Potaknut Maritinim razmišljanjem o imenu koje nas označuje i razlikuje od drugih, donosim pričicu, koja mi se dopala i može biti dodatak razmišljanju o bogatstvu imena.
Ime koje dobivamo po najrazličitijim kriterijima, nerijetko smiješnim ili slučajnim, drugi put rodbinskim ili zahvalnim prazna je knjiga, startna linija našeg življenja. Mi joj onda životom, iskustvom, mudrošću, ljubavlju, trpljenjem... ili suprotnim stvarnostima darujemo sadržaj i bogatstvo.
Zato je čudesno lijepo čuti svoje ime od osobe koja nas voli i razumije jer u izgovoru našeg imena prihvaća svu potpunost naše osobnosti.
Kad je došlo vrijeme da dadnu ime svom prvorođencu, muž i žena su se počeli svađati. Ona je htjela ime njezinog oca; on je htio da nosi ime njegovog oca. Naposljetku su se utekli rabinu da sredi njihov spor.
„Kako se zvao tvoj otac?“ upita rabin supruga.
„Abijah.“
Kako se zvao tvoj otac?“ – upita ženu.
„Abijah.“
„U čemu je onda problem?“ reče zbunjeni rabin.
„Vidite rabine,“ reče žena, „moj je otac bio znanstvenik, a njegov konjokradica. Kako mogu dopustiti da moj sin nosi ime takva čovjeka?“
Rabin je o tome ozbiljno razmišljao, jer je problem bio delikatan. Nije htio da se jedna strana osjeća pobjednikom a druga gubitnikom. Napokon reče: „Savjetujem vam da učinite ovo. Dajte djetetu ime Abijah. Tada čekajte i vidite hoće li postati znanstvenik ili konjokradica, i znat ćete čije ime nosi.“