svega pomalo.
Svakog poslijepodneva odspavaj.
Kad izađeš u svijet, budi oprezan u prometu, drži se za ruke i ne udaljavaj od svog druga.
Ne zaboravi da čudo postoji. Sjeti se one sjemenke u plastičnoj čašici: korijen je krenuo u dubinu, stapka u visinu, nitko ne zna zašto i kako, ali tako je sa svima nama.(...)
Sve što treba da znate sadržano je negdje u ovom popisu. I zlatno pravilo, i ljubav, i temeljna pravila higijene. Ekologija i politika, ravnopravnost i zdrav život.
Uzmite bilo koje od tih pravila, dodajte mu teške i odrasle i zvučne riječi, primijenite na život svoje obitelji, posao, državnu politiku, svijet u kojem živimo - i vidjet ćete da će pravilo ostati jasno, točno i čvrsto. Pomislite, koliko bi bolji bio naš svijet kad bismo svi - čitav svijet - oko tri popodne pojeli malo keksa i napili se mlijeka i zatim prilegli da malo odspavamo. Ili kad bi se sve države pridržavale pravila da svaku stvar vrate onamo gdje su je našle i da počiste nered za sobom.
Kao što je istina, ma koliko smo već odrasli, da je, kad izađemo u svijet, najbolje držati se za ruke i ne udaljavati se od svog druga.
Robert Fulgum
Ne postoji put do sreće.
Put je sreća
W.W. Dyer
|
- 11:42 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
