Znam: ima jedna mrtva luka,
I ko se njoj nađe
Čuti će ujutro pjevanje ćuka.
I vidjet će umorne lađe.
Brodovi u njoj vječito snivaju
Kako se brodi,
Al njihova sidara mirno počivaju
U plitkoj vodi.
I tako u snovima gledaju sreću,
A plovit se boje.
Na jarbole šarene zastave meću
I – stoje.
Dobriša Cesarić
Onome tko ne zna u koju luku plovi ni jedan vjetar nije povoljan
Seneca
U mom gradu je godinama bio usidren brod koji očito nikada nije plovio... na oplati pun školjki i morskih trava ljuljuškao se u kaljuži gradske rive, ljepši izdaleka nego kad mu se približiš.
Pretvoren je u plutajući restoran.
Umoran, star, oronuo... bio je karikatura broda, nakaza od plovila...
Lažno okićen promašio je svoje postojanje. Ne zna on što je oluja, ranjeni bok, pobjeda u borbi, radost nove luke, izazov nepoznatog...
Umjesto kapetana on ima kuhara...
Ne vidim ga više... i nije mi žao.
Ne želim li zaploviti pronaći ću tisuće razloga... to mi je tada uostalom jedina obaveza:
... more je nemirno, nepredvidivo i opasno...
... a što to imam u drugoj luci bolje ili drugačije nego ovdje....
... hoću li uopće stići...
... tu sam već godinama...
... gusari, litice, oluje ?...
... nisu se svi vratili...
Nosim li na svojoj duši ogrebotine plovidbe i tragove oluja ili oćutim bolni potres svog bića u olujnom vihoru sretan sam čovjek. Jer živim!
NA NOVU PLOVIDBU
Vedri se nebo, Sunce se rađa.
Plovi iz luke jedna lađa;
Jedna što dugo stajaše u doku,
Sva izbijena, s ranama na boku.
More, ko mati, vuče je na krilo.
Ljulja je, šapće: Ništa nije bilo.
Dobriša Cesarić
Put od tisuću milja započinje jednim korakom.
Konfucije